BEZ
VILE VELEBITE, BEZ HRVATSKE....
Ljeto
je gospodnje `45, sredina kolovoza, Vila je na bunaru sipala vodu u kantu da bi
napojila mršavu kravu i šepavu kozu koje su hladu staroga slavonskoga hrasta
žvakale suhu, žilavu slavonsku travu. Žega je i suša, nema vode, nema hrane,
nema ni Jakova sa fronta, naša je vojska izgubila rat. Razbucana i pokrpana
Hrvatska se vojska na prijevaru predala Englezima pa je prodana rusima i
partizanima na milost i nemilost, čula je to Vila od pijanih partizana koji su
došli oteti zadnje žito koje je Vila svojom rukom sijala i žnjala da bi
nahranila stoku, sebe i ono blago što joj Jakov ostavi a nosi ga u stomaku.
Dođu, pokupe otmu i odu, pogledavaju je ispod oka, oka što krvavo i bez duše
gleda u Vilu štogod ispod kape troroge sa zvizdom, štogod ispod oka sa šubarom
i dvoglavim orlom. Mjerkaju te oči Vilu
i znadu da je na nju bacio oko engleski kapetan, znadu oni da je Vilin Jakov u
ustašama na ruskom frontu, uzeli bi oni nju, strgali to malo rubine sa pleća i
bacili poda sebe, al` ne smiju boje se
engleza, da nema engleza ne bi bilo niti njih kaže komesar i zato čekaju.
Kapetan je danima snubio Vilu no ova ga nije obadala, niti mu je davala ikakve
pažnje. Ta engleski kapetan, uza sve svoje mirisne vodice, njegovane ruke i
brkove te uštogljenu uniformu nije bio
ni do gležnja njenom
kršnom,plećatom, dobrostivom Jakovu, koji kad se nasmije i uzme je u naručje za
nju znači cijeli svijet. Bio je Jakov siromah, bio je radišan i vrijedan i sve bi
dao za nju, jedino što je stavio ispred
nje je bilo kad je trebalo u rat, u rat za Hrvatsku, tada je prvi puta kroz suze dok su ležali na
sjeniku kazao „Bez zemlje,bez `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog
budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može
samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.
Vila je
bila jedra divojka očiju plavih kao Jadran, puti poput bračkog kamena, a kose
zlatne kao slavonsko žito, usne joj bijahu rumene poput trešnje. Bijaše visoka
i stasita poput Velebita, a ipak nježna i milosna poput vjetra koji sjenokosce
hladi na livadama Dinare, onda kad je najtoplije i najpotrebnije. Bijaše Vila
baš onako kako joj ime kazivalo poput one Vile iz hrvatske pjesme Vile
Velebite.
Tmurna
noć je napolju, nema niti zrake niti mjeseca, muk je i tišina. Odjednom prasak,
trošna su se vrata koja iz ganjka vode u sobu u kojoj je snivala Vila raspala na pola. U mraku se teško raspoznaju spodobe
pod trorogom kapom i šubarom, no Vila ih je prepoznala po krvavim očima, po
smradu izdaje, po vonju lopova, bezbožnika. Prepoznala je vonj rakije i smrad
janječeg kožuna kojeg su uz šubaru po navici nosili „partizani“ sa dvoglavim
orlom na šubari.
Vukli
su je za kosu, udarali, gazili strgnuli sa nje odjeću i silovali. Vila nije
pustila niti glasa, prebijena rastrojena, razmrvljena i silovana poput Hrvatske
zemlje u kojoj je rođena od istih sotona
trorogih kapa i šubara koji su to učinili za svog engleskoga gospodara,
gospodara kojem se nije Vila poput preljubnice
predala. Poslao je englez svoje
pse da rastrgaju ,obnaže i oskvrnave ono što njemu nije svojom voljom dato a nije mogao, nit će moć sam imati.
Proljeće
je godine `71 Vila je već sad u godinama
šezdeset je prebacila preko leđa, još
uvijek oči joj plave poput Jadrana,
doduše tamnije onako poput k`o pred neverin i buru, koža joj izbrazdana borama k`o slavonska polja nakon ljeta bez kiše, a iznad desnog oka ispod kose žute poput
klasja bez ijedne sijede sjeva ožiljak zadobiven one nesretne noći davne `45.
Živila
je Vila sve to vrijeme sama, u svojoj kući nakraj sela,kućaru naherena krova čije je dvorište svojim granjem
natkrilo stoljetni slavonski hrast. Hrast na kojem se iz godine u godinu
gnijezde sokolovi, oni gordi Hrvatski, oštra kljuna i britka pera. Brzi su i
okretni no začudo nikada Vili iz dvora nije odnijet niti komad blaga, nit
kokoš, nit pile. Jedini koji su otimala sjetila se, bili su koliko je sjećanje služi oni „tavanaši“ OZNAŠI i
UDBAŠI.
Živila
je tako Vila sama, odgajala dva svoja sina Jakova i Srđana. Jakov bijaše plećat,
visok širokih ramena i još šira osmjeha,
očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine
ličkih i goranskih planina. Srđan pak
bijaše nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave
zube i tamne zakrvavljene oči. Poput očiju iz one noći, očiju koje Vila
mrzi,mrzi zbog sebe, zbog Jakova zbog Hrvatske. No kao svaka mati nije mogla
mrziti dite iako je znala čije je sorte. Jakovu je ime dala Vila sama, a Srđana
je imenovala štabska doktorica koja ju je porađala koja je tad kazala „nek`
bidne jedno ime vaše, a jedno naše“
prigrlila je Vila Jakova na grudi dok je Srđan vrištao u rukama
doktorice Desanke. Desanka je živjela u kući do Viline, kući koju je štabski
sekretar oduzeo jednoj „švapskoj“ obitelji koju su uz pratnju partizana i
čerkeza „odselili“ u nepoznatom pravcu. Godine su prolazile , dica su rasla,
Srđan je češće bio kod drugarice Desanke koja ga je „učila“ i vaspitavala kako
komunisti trebaju „živeti“ i ponašati se, Jakov je pak s druge strane radio u
polju, škola mu baš nešto i nije išla, niti su ga za razliku od „brata“ Srđana učitelji voljeli, kad god bi prošao onkraj
njih nešto bi se došaptavali i mrštili. Jakov je pomagao majci, radio, molio s njom krunicu i često se raspitivao o
ocu. Vila mu je uvijek pnavljala njegove, očeve riječi „Bez zemlje, nema ni
mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog
kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja,
može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato je
Jakov mlađi jako volio raditi u polju, krčiti šumu napajati stoku, nije ga
zanimalo što piše u knjigama crvenih korica koje je danima gutao njegov ne pretjerano
radišni brat. Vrijeme je prolazilo završili su i Jakov i Srđan srednju
školu, upisali fakultete u Zagrebu, Jakov na jedvite jade i uz pomoć Doktorice Desanke poljoprivredu, a Srđan iz prve Marksizam i socijalističko samoupravljanje.
Dakle
godina je `71, u Vilinoj kući nema struje ni vode nema ni TV-a, sve je kao slučajno dovučeno samo do
predzadnje kuće u kojoj živi doktorica Desa, nikad udavana al` uvijek u muškom
društvu znao je kazati Jakov. Gledala je
Vila tako Dnevnik na JRT-u kako ga zove
drugarica Desa, jedan program koji je uvijek gorio na RIZ-ovom TV aparatu.
Zidovi bez slika svetaca, samo Maršal, Lenjin I Marks, na natkaslu pokraj vrata bista Maršala Tite,
iz Kumrovca rekao Vili Srđan. I hrpe
knjiga crvenih, tvrdih korica, tvrdih poput kruva kojeg je Vilina mati pekla za
svojih sedmoro djece, sedmoro tića otac je Josip kazivao. Gleda tako Vila vjesti, neke su demonstracije, nešto se
studenti pobunili govori spiker, nešto svaka druga riječ HRVATSKI SEPARATISTI
srce joj nemirno igra i neki ju trnci prolaze, previše uniformi, previše zvizda
na kapama Mlicajaca iznad bjelih šiltova, zvizda velikih k`o tanjurić za šolju
od kave. Ma ne znam ja što, oli tko su
vam ti separatisti moj spikeru promrmlja sebi u bradu Vila, al` ako su `Rvacki
moraju dobro činit htjet. Milicija je uletjela među demonstrante i nastao je
kaos, Vila je pokrila svoje uplakane plave oči rukama i zavapila „di ćete na
dicu, čuvaj tu dicu dragi Bože“.
Jutro
je rano,četvrt se sunca uzdiže iznad usnulih krovova a magla se poput duha povlači sokakom dok muk
gladnih krava para jutarnju tišinu, slavonska se ravnica budi okupana rosom.
Odjednom lom i prasak raspala se kapija koju je svojim rukama Jakov pravio mjesecima između drugih važnijih
seoskih poslova kad bi nakon fakulteta uhvatio vremena. U dvorište uleti kombi
tamno plave boje po na čijim se stranama
velikim bijelim slovima dalo isčitati MILICIJA. Vila nije znala čitati, ali je
znala prepoznato slova koja su joj često podmetana pred oči, bila su to
uglavnom slova na legitimacijama drugova,
na legitimacijama na kojima su bila gotovo uvijek samo tri slova OZN,UDB ili
SUP, a ove velike riječi MILICIJA Vila je
viđala kad su se parkirali kod komšinice doktorice Desanke razni
sekretari pa je ona sva važna Vili
objasnila tko je tko a što je što. Pdsmjehivala se desa vili i kazivala jojo
„Zato ste rat i izgubili, jer ste nepismeni, nenačitani, jer Vam drugi kroje i
za tuđine klečite. Vila bi samo pognula glavu i u sebi promrmljala „ Mi klečimo samo pred Bogom, a
vama dušu neće spasit te crvene knjige jer se niti njih ne držite već svoju
volju provodite“.
Još iza
sna raškrine Vila vrata i ogrnuta ponjavom izađe na dvor po kojem su se već
rastrčali Milicioneri u svim pravcima. Dva su „druga“ krenula prema kući, odjeveni u dugačke
mantile, skalpova prekrivenih šeširima, podbulih obraza i kože žute poput
pergamenta, no očiju poznato tamnih i
krvavih poput onih koje su se Vili utisle u sječanje u ljeto davne ´45. Stisla je Vila krunicu u šaku i u sebi počela
molitvu „Očenaš“ kad joj krajičak oka
iza dvojice drugova ugleda gegavu, zdepastu i nesrazmjernu siluetu nesuđenog
joj „sina“ Srđana koji prstom pokazuje prema kući i prozorima. Ušli su u kuću,
za njima Srđan i Desa ni pozdravili nisu, ni božje ime zazvali već su sjeli za
stol i kazali „Sedi drugarice Vilo, sedi
da ti postavimo neka pitanja o kretanju i poznanstvima tvog sina Jakova. Ne
moraš ništa brinuti, mi već toga dosta znademo, tvoj drugi sin naš kolega Srđan sve nam je već ispripovjedao, još i prije ovih događaja. Sve o
tome kako je Jakov pod krevetom sakrio nekakve časopise i magazine koje dobiva
od Hrvatskih nacionalista iz
inostranstva, kako pjeva Hrvatske nacionalisitčke pjesme dok po njivi radi ili
na pojilo tjera stoku, kad dođe iz Zagreba. Sva nam je imena dao sa kim se Jakov u Zagrebu
družio sa „Hrvatskim proljećarima“ i gdje,
na tebi jesamo da nam kažeš jel` Jakov u zadnje vrijeme dolazio k tebi noću i
gdje se može skrivati ? “ Vili su oči
zasuzile i samo je prkosno odgovorila „ Ne znam di je, a i da znadem ne bi vam
kazala. Nek` ga Bog dragi čuva ako je to što ste sad meni nadivanili istina i
ako ga tražite zbog Hrvatske neka ga Bog skriva i čuva di god da je. Bogu fala
što iver ne pada dalje od panja. A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane,
niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao, od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi
od moga soja nema zar srama i stida nemaš i prokazuješ vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg
se više ne vračaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju
brata“ u suzama je spustila glavu na
grudi i gotovo da se moglo čuti kako joj srce puca poput zvuka lomljena kamena.
Vrijeme
je prolazilo, prašina se uhvatila po prozorima trošne kuće na kraju sokaka. Stari
je hrast prorijedio grane a već dugo vremena nije bilo gnijezda sokola na njegovim
vrhovima. Korov je zamjenio nekad pokošenu
travu, nije se čuo muk krava ni stoke iz dvora već dug niz godina. Dolje, pri dnu dvora na klupici, kad
se malo bolje pogleda može se vidjeti silueta stare majke kako pogrbljena i oslonjena na štap drhtavim korakom kreće
prema kući, ide polako korak za korakom . U dvorištu do njena, u kući novoj uređenoj katnici čuje se pjesma i zvuci hramonike. To njena komšinica doktorica
Desa zajedno sa njenim neželjenim sinom Srđanom proslavljaju kupnju novog auta.
Desa je već godinama u dobroj partizanskoj penziji, napravila kuću, kupila
Srđanu vikendicu na moru. Upoznala ga sa njegovom ženom Radojkom. Uzeli se i imali svatove tik do
kuće di mu mater stanuje, ali majku nisu u svatove zvali. Bilo je tu svakakvoga
svijeta opet je zrak parala hramonika, partizanske pjesme i neke druge koje
Vila nije znal. Kradom je iz bašće gledala na dvor u kojem joj se ženio , ali
ipak je njenog mesa meso i njenih kostiju kosti sin Srđan, bijaše to prije
desetak i nešto godina. Nije bilo fratra znala je al` je bilo pucanja na pretek, a iznad krova ona njoj mrska zvijezda na
zastavi koja je počinjala sa plavim pa bjelim poljem,pa crvenim poljem. Bila
joj je ta zastava nakaradana i naopaka poput života i zemlje koji su oko nje
stvorili. Dobio Srđan i dicu svoju, Ratka i Slobodana koji
nikad babi Vili u dvor nisu ušli, često
se pitala imali u njima išta njezine duše i krvi, sumnjam zaključila bi. Božja
volja, nema moje duše ni moje krvi ni u Srđana znala je kazati. Jest moje meso
i jesu moje kosti al` krv nije ni duša nije, nije taj od moje loze. Srđan je
napredovao u karijeri već je dugo godina direktor u najvećoj firmi u kraju,
politički sekretar u kotaru i tako to,
kazivale su babe koje bi došle
Vili bacati sol na ranu i tračati. A od njena Jakova ni traga ni glasa, ni
karte ni slova. Da je mrtav znala bi, mater to osjeti. Živ je negdje, no dal` je dobro i kako živi brinulo ju je.
Lica mu je htjela vidjeti, glasa čuti prije nego je u svoje naručje primi crna
slavonska zemlja i obgrli je poput djeteta koje se vraća u naručje majci nakon
duga izbivanja. E da mi ga je bar vidit i čuti pa da na miru mogu pod zemlju za koju je moj Jakov otišao od
mene, da me uzme zemlja naša `Rvacka ma kako je god ovi zvali, sjetila se po ko
zna koji puta Jakova svoga riječi: „Bez
zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene ni
tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje
zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo
vratit“.
Ljeto
je gospodnje `90 već napola gluha i napola slijepa Vila je kod komšinice Anđe
gledala vijesti, gledala je jerbo su se odjedared nešto opet komuništi uzjogunili, bio je
nekakav kongers čula je, pa su nešto izašli slovenci van i „naši hrvati
partijaši“ izašli isto, nešto se među komunistima pošemerilo. Čula je da se
raspada Jugoslavija, čula je kako prostači njena komšinica Desanka, stara partizanka, kordunašica, čula je kako
kune njen neželjeni sin Srđan podupirući svoju „tetu“ Desu. Čula je preko plota
kako psuju majku ustašku nekom Tuđmanu, slušala je a staro i napaćeno srce joj
je brže zakucalo pa je sebi u bradu potiho kazivala „Psujete vi majku tom
Tuđmanu koliko vas volja, ako je za `Rvacku mora bit da valja. Psujte vi
koliko vas volja, no meni je srce
zaraslo i sretno što nakon 65 godina ponovo
vidim zastavu koja je bila na
ramenu i grudima moga a muža Jakova, vidjela sam Hrvatsku trobojnicu sa
šahovnicom, još da mi je vidit moga sina Jakova pa da s mirom mogu otić i
pozdraviti sve one koji pod slavonskom crnicom leže za `Rvacku. Polako bi se
mrmljajući u sebi, uputila korak za
korakom u svojoj crnini desno preko puta ka susjedi Anđi pogledati vijesti.
Gledajući HTV i masu ljudi kako prati podizanje Hrvatske trobojnice i
šahovnice na trgu Bana Jelačića, za koji su ubjeđivali babu Vilu godinama da je
trg nekakve Republike, a dobro ona
znade da je njen muž Jakov tamo
bio u službi na tom Jelačić placu. Masa je ljudi tamo, nakon duuugo vremena iz
TV aparata začuje se hrvatska himna koju je njen sin Jakov, poput njegova oca
Jakova znao fićukati dok je bio u poslu. Čula je Vila kako se i njeno ime doziva, i upitala se tko to moje
ime doziva? Dozivali su joj ime stihovi
pjesme „Oj ti Vilo vilo Velebita...“, pjesme koju joj je pod penđerom Jakov
njen pjevao dok ju je na divan pozivao. Oči su joj zasuzile od sreće i radosti,
oči plave poput Jadrana, duša joj se razgalila,
duša slavonska, prostrana i široka, duša milostiva i dobrostiva,
ponosita poput Velebita, duša `Rvacka. Nije
baba Vila plakala zbog trobojnice, nit himne hrvatske, nit pjesme koja
joj ime uzvikuje, zaplakala stara majka jer joj suzno oko na bini kraj Tuđmana ugledala lice znano, lice oplakano,
od majke otrgnuto i u bijeli svijet izgnano lice , očiju plavih poput jadrana i kose crne poput
visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina , sad prošrane sijedim poput snijega međ` borovima.
Gledaše stare oči bake Vile sina Jakova, plećat, visok širokih ramena i još šira osmjeha. Zaplakaše stare oči, steglo se srce
al` ovaj put ne zbog boli, već od sreće,
uz jecaj je u tome trnutku široka duša
slavonska napustila ovaj svijet, tiho se
provlaćeći kroz mali slavonski penđer, uskim sokakom prema crkvi u centru da dobije
posljednju pomast, a onda uzleti prema nebu prema svom Jakovu i svima onima
koji odozgo paze i čuvaju ovu našu jedinu `Rvacku. Duša se bake Vile uzdizala
prema nebu uz taktove hrvatske himne i vijor hrvatskoga stijega na Jelačić
placu. Po posljednji puta sklopile su se oči plave poput Jadrana, ispod crne marame ispao je pramen kose, žute poput slavonskoga klasja. Uporna i
požrtvovna poput zemlje po kojoj je kročila, izbrazdana i izmučena a opet
ponosna i gorda, Vila je u inat svima
dočekala ono što je ispraćala. Jednog Jakova, domoljuba, hrvata, muža, oca sina
koji znade da je obitelj svetinja a Domovina još svetija jer kako je rečeno:
: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog
budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može
samo lutati, ničem se nadati nit` kud
otić, nit se kamo vratit“.
Iako je
prošlo tek ljeto dana od kada je ovaj
svijet napustila naša baka Vila,
njena susjeda Anđa je puno puta zahvalila dragome Bogu što Vile više
nema na ovome svitu pa ono što se događa sa njenom `Rvackom gleda sa nebesa,
sjedeć med našim pređima pa zajedno snjima možda mogne utjecat kod stvorca našega da prosvijetli ove ovdi dolje.
Jesen je godine gospodnje `91 olujno nebo strovalilo se nad slavonska sela, blato je ispunilo sokake, na maloj kući na kraju sokaka vije se hrvatska
trobojnica. Na penđerima crno platno, dok se mrak poput lopova uvlači preko šljivika i izbrazdanih njiva, izbrazdanih ne plugom
radišnih slavonskih seljaka već topovskim granatama. Granatama poslanih od sinova i unuka onih bradatih „partizana“ koji su pod šubarom i šajkačom u ljeto `45 u ovom istom dvoru, kroz ovu istu
kapiju prošli ispod krošnji staroga hrasta, i tada su upali u dvor čineći zla i kvara.
Mogli su oni tada činiti zla jer nije pred dvorom bilo vojnika da ga brani,
bio je poslan po `ko zna koji puta umjesto svoga braniti tuđe. Bljesak munje i
gromovi Oluje osvjetle na trenutak stari
hrast čije grane poput štita, natkrivaju malenu kuću koje se krov od zuba vremena već objesio poput leđa
stare kobile, a crijep se prorijedio poput zubiju krezava pijanca. No u kući je živo i radišno, u kući su
hrvatski vojnici, tu drže stražu pod
hrvatskim stijegom, čak i sokol svoje gnijezdo savi povrh krošnji i bez straha uz fijuk granata
svojim klikom podsjeća na budnost. Stražar
u sjeni stoji, motri i čuva, o pasu mu
samokres a u ruci puška, na glavi mu beretka a na njojzi šahovnica. Nakon dugih
godina stjeg i grb na istom mjestu, u istom dvorištu. Bogu hvala rekla bi susjeda Anđa. U kući
pokraj, u katnici bez zavjesa i stjega ni žive duše, dvorište prazno kapija
zaključana, stanari otišli dragi Bog zna kamo. Znade Bog, al`znade i narod, govorila je susjeda Anđa dok
bi bojovnicima na uranak donjela jela i pokoju šalicu kave, „da se dici nađe,
ona za se ima dosta“ rekla bi. Sa
katnice prema putu dva prozora bulje u tminu, bijela fasada daje dojam kad
bljesne munja k`o da kosturska glava gleda u promatrača. Doktorica Desanka je umrla nekoliko mjeseci nakon Vile neto prije nego je na selo pala
prva granata, Srđan ju je odvezao sahraniti u „njenu“ zemlju, u srbiju i otad
se ni on ni Radojka nisu vratili u selo.
Jakov
se nagnuo nad kartu crtajući prstom po njoj, u tom trenutku kroz strop kuće
procurile kapi kiše „Službujući !“
viknuo je, vrata se otvoriše i golobradi mladić od kojih 18-19 godina u crnoj odori, čizama visokih sara i preozbiljnog
držanja za svoje godine, ali i sa kalašnjikovim
u ruci gromko uzvrati „ Na zapovijed, zapovjedniče“, Jakov se na
trenutak zamisli i sjeti svojih prijatelja iz vremena hrvatskoga proljeća koji danas nisu tu sa
njim da obrane i proslave stvaranje toliko željene samostalne Hrvatske države, sjeti se riječiju
svoje majke Vile i njenoga opisa oca dok
je isto tako mlad i gotovo golobrad sa
istom takvom šahovnicom u crnoj odori prije odlaska na bojišnicu govorio pokojnoj materi Vili „: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni
mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog
kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja,
može samo lutati, ničem se nadati nit`
kud otić, nit se kamo vratit“.
„Misli
su mi na tenutak odlutale“ prozbori mladiću, „Ante daj reci nekome da saniraju ovo, da nam
krov ne prokišnjava barem na ovoj prostoriji“
„Na zapovijed! No mogu li nešto priupitati i predložiti zapovjedniče,
glede toga?“ „ Reci Ante, ali brzo nemam puno vremena“ „ Pa mogli bismo se
useliti tu u ovu katnicu do nas, mislim.... rekli su mi domaći da su stanari
otišli „prijeko“ da je gazda srbin, da je možda u četnicima, a stoji prazna“
Jakov je problijedio, sva mu je krv nestala iz lica, nije krivio momka za
izgovorene riječi, srce mu se steglo po tko zna koji puta kad se sjeti riječi stare majke koje je skrivajući
se na tavanu te iste katnice čuo dok ga je tražila Milicija te davne ´71 „A ti
Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja
odgajala, niti si se božjeg slova držao,
od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema, zar
srama i stida nemaš i prokazuješ
vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vraćaj, neka te
moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“ znao je koliko je majci teško, znao je da za
ništa nije kriva i znao koliki je teški križ nosila za `Rvacku i zbog `Rvacke. „Ne!“ zagrmio je jakov na službujućeg čak isuviše i
prekomjerno glasno, na što je službujući zbunjeno prozborio „ Ali zapovjedniče
mislio sam....“ „Nema tu ali, moj
Ante“ mirnijim će glasom Jakov, „Ako mi budemo činili onako kako čine naši
neprijatelji, ako budemo otimali tuđe, umjesto da branimo i čuvamo svoje, što
će nas činiti drugačijim od njih? Oni nama otimaju desetljećima, stoljećima mi
njima nikada nismo, oni su žedni krvi i tuđega, a mi svoga i slobode, oni su gladni našega svega mi njihova ničega ne trebamo
niti smo trebali. To su one časne razlike moj Ante između nas i njih. Naša
uljudba, naša čast i naše vojničke vrline su nas kroz povijest činili toliko
drugačijima od njih, da je tomu tako još se od Napoleona i austrijskih Careva
znalo, no nije poštovalo od nas samih. Znali su tuđini kazati da iako govore
sličan jezik „oni“ sa balkana, čini se da Hrvati njima ne pripadaju.“ Ante je
ostao zamišljen, provukao se unazad kroz vrata, krenuo prema tavanu da pokrpa
rupe koje prokišnjavaju.
Vrijeme
je prolazilo, rat je već poodavno završio, susjeda Anđa je gledala dnevnik na HRT-u, nije joj se
baš sviđala više ta televizija, sve više opet partizanskih filmova, nekakvi
narodnjaci, nema više domoljubnih
pjesama. Sve nešto Europa ovo, europa ono pa gdje je bila ta europa kad su
dečki tu prekoputa nje u kući pokojne Vile, njih dvadesetak branili selo. Bio
je tu zapovijednik obrane sela Vilin sin Jakov, odlikovalo ga poslije čula je,
čak je postao i pukovnik, priča se da je nakon toga odmah i umirovljen jer se
posvađao sa nekim časnicima koji su bili „bivši oficiri“. Pričao joj to Stjepan,
susjed treća kuća od njene, Stjepan koji je 1998 završio tečajza policajce u Zagrebu i postao policajac,“ Sjeti se anđa
događaja kad se trebalo branit selo „Nije kaže onih 90-tih njegova mati Agata
moj Stjepan za rat, pa nije bio sposaoban za služit ni JNA „Kako more ić u rat
i bit sposoban za rat a nije prije služio vojsku“, a bio je i jedinac pa ga je
mama Agata sklonila kod svojih u Austriju tih
90-tih. Sad je nakon 2000 godine on završio u Policiji. Čudno je to bilo
babi Anđi, ali nije puno propitkivala, sjeća se ona da se ne smije ni Miliciju
ni Policiju puno spominjat, može bit problema. Sjeća se ona kolike je njena
susjeda Vila imala probleme godinama sa Milicijom, OZN-om, UDB-om zbog muža joj
Jakova, a kašnje i sina Jakova. Sjeća kako ju je selo izbjegavalo, kako je sama
išla do crkve sjeća se Anđa svega, sjeća al` nema kome kazati. Selo je gotovo
prazno mladost je pobjegla u grad, vraćaju se samo „oni“ čije su kuće obnovili
dok su oni bili „preko“ a te su im kuće „njihovi“ i porušili, njihovim granatama koje su padale na naše selo
iz „njihova“ sela.
Gleda
tako Anđa dnevnik, i to onaj kasni
treći, pa onda nekakva Latinica u kojoj po Anđinu mišljenju više pričaju
čiriličari nego latiničari. ne sviđa se njoj ta emisija no mora pogledat jer se
nemere staro čeljade nadivit kako samo pričaju o njenoj i Vilinoj `Rvackoj oni
koji za nju nisu ratovali, koji nisu branili, i koji je nisu željeli.
E, u jednoj od tih Latinica iako već stara i
slabovidna, prepoznade ona svoga „komšiju“ susjeda Srđana, neželjenog sina
pokojne Vile, pričaju tu o nekakvim dionicama, odštetama i o Europi, pravima
povratnika, tajkunima i puno drugi stvari koje Anđa baš i ne razumije, al` baba
ko baba voli svašta čut i znat. Ispade tako da je Srđan zajedno sa nekim
kolegama koji su bili i u onom sistemu
direktori, kupio nekake dionice, pa nešto privatizirao, pa kako imaju svoju
banku koju su osnovali njih nekolicina, pa kako su osnovali TV kuću, pa kako će
ići na europska tržišta jer eto tu kraj njega je njegov engleski politčki i
poslovni partner, nekakav sir iliti lord Anđa baš nije razumila. Kad je malo
bolje pogledala sjetila se kao je nekad Vila dok su pričale o „onom“ ratu znala
opisat nekog engleskog kapetana zbog kojeg se njoj dogodila kalvarija kakva joj
se dogodila. Približi se Anđa malo TV aparatu da se bolje uvjeri i pogleda, kad
ono majku mu staru, taj englez što sjedi kraj Srđana ispade isti pljunuti onaj,
onaj kojeg je pokojna Vila opisala,
njegovanih brkova, arsitokratska držanja, mršav i bljedunjav, a kraj njega .
Srđan nizak zdepast, nekako naheren i
nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči.
I oni
ti tako lipo zajedno na Rvackoj televiziji, pričaju kako su vlasnici `Rvackih
Banaka i poduzeća i kako Rvacka po njima treba iću u tu Europu, Srđan govori
kako će oni dovest `Rvacku u Europu i da je Rvackoj tamo mjesto. Pričao je
Srđan kako je on i nekakv funkcioner svoje partije u Županiji gdje je odrastao,
no kako nema interesa sad tamo živjeti jer ga posao vodi posvuda i vežu ga
ružne uspomene na taj kraj, da je za njegovu djecu bolje da budu u Briselu jer
imaju bolju naobrazbu, pričao je on sve i svašta, hvalio svoga kolegu engleza,
svoj kapital funkcije i planove, no nije stara Anđa iz njegovih usta čula „Naša
Rvacka“ ili „moja Rvacka“ nije spomenu
niti ime matere svoje. Samo je pnavljao
„ Ova Europska zemlja mora ići pravcem prema Europi“. Nešto se počelo
lomiti u grudima stare bake Anđe, sa sjetom se prisjetila svoje Vile. Sa tugom
i čežnjom vremena šahovnice, trobojnice, Tuđmana, Hrvatskih Vojnika, Crnih
traka oko čela, krunice oko vrata. Sad joj je već muka od „cajki“ koje klinci
puštaju po drumu dok „startaju“ sa bjesnim autima stranjskih tablica. Muka joj
je od silnih zvjezdica na plavoj zastavi koja je na svim zgradama u `Rvackoj
iako Anđi nije jasno kako i zašto. Sjeća se Anđa da se tako lako zastave ne
postavljau na pročelja, da bi se zastava postavila proteče puno krvi, sjeća
se. Na vjestima samo: ovaj ukr`o ovo,
onaj ukr`o ono. EU traži ono, Rvacka mora dati il`potpisati ovo. Gdje su ti `Rvcki
muži poput naših pređa, poput Vilina
Jakova i oca i Vilina sina, gdje su
nestali kamo su se skrili? Zar ne znadu što činiše i kazivaše naši stari? dođe
Anđi da vrisne, da plače, da Boga moli da takve sinove stvori. Sinove koji
znaju da je stari Jakov poput njenog
Hrvoja još `40- tih govorio : „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni
mene ni tebe moja Anđo, nit će biti onog
kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja,
može samo lutati, ničem se nadati nit`
kud otić, nit se kamo vratit“.
Kiša je
klizila niz Anđine prozore, kuća je zarasla u travu, pogledala je još jednom
prazninu preko puta na mjesto gdje je nekad, još do prije dva mjeseca stajala
kuća pokojne Vile i njena Jakova. Ona mala kuća u čijem je dvorištu pod krošnjom staroga hrasta stajao
bunar. Onom u čijem je dvorištu stajao stoljetni slavonski hrast u čijoj
su krošnji na samom vrhu godinama
sokolovi savijali gnijezdo. Ona mala Rvacka kuća u kojoj su rađani junaci,
a sad
se gnijezde štakori i vrapci. E
tu će kuću srušiti bager, Srđanov bager, bager njegova poslovnog partnera iz
europe. Srušit će tu malu, toplu Rvacku kuću i na mjesto nje sagraditi
trgovačku kuću, imena koje stara Anđa niti izgovriti ne znade. Nije da u će u
njoj netko kupovati, nije da Anđi iz nje
nešto treba što ona u svom dvoru ili bašći nema, il št ne može kupiti u maloj
trgovnici kod susjede Mare. Ali eto prošlo je svega fva tri tjedna i tu je i
stoji, na Rvackoj zemlji bez potrebe i koristi bode u njene stare oči poput
spomenika izdaji,kukavičliku i nemoći, zar zaista nema više onakvih Rvackih muževa koji su
spremni sebe isvoje za Rvacku dat poput Jakova oca i Jakova sina? ili možada ima? Vi mi recite vi ćete znat.
Anđa je
navukla zastore da ne gleda to ruglo izgrađeno
preko puta. Iako je bila
nepismena primala je novine, časopis NACIJA, jer je bio `Rvacki, domoljuban,
Istinoljubiv bio je kako je kazivala naš. Odložila je časopis NACIJA na
natkaslić kraj kreveta i krenula ugasiti TV .Jer je sa njega treštala nekakva
polugola pevaljka i to na `Rvackoj televiziji. Zatvorila je za sobom vrata
spavaće sobe, propuh je okrenuo list časopisa
nacija, a na stranici je stajalo. POSLJEDNJI POZDRAV HRVASTKOM VITEZU,
HRVATSKOM BRANITELJU JAKOVU HRVATIĆU
sinu Jakova i Vile. Ožalošćeni suborci, obitelj i prijatelji. Ispod slike
Jakovljove na kojoj se vidjelo da nekada čovjek na slici bijaše plećat, visok,
širokih ramena i još šira osmjeha, očiju
plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina.
Dalje u
tekstu pisalo je: „Naš prijatelj,
Hrvatski branitelj napustio je ovo sveto tlo, iako je više puta ranjavan nije podlegao ranama na
tijelu, već ranama na duši koji su mu nanijele izdaja i nepravda njegove
vlasitite zemlje i političkih vođa, sa kojima se od samog početka stvaranja
države nije slagao. Nije se s njima
slagao jer su bili kadar koji ga je protjerao iz njegove `Rvacke, koji su
ponizili i bacili na koljena sve one koji su branili tu `Rvacku, koji su
nagradili lopove, profitere i dezertere. Koji su neprijatelja putili pred vrata
i dali mu veća prava nego vlastitom narodu. Koji su prodali teritorij za pedalj
kojega smo mi spremni umrijeti. Zato što lažu,kradu i obmanjuju vlastiti narod
i Domovinu. zato št ne znaju da: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni
mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog
kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja,
može samo lutati, ničem se nadati nit` kud
otić, nit se kamo vratit“. Zato što više ne ću iz moje `Rvacke nikud bježat
niti ići, mogu samo pod nju. Ono što za Rvacku nisu mogli niti stigli naši oci,
napravili smo mi, ono što ne neparavimo mi napravit će naši sinovi i kćeri,
zato se ne bojim za moju Rvacku . Jer moja djeca znadu, i njihova će djeca znat
: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene
ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez
svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo
vratit“.
Jer mi
smo Hrvati, sinovi Hrvata, unuci Hrvata
i očevi Hrvata, ne tražimo tuđe samo branimo svoje.Svemogući Bog vodi naš mač.
Vjera,Ljubav i Domovina našoj je duši hrana.
„ U
mislima Domovina, U srcu Odanost, U
desnici snaga“
Mario Mask Slaviček
