Vojnička priča
„Rat je razdoblje kada se međusobno
ubijaju ljudi koji se uopće ne poznaju, i to po zapovijedi onih koji se
međusobno jako dobro poznaju, ali se ipak ne ubijaju."
General Dwight Eisenhover
Iako je
Vojarna u samom centru grada i do sada nikada nije smetalo nikomu što
ujutro službujući prije podizanja hrvatskog stijega zapovijeda sviranje
budnice, niti je ikome zasmetalo što prije spavanja svira mirozov.
No danas je zapovjednika vojarne prilikom dolaska na posao na stolu dočekalo protestno pismo i peticija kojom se „zabrinuti
građani" žale na buku koja dolazi iz vojarne, na borbene pjesme koje
prekaljeni ratnici uče novake a koje podižu moral i jačaju stegu. Žali
se pošiljatelj prosvjedne note i na buku koju su jučer prouzročili
plotuni i pucanje točno u 09:00 sati. Zapovjednik vojarne se samo Ratni profiteriVražji
civili, ova je vojarna ovdje postojala puno prije nego su oko nje
dezerteri i tajkunčići izgradili ovo naselje bogatih, privilegiranih i
moćnih lokalnih ratnih profitera koji nisu prije rata smjeli niti
prismrdjeti „kasarni"nasmiješio u sebi iako mu je lice bilo blijedo i čelično sivo a usnice stisnute u tanku crtu.
Vražji civili, ova je vojarna ovdje
postojala puno prije nego su oko nje dezerteri i tajkunčići izgradili
ovo naselje bogatih, privilegiranih i moćnih lokalnih ratnih profitera
koji nisu prije rata smjeli niti prismrdjeti „kasarni". Nisu se žalili
potpukovniku JNA Obrenović Milutinu koji je pijan puštao narodnjake na
razglas da se čulo do centra grada, a nisu se žalili niti kada je s
pijanim generalom Jovanović Vladom na transporterima išao u najelitniju
gradsku birtiju i sve istjerao napolje jer su „ustaška kopilad".
Ne, onda im nije smetalo niti su imali
hrabrosti napisati ili žaliti se ikome od civilne ili vojne vlasti. Što
je najgore nisu bili ovdje kad smo gotovo goloruki napadali tu vojarnu
iz koje su već spomenuti oficiri ali sad već i sa kokardama na titovkama
granatirali grad i širu okolicu. Proklet smo narod proleti mu kroz
glavu. Za mnoge nema časti i dostojanstva, za mnoge od izreke „Il' vodi
il' slijedi il' se makni s puta" vrijedi ovo posljednje oni se maknu s
puta dok grmi nebo i zemlja, no kad kiše prođu prvo govna isplivaju kaže
naš narod. I dok mu je zadnja misao prolazila kroz glavu uhvati se
telefona te nazva službujućeg pobočnika i zapovjedi kroz stisnute zube:
„Pošaljite mi Pravnika, PD-ovca,
Službujućeg Vojarne, predsjednika mjesnog odbora u kojem se nalazi
vojarna i načelnika Sigurnosti". Nije prošlo ni pet minuta pozvana su se
gospoda časnici nacrtali kod zapovjednika u kancelariji gdje im je
pročitao pismo pritužbe, saslušao njihova mišljenja prijedloge i
savjete. Popili su po kavu, pretresli neka nedavna vremena u kojima niti
sanjali nisu da do ovakvog slučaja može doći, a onda su se šutke s
prazninom u srcu i duši rastali te krenuli svojim dnevnim zadaćama.
Nakon toga je porazgovarao s predsjednikom mjesnog odbora koji ga je uputio o osobi koja je potpisnik pisma.
Kako je ta osoba viđenija u gradu, kako
je njegov otac slao novac za financiranje obrane grada, kako je ta osoba
politički iznimno aktivna i cijenjena iako je lijeve orijentacije i
nije bio ratu jer ne može vidjeti krv. U povjerenju je predsjednik
mjesnog odbora nadodao kako ne bi želio da ta osoba sazna što je iznio o
njoj i tako to. Nakon primljenih informacija zamolio je predsjednika
mjesnog odbora da sačeka kod pobočnika dok napiše pismo koje će
pročitati „Zabrinutom građaninu-građanima" na sastanku odbora ove
nedjelje. Ostavši sam poče ponovo čitati pismo:
„Pitanje dana za
zapovjednika Vojarne. Komu možemo zahvaliti za nesnosno trubljenje,
pjevanje i buku koja dolazi iz vojarne? Posebno nam je jučer 30. maja
sve išlo na živce kad su nas oko devet sati ujutro probudili pucnjevi,
točnije plotuni paljbe? Zamislite vi tu drskost i to nedjeljom, čime smo
mi zaslužili tu sreću da propali muzičar trubi nekakvu tamo tugaljivu
pjesmicu, a nabrijani momci koji žele biti Rambo puškaraju sve u
šesnaest. Kome na tomu možemo zahvaliti za taj šou?
Svaki odgovor bio bi dobrodošao jer imamo pravo na to"
Zabrinuti građanin
Sav iznerviran, postiđen vođen čašću i
odgovornošću upalio je računalo i počeo pisati odgovor zabrinutom
građaninu. Odgovor temeljen na podacima i izvješću koje su mu
podastrijeti suradnici prije nekoliko minuta a koji glasi:
Predmet: Odgovor „Zabrinutom građaninu"
Vrijeme: 10:25
Mjesto: Vojarna ........ grada............
Vezano za Vašu
predstavku/pritužbu ili kako Vi kažete „Protestno pismo" u svezi
događaja od 30.svibnja (nedjelja) ove godine, koji se odvijao točno u
09:12 sati.
U to vrijeme ispaljeni su plotuni u častPočasna paljbaMirozov
(ono što vi zovete bukom) i počasna paljba su najmanje što vojska može i
mora učiniti za vojnika koji je položio život da bismo svi mi zajedno s
Vama mogli živjeti hrvatskog branitelja kojeg su ekshumirali
prije dva dana. Hrvatski bojovnik je poginuo na Vukovarskom ratištu
probijajući se kroz neprijateljsku borbenu liniju štiteći svoje suborce i
civile koji su napuštali okupirani grad. Nakon deset godina pronašli su
njegovo tijelo.
U 9:00 sati 30.
svibnja na sam dan Hrvatske državnosti, mi njegova obitelj, prijatelji i
suborci okupili smo se kako bismo oplakali, odali dužnu počast i
oplakali gubitak sina, oca i supruga. Čovjeka koji je ugradio sebe i
svoj život u temelj ove zemlje. Vrlo je vjerojatno da su Vam dok ste
spavali tvrdim i mirnim snom u slobodnoj i sigurnoj zemlji promakle moje
riječi dok sam njegovom sinu koji ga nije imao prilike upoznati
predavao hrvatsku zastavu, u ime Hrvatskog puka, Hrvatske Vojske i svih
onih koji su svojim doprinosom sudjelovali u obrani Domovine, dakle u
ime svih onih koji razumiju koliko smo mu dužni.
Mirozov (ono što vi zovete bukom) i počasna paljba su najmanje što vojska može i mora učiniti za vojnika koji je položio život da bismo svi mi zajedno s Vama mogli živjeti.
Vi kao podnositelj i
pisac ovog „Protestnog pisma" pitate: "Komu možemo zahvaliti za nesnosno
trubljenje i buku koja je tog dana dolazila iz Vojarne i komu možete
zahvaliti za taj šou?" Mi ćemo Vam učiniti uslugu i u Vaše ime zahvaliti
udovici, sinu i roditeljima poginulog hrvatskog vojnika, jer mi smo
njima kao i njemu u čast ispalili počasni plotun i zasvirali mirozov
kojim smo ga otpratili na posljednje počivalište.
Da ste Vi osobno ili
netko od Vaše obitelji zaslužni da Vam učinimo istu počast učinili bismo
to s iznimnim žarom, čašću i dostojanstvom. No iz nekog meni ne znanog
razloga očevidno je da Vi tu priliku da Vam Hrvatska vojska, ja osobno i
hrvatski puk ukažu ovakvu počast nećete imati jer nju je teško
zaslužiti.
I stoga „poštovani"
gospodine zapamtite zauvijek, samo su dvije snage dale svoj život za
Vas... Isus Krist i hrvatski vojnik. Jedan je umro zbog Vaše duše, a
drugi zbog Vaše slobode."
A hrvatski vojnik je umirao s molitvom
na usnama: „Ja sam Hrvat, sin Hrvata i otac Hrvata. dio sam tisućljetne
loze Ratnika čuvara. uz mene je svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj
mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga.
Mario Maks Slaviček
Nema komentara:
Objavi komentar