petak, 9. svibnja 2014.

Budućnost prošlosti...




Zastanite na trenutak i  zamislite da nemate sjećanja....da se ne možete sjetiti nekog imena, događaja, osobe. Da se ne možete sjetiti tko ste, odakle ste čiji ste, tko su Vam bližnji..tko su Vam preci i koliko su Vam   sva ta sjećanja važna....



Prevrtite sada u glavi sjećanja i prizovite sjećanju sve one drage i važne ljude, događaje, situacije koje ste prošli kroz život. Divan osjećaj zar ne?  Zamislite na trenutak  da to niste u stanju učinit,  kako biste se osjećali?  Sjeteite se kakav Vas osjećaj obuzme kad nešto zagubite i ne možete taj tren nači, sjetite se kakv osjećaj proleti kroz Vas kad vas netko nešto upita a Vi se taj čas ne možete prisjetiti? Što osjetite? Nemoć? Bjes? Tugu? Razočaranje? Strah? Nelagodu? Obezvrjeđenost....

Osjetite sve odjednom, skup tih osjećaja i ako potraje duže ne prepoznajte sebe....
Sjećanje su podaci, informacije iz naše prošlosti, doživljene osobno ili naučene prenijete od drugih. Ta sjećanja, te informacije su obrambeni mehanizam svakoga od nas, ta prošlost  osigurava nam lakši put i odlazak u budućnost.....

 Recimo na primjer da ne možete procjeniti što je neugoda ili opasnost za Vas, to bi Vas zasigurno brzo odvelo ka ozljedi ili pak smrti. Vaša budućnost  bi bila ugrožena jer  nemate iskustva prošlosti da izbjegnete opasnost po sebe koje vrebaju iz našega okruženja.  Ako ste stekli iskustvo u prošlosti  recimo da ste se opekli, uboli, ozljedili na bilo koji način od bilo kakovog događaja ostalo vam je sjećanje, upamtili ste kako to izbjeći i ne dovesti se opet u istu opasnost ili pak se boriti s  tom opasnošću i oduprijeti joj se....

Od nastanka ljudskog roda  taj obrambeni mehanizam samoočuvanja čovjeka  vodi naše postupke. To samoodržanje i samoočuvanje prenosi se genetski ali i  učenjem od naših roditelja, obitelji, klana, plemana, naroda, nacije...to je naša zajednička prošlost, naše zajedničko znanje. To je naše javno znanje, i kad se to naše zajedničko javno i iskustveno znanje umanji, poremeti ili zaboravi mi postajemo ugroženi. Ugroženi smo tada  kao jedinka, kao obitelj , kao pleme, rod ,narod ili nacija...

I zato kad netko oko Vas kaže nije važna prošlost,  znači da mu nisu važna vaša sjećanja, vaše znanje i vaše iskustvo koje ste stekli... a to sve možete imati samo ako imate prošlost, ako dobro znadete i imate dugo pamćenje o prošlosti. <ukoliko to nemate osuđeni ste na ponavljanje i opetovano ponavljanje radnji, događaja, osjećaja i iskustava, jednom riječju  na gadnu muku i nemoć.....Podsjeća li Vas to ponavljanje svega iz početka na nešto o čemu nam govore i o čemu nam stvaraju sjećanje već tisućljećima? Na što nas  to upozoravaju naši preci?  Mene podsjeća upravo na to, na pakao...

Važno je  imati znanje prošlosti, važno je da svatko od nas osobno ima ta znanja i iskustva prošlosti, no posebno je važno da jedan narod, jedna nacija ima veliku količinu javnog znanja o svojim zajedničkim iskustvima. To se zove količina javnog znanja ili javnih informacija. Kad se vanjski utjecaji upletu i počnu to znanje revidirati, mijenjati ponavljanjem nekih neistinitih informacija time se obezvređuje i umanjuje količina javnog znanja...a poznato je da se neka nacija i narod, njen utjecaj, status, vrijednosti mjere po količini javnoga znanja...posebice svoga vlastitoga o sebi samima.

Zato je važna prošlost, prošlost koju je naš narod iskusio na vlastitoj kože kao pojedinac iz naroda, kao obitelj, pleme, rod ili cjelokupna nacija. Zbog lažiranja i krivog učenja prošlosti stagniramo i nazadujemo trošeći vrijeme, resurse, i ljude na ponavljanje grješaka. A vrijeme je mjera za slobodu, slobodu koju su nam petljajnjem po našem hrvatskom javnom znanju i povijesti, petljanjem  po prošlosti oduzeli. Oduzimanjem prošlosti oduzimaju nam budućnost, s druge pak strane naša je krivica i odgovornost ako se prošlosti odričemo time se odričemo i budućnosti...

Znanje je najmoćnije oružje jedne nacije, znanje je informacija koja je nastala iskustvom iz prošlosti, nasuprot tome je neznanje i dezinformacija, dezinformacija je otrov koji truje iskutsvo i prošlost. Pučki rečeno dezinformacija je laž, a najgora i najštetnija dezinformacija ili laž je ona „istinolika informacija“ istinoliika informacija je „frizirano“ ili tuđe iskustvo prlagođeno potrebi pojedinca ili trenutka u povijesti ukomponirano u našu polusvijest i naše poluinformacije o prošlosti. Jednom riječju neiskustvo. To doživljavamo i ne upamtimo,  ne zapamtimo to iskustvo o laži koje doživimo od strane onih kojima smo dali svoje povjerenje da nam tumače i daju nam iskustvo ili informaciju o budućnosti ili budućoj prošlosti.... Zato treba znati... o sebi, svome i svojima ali i onima oko nas. Bili oni dobronamjerni ili zlonamjerni ima za to  lijek,lijek koji se zove POVIJEST


Najveći naš grijeh kao Hrvata jest ona već toliko puta opisana hrvatska šutnja...šutnjom zalijevamo korov  koji zagušuje identitet nas osobno i naše nacije u cjelini....

Čudan je i teško razumljiv taj jezik šutnje, jezik kojim obično govore oni koji se nisu spremni zauzeti za sebe, svoje bližnje, svoja načela uvjerenja ....narod kaže,  kukavice zbore jezikom šutnje. Izreka kaže govor je srebro a šutnja zlato, no to  zavisi o kontekstu. Iako nas sve od malena uče govoriti rijetko nas uče slušati, ipak Bog nam je dao dva uha a jedna usta zar ne? No, postoje trenuci i vrijeme kada  treba govoriti jezikom razumljivijim od šutnje. Ne razumiju mnogi ovu gromoglasnu tišinu hrvatske nacije, zaboravljaju da svakoj buri i oluju predhodi tišina...No tišina i šutnja su dvije sestre različitih osobina. Tišinu razumijem ona zbori jasnim i razumljivim jezikom iščekivanja, no šutnja je podmukla, nerazumljivim jezikom zbori, zbunjujuje i  umrtvljuje dušu, tijelo i srce...



Kako prekinuti šutnju i postići da se kroz gromoglasnu tišinu  probije glas vapajućih, glas naroda u potrebi? Molitvom? Molitva je dobra, ona je mir u tišini, ali molitvom nećemo prekinuti šutnju...to nam kazuje iskustvo, jer molitva  ne znači ništa onima koji nam kroje budućnost i revidiraju prošlost, baš sada ovaj čas i jučer i sutra...


Oklop šutnje možda štiti privremeno i stvara lažnu tišinu u kojoj se osjećamo sigurno i vjerujemo u budućnost, budućnost koju nam pripremaju oni koji ne drže do naše prošlosti. No  možemo mi kazivati i poslati njima poruku i šuteći u tišini...Da,  možemo uistinu, pitate se kako, dragi moji Hrvati? Lako. Na dan kada oni koji traže naše povjerenje, a iskustvo nam kazuje da su nas već toliko puta „preveslali“, obmanuli, dezinformirali i slagali, e taj dan u tišini mi iskoristimo snagu šutnje i ne damo im svoj glas. Tada će shvatiti koliko može biti opasna po njih hrvatska šutnja i tišina nacije kojoj je obezvrijeđena prošlost. Obezvrijeđena prošlost i neizvjesna budućnost upravo zbog njih i takvih poput njih. Njih  koji  ne drže do nacionalne prošlosti i naše budućnosti nego samo de sebe i sebi sličnih. Oni se hrane Vašom šutnjom 3. Godine i 364 dana a samo jedan dan imaju potrebu prekinuti šutnju i to kad trebaju trebaju Vaš glas. S druge pak strane oni samoi jedan dan šute i u tišini iščekuju Vaš glas, samo se tada boje i strahuju, samo tada su u neizvjesnosti. Neizvjesnosti u kojoj vas drže četiri godine. Oduzmite im tu mogućnost da vašim glasom uništavaju prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatske.....izađite na izbore i u tišini, šutke umjesto da ih zaokružite i podarite im vaš glas, prekrižite ih u tišini i pokažite im da ih ne želite.....

E, kad biste to učinili onda biste pokazali da ste nešto naučili, da je prošlost i iskustvo prošlosti osiguralo budućnost, Vama vašoj djeci i našoj Domovini....

Ako govorim, proklinju me, ako šutim, proklet sam.
Od dva različita mišljenja uvijek pobjeđuje bučnije.
I tako shvatiš, da nije važno imati gomilu ljudi oko sebe. Važno je imati one prave.


U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U desnici Snaga
                              Mario Maks Slaviček
Hrvatski Viteški Red Čuvari Domovine – Pokret Ustanici