nedjelja, 5. listopada 2014.

Misao dana....

.

I gotovo uvijek kada  Hrvatska dosegne onu najnižu moguću točku  stanja nacionalne svijesti dogodi se neki novi Hrvatski inat. Pojavi se onaj već ranije u povijesti opjevani Hrvat, Hrvat pjesnik, Hrvat ratnik, Hrvat športaš, Hrvat znanstvenik koji napravi ili pokrene nešto iznimno, ono nešto što vrati nadu, što pokrene žar i plamen u grudima svakog tko se osjeća Hrvatom. 

I Bogu dragome hvala da je tomu tako jer da nije ne bi bilo ni nas ni Kroacije.  Protivnici nas koji promišljamo, dišemo i živimo Hrvatsku, nama kojima je predznak  Hrvatski u svakoj riječi važan, ti i takvi sinovi antihrvata  pokušavaju se utješiti izjavom da  je „Takvih malo...“ a ja im sa ovog mjesta opetovano kazujem i poviješću dokazujem da nas dragi Bog stvori uvijek taman toliko koliko treba, nas Čuvara Domovine.

I dokle god Hrvatski otac i Majka Hrvatica svoju djecu odgajaju, njeguju i uče vrijednostima naših
praotaca za navijek će biti  onih koji su spremni činiti sve za Hrvatsku, ne tražeći ništa od Hrvastke zauzvrat. Tako Hrvatska opstaje, živi i preživljava već 14. Stoljeća. Rodi se, odgoji, stvori i pojavi onaj već ranije u povijesti opjevani Hrvat, Hrvat pjesnik, Hrvat ratnik, Hrvat športaš, Hrvat znanstvenik koji napravi ili pokrene nešto iznimno, ono nešto što vrati nadu, što pokrene žar i plamen u grudima svakog tko se osjeća Hrvatom. Nastane iz inata, dišpeta, muke i trpljenja tuđinskoga jarma i očeličen izdajom pripadnika vlastite nacije, odnjegovan na crnici i bijelu  kamenu, napojen pjesmom hrvatskom narodnom, u kolijevci ogrnut trobojnicom pod križem i šahovnicom.

Nažalost mene,  moje cjele nacije ,  zemlje nam Kroacije  od tisuću  sto pedeset ne rađa se takvih deset, već tek jedan  Hrvat  od ukupnog  broja  uhvati se ZA DOM  sveti, krvavoga  boja.

Voljeti svoje kad tebe i tvoje mnogi mrze, plivati protiv struje, ne povoditi se za masom, vjerovati i kad je kušnja preteška, kad boli, imati svoje stavove, svijest i savjest podnijeti žtrtvu zbog imena, zbog predaka i stjega boje, braniti sebe, braniti svoje. To ne uče škole, ne uče fakulteti, nit` uče  zanati, tu tešku zadaću svetu... uči te povijest, tvoji preci tvoj djed, tvoja  baka,  tvoj otac i mati. I ako padneš u kušnju ,ako se zbog jala il` lakšeg života odrekneš povijesti svoje, imena svoga , vjere svoje. Ako se odrekneš nauka majke, i oca i djede svoga,   zastava tvoja neće imat boje a  tebi mjesta nema kod Boga. I zato sestro i  Hrvatski brate  nedajmo na se, čuvajmo svoje stvarajmo Hrvate. Takvih poput nas oni se boje, i neka mžnje i neka kletve,  što više oni mrze mi to volimo više, što nas gnjetu jače nastat će nas više....jer stvara nas ljubav i odgaja vjera, mi smo djeca Hrvatska  a ne proletera.

Kakvi god nad nama vjetrovi da pušu pravi Hvat nikad ne prodaje dušu, nit svog  čvrstoga stava.... čuvajući svoje, i narod,  i zemlju i zastave  boje. Neće izdat nikad´ ni Boga ni brata, no malo je takvih... istinskih Hrvata, I kad Vam je teško, kad Vas tuku, lome, kad svetosti kunu sjetite se tada ovih mojih riječi i štit nek Vam budu: „Od oca dijete naslijedi „kičmu“ a od majke dušu...“.

Zašto ovo  pišem i ovako zborim pitat će se mnogi što mi traže mane, zašto rime, zašto riječi,  treba na djela sa tih riječi priječi. Složit ću se odmah sa kritikom svakom ako ona dođe od hrvatskog roda. Ako riječi dođu koliko god teške,  od brata Hrvata koji u mom tekstu  prepoznaje sebe.  Rekao sam prije i kazat ću opet priznam riječi onog  tko je spreman samnom i rame uz rame na ta dijela poći...priznam sud  od oog tko je  „Nastao iz inata, dišpeta, muke i trpljenja tuđinskoga jarma i očeličen izdajom pripadnika vlastite nacije, odnjegovan na crnici i bijelu  kamenu, napojen pjesmom narodnom, u kolijevci ogrnut trobojnicom pod križem i šahovnicom“.

ZA DOM SPREMNI !

 „ U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga“

Hrvatski Viteški Red „ČUVARI DOMOVINE „ – USTANICI
                    Mario Maks Slaviček