U današnje vrijeme kad
Hrvatska robuje vrijednostima sebi samoj nesvojstvenim i nametnutim,nametnutim
od novih gospodara kojima se sama dala podjarmiti, baš kao što je to već bivalo
u povijesti. Povijesti koja o kojoj se i
iz koje se ne uči kako se pogreške ne bi ponavljale,pogreške koje čine oni koji
hrvatskom upravljaju i vladaju a ne oni
koji se za nju bore, čuvaju je i stvaraju.
E baš sada u to i takvo vrijeme
kazivat ću Vam i pisati o tome kakva je Hrvatska svud oko mene u tri kraće
priče a Vi sami prosudite jesu li one
istinite ili izmišljene....
Priča Prva
Ahrija i njegovi su došli iz
BiH tijekom velikosrpske agresije na
Bosnu, snalažljiv je elokventan i potentan. Da nema Ahrije ne bi bilo niti ove
priče. Ahrija ne radi ništa. Doduše radi, ali uglavnom je njemu njegov posao i
zadovoljstvo, on obožava svoj posao iako nije prijavljen i ne ide mu radni staž
i uglavnom radi noćnu smjenu. Ahrija danju luta , vozi skupe automobile, pije i
obilazi birtije dok ne padne noć a onda krene
raditi ono što najviše voli. Ahrija obožava seks, naime od seksanja
ahrija živi,obilazi kladionice,kockarnice,birtije , nosi skupa odijela,zlatne
lance i vozi skupe automobile. Od seksanja Ahrija čašćava sve Gadže u
birtiji,a novac koji zaradi seksanjem,
kao i skupa odijela i automobili Akriju
su iako je do prije rata bio nepoželjan u društvu nas Gadža” kako on i njegovi nazivaju nas koji smo od njih svjetlije puti doveli u
centar zbivanja,važnosti i utjecaja u
lokalnoj zajednici i šire. Svi znaju kako Akrija ne radi za državu ali od
države prima primanja. Primanja koja on
naziva «Mamino» «Dečje» i «Plaća»
jer Akrija kaže kako je to on sve krvavo
i pošteno zaslužio «baveći» se svojim
«poslom» . Država je ničim izazvana tako Akriji
odlučila omogućiti imati skupe aute,zlatne lance,kockanje, pijanke.
Ahrijina plaća doduše ne pripada zakonski njemu nego rezultatu njegova
omiljenog posla, seksanja. A ukupni zbroj rezultata njegova mukotrpnog rada sa
njegovom Suadom je 11. To je broj djece koje je Ahrija,shvativši kako
je od toga moguće jako dobro
živjeti svojim radom
stvorio. Država i njemu i njima plaća i daje sredstva za život. I ta sredstva
nisu mala, gotovo pet puta veća od realnih prosječnih primanja onih koje Ahrija
i njegovi nazivaju Gadžama, dakle nas koji
nismo poput Ahrije. Ahrija ima 42 godine godine, zdrav je i veseo ako bude
sreće kaže još će se dugo baviti svojim mukotrpnim poslom i biti produktivan te
još više zarađivati, kako bi pokazao i dokazao svim Gadžama kako se treba znati
živjeti.....
Priča Druga....
Dušan je gospodin drug u godinama, mrka i ozbiljna
lica s brčinama gustim kao drot četka.
Uvijek izbrijan i rijetko nasmijan, smije se samo kad vidi zvijezdu i
druga Tita. 30 je godina bio drug
Komandant a onda je ne njegovom krivicom kaže, morao postati
gospodinom Dušanom i da se njega pitalo
drugačije bi on to riješio....Ne bi tu ovi kojekakvi elementi rasturali JNA i
neprežaljenu mu Jugoslaviju. Kad je počela velikosrpska agresija na Hrvatsku,
Dušan je bio spreman na sve, samo ne na to kako će se morati predati, ostaviti
oružje i napustiti grad te se povlačiti
pred «Ustaškim snagama» zvanim MUP, ZNG
I HOS...Izdali ga njegovi, nije mogao da «veruje», zar to da mi učine braća
Srbi, ostave i nateraju na predaju...nao je mrljati sebi u bradu kad su on i
njegovi pajdaši nekadašnji podčinjeni znali zarakijati. A rakijali su u
zagorskoj kleti koju je Dušan «krvavo» sagradio
«viškom» materijala iz kasarne i radnom snagom svojih vojnika kojima je
trebao koji dan odsustva viška. Nakon
što su se morali povući otišao je kod svojih u Srbiju, već od početka nije mu
leglo kako su ih dočekali, govorili su im kako su izdajice, dezerteri, ostao je
bez primanja a kako je bio snalažljiv i sa komandantskim stažem shvatio je da
ako se pridruži radikalnijim snagama može opet dobro proći. I tako se Dušan
odluči učlaniti u stranku Jovana Raškovića, postade «savetnikom za bezbednost»,
što mu nije bilo strano, obilazio je razularene i raspuštene partijske
«milicije» i paravojne formacije po
«krajinskim» zemljama tu se dalo dodatno zaraditi na kojem kamionu drva posječenih po Slavoniji,lici ili
kordunu, na kojoj cisterni nafte dok je rakijau sa «Belim Orlovima» ali ni to nije trajalo dugo.
Hrvatske snage su pokrenule 1995 Bljesak, pa nekakvu Oluju i stade posao, što je još gore Dušanova
karijera je potom kod radikala je došla
u zenit jer su Četnici i četnički pokret Dušan Silni odlučili javno politički
djelovati,rehabilitirati sebe i svoje kroz političke stranke a među njima
tada «ne mere da bidne» komunistički i JNA isprdak rekoše mu....Ljeto
je 1999.
Sav jadan i bijedan odluči
skočiti do kafane saprati grlo ljutom
šljivom prije no razmisli što sa sobom i
familijom koju su komšije sve češće i žešće
popreko gledale. Čim je ušao u kafanu začuje poznati glas « Dušane bre
kućo stara pa de si bre'» bijaše to Svetozar Milanović njegov klasić s
akademije koji ej radio u petoj vojnoj oblasti u Zagrebu otkud on tu? Začudi se
pa zar on je ostao u Zagrebu? I ostao je
sazna kasnije u razgovoru, sad je vojnik Hrvatske Vojske dobro mu je od
majora do Generala u ta čas. Reče mu
neka se ne zajebava nego neka se vrati u Hrvatsku ima on posla za njega, neka
se tamo učlani opet u partiju, neka bude aktivan i neka za ostalo ne brine on
će ga provući pod aboliciju, reče komu neka se javi i rastadoše se. Ne prođe o
tog sastanka niti pola godine Dušan ne bio u svom stanu iz kojeg su izbacili
nekakvog ZENGU netom što je stigao jer stan je vojni i pripada njemu temeljem nekakvih međunarodnih prava i
dogovora te odluka hrvatskih vlasti još 1992 a Svetozar j to znao i urgirao.
Riješio mu Svetozar i Hrvatsku penziju nekih 1900 kuna, obnovio je vikendicu u kojoj sada
rakija, sa svojim drugovima iz SDP-a, ponekad i iz HDZ-a ali i drugima, takva
je politika, savjetnik je u lokalnoj vlasti dobije koju tisuću kuna, aktivan u
udruzi Srba i SABA-i kad sve zbroji i oduzme nije loše, nije moćan i utjecajan kao
nekad ali nije ni puno manje.....
Priča Treća.....
Ante Francetić upravo se sa svojim starim kadetom vraćao s
bauštele put Zagreba bio je naporan kišan dan, plaća opet nije bila, što će
reći ženi, kao se pravdati pred stanodavcem razmišljao je gledajući hrvatske
zastave koje su obješeno mokro visjele
pod teretom kiše. Uočio je Ante kako su neke nakrivo postavljene plavo bijelo crveni mjesto crven bijelo
plavo, uočio kako je na nekima grb krunom okrenut ka plavoj boji mjesto
crvenoj, zaboljelo ga je to baš kao što ga bole kosti, glava i nepriznata rana.
Ima tko o tome brinuti, nije to više
moja briga ja sam svoje odradio kad je trebalo pomislio je duboko
uvlačeći dim cigarete motalice
prošvercanog duhana, jer za prave cigarete već godinama nije imao. Na radiju je zasvirala nekakva domoljubna budnica ipak
se bliži dan Domovinske Zahvalnosti, zahvalnosti komu pita se Ante. Zahvalnosti
dupeuvlakačima,konvertitima, guzoljupcima? Iako je rat prošao pije četvrt
stoljeća njegove posljedice su ostale i traju one ga bole ali ne ubijaju. Ubija
ga nepravda, kako ona države prema hrvatskim ratnicima, tako i ona među nama
braniteljima samima tisuće udruga od nijedne koristi,tisuće predsjednika od
nijednog vođe, od nijednog brige za suborca....Ante se među prvima odazvao prizivu
savjesti i išao se boriti protiv velikosrpske agresije, četnika i JNA baš kao i
njegovi preci, svojim vlastitim oružjem i odorom kupljenim od vlastita novca.
Napustio je dobro plaćen posao i otišao na ratište. Bile su to duge u mučne
godine, upoznavao je i gubio prijatelje iz dana u dan, dobre ljude koji nisu
dvojili tko su i što su. Gdje li su takvi ljudi danas? Kao je nestao Hrvat. Kad
je vidio da je rat gotov, iako lakše
ranjavan odlučio se skinuti iz vijske, nije vojska za njega mislio je idem raditi,
stvarati. No po povratku za Antu više nije bilo mjesta u njegovoj firmi, došli
su neki novi ljudi, novi vlasnici...Prijavio se na zavod za zapošljavanje ali
je već bio u godinama i do posla je bilo teško doći pogotovo u struci....Što mu
je drugo preostalo nego prihvatiti što
mu ponude... Djeca su na fakultetu, stan u Zagrebu skup, ali on i njegova Ana
nekako sve to uspijevaju. Ona čisti po zgrada stubišta i uspijevaju nekako kraj s krajem. Probao je
Ante riješit i stan preko Udruga i Minstarstva branitelja ali nije registrirao
ranjavanje, nedostaju mu kažu mu neke potvrde, slali su ga godinama od vrata do
vrata, nudili nekakvu socijalu za branitelja, što ga je bilo sramota
prihvatiti.Skromno i samozatajno živi i preživljava, no osjeti kako ga ubija nepravda,
svaki puta kad pročita kako se ubio netko od branitelja i dio njega umire,
svaki put kad se pozvao na zasluge i kad su ga odbili a na njegovo mjesto
zaposlili nekog «manjinca» dezertera ili sina ratnog profitera umirao je dio
njega, nije stoga ni čudo što mu suborci umiru u 50-toj kad im svaki dan zbog
nepravde države prema njima umire dio njih samih. Išao je Ante i na prosvjede,
za generale, za ovog i za onog no na kraju ništa, išao je i u Savsku nadajući
se drugačijem ishodu, no na kraju sve je bila samo jedan obmana stranačkih
potrčkala i prodanih duša koji su branitelj unovčili za svoje osobne
interese,pozicije ili političke utjecaje. Mnogi su bili možda dobri ratnici,
ali nisu dobri ljudi pomisli Ante. Nemam ništa od države, ali barem imam državu, državu koju moja djeca
planiraju napustiti čim završe fakultet srce ga zaboli kad se sjeti toga
razgovora. Nisam se borio za nekakva prava, već za slobodu,grb, zastavu, vjeru
a ne kako kažu novinari privilegije...Ma kakve pobogu privilegije imaju oni
puni gelera, bez ruku, nogu očiju? Kakve privilegije kad im oskrnavljuju ime, grb, zastavu? Kad ih
pljuju i prozivaju kako su teret
države? Zar je narodu i državi teret 72
000 stradalnika koji su stradali u Domovinskom Obrambenom Ratu tijekom
velikosrpske agresije, a nije im teret
silni broj partizana, antihrvatskih, tzv nevladinih udruga, nisu im
teret razne manjine i grupacije koje
isisavaju državni proračun? Pomisli
Ante parkirajući starog kadeta i pripremajući se na bol i poniženje kod
stanodavca zašto će opet kasniti sa najamninom....
Ovo su tri priče iz Hrvatske,
istinite priče za koje osobno znadem,
imena su doduše izmijenjena poradi raznoraznih prava i zakona po kojim bih zbog
iznošenja ovih istina mogao biti prekršajno,kazneno i tko zna kako progonjen. Kažu kako od pisanja nema ništa.No
možda onog tko čita potakne na razmišljanje,a to razmišljanje na aktivnost.
Bilo kako bilo iako sam na FB –u po drugi puta blokiran zbog pisanja i
objavljivanja istine nadam se kako će ona doprijeti do Vas, Budite zdravo i
dobro, budite BOGU VJERNI i ZA DOM-ovinu SPREMNI !
U ime Hrvatskog Vojničkog Reda
ČUVARI DOMOVINE
Mario Maks Slaviček
