BEZ VILE VELEBITE, BEZ HRVATSKE.…
Ljeto je gospodnje 1945, sredina kolovoza, Vila je na bunaru sipala vodu u kantu kako bi napojila mršavu kravu i šepavu kozu koje su hladu starogaslavonskoga hrasta žvakale suhu, žilavu slavonsku travu. Žega je i suša,nema vode, nema hrane, nema ni Jakova sa fronta, naša je vojska izgubila rat. Razbucana i pokrpana Hrvatska se vojska na prijevaru predala Englezima pa je prodana rusima i partizanima na milost i nemilost, čula je to Vila odpijanih partizana koji su došli oteti zadnje žito koje je Vila svojom rukom sijalai žnjala da bi nahranila stoku, sebe i ono blago što joj Jakov ostavi a nosi ga ustomaku.
Dođu, pokupe otmu i odu, pogledavaju je ispod oka, oka što krvavo ibez duše gleda u Vilu štogod ispod kape troroge sa zvizdom, štogod ispodoka sa šubarom i dvoglavim orlom. Mjerkaju te oči Vilu i znadu da je na njubacio oko engleski kapetan, znadu oni da je Vilin Jakov u ustašama naruskom frontu, uzeli bi oni nju, strgali to malo rubine sa pleća i bacili podasebe, al` ne smiju boje se engleza, da nema engleza ne bi bilo niti njih kažekomesar i zato čekaju.
Kapetan je danima snubio Vilu no ova ga nije obadala,niti mu je davala ikakve pažnje. Ta engleski kapetan, uza sve svoje mirisnevodice, njegovane ruke i brkove te uštogljenu uniformu nije bio ni dogležnja njenom kršnom,plećatom, dobrostivom Jakovu, koji kad se nasmije iuzme je u naručje za nju znači cijeli svijet.
Bio je Jakov siromah, bio jeradišan i vrijedan i sve bi dao za nju, jedino što je stavio ispred
nje je bilo kadje trebalo u rat, u rat za Hrvatsku, tada je prvi puta kroz suze dok su ležali nasjeniku kazao „Bez zemlje,bez `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Vilo, nitće biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o dušabez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo
vratit“.
Vila je bila jedra divojka očiju plavih kao Jadran, puti poput bračkog kamena,a kose zlatne kao slavonsko žito, usne joj bijahu rumene poput trešnje. Bijaševisoka i stasita poput Velebita, a ipak nježna i milosna poput vjetra kojisjenokosce hladi na livadama Dinare, onda kad je najtoplije i najpotrebnije.
Bijaše Vila baš onako kako joj ime kazivalo poput one Vile iz hrvatske pjesmeVile Velebite.
Tmurna noć je napolju, nema niti zrake niti mjeseca, muk je i tišina. Odjednom
prasak, trošna su se vrata koja iz ganjka vode u sobu u kojoj je snivala Vilaraspala na pola. U mraku se teško raspoznaju spodobe pod trorogom kapomi šubarom, no Vila ih je prepoznala po krvavim očima, po smradu izdaje, povonju lopova, bezbožnika.
Prepoznala je vonj rakije i smrad janječeg kožuna kojeg su uz šubaru po navici nosili „partizani“ sa dvoglavim orlom na šubari.Vukli su je za kosu, udarali, gazili strgnuli sa nje odjeću i silovali.
Vila nijepustila niti glasa, prebijena rastrojena, razmrvljena i silovana poput Hrvatskezemlje u kojoj je rođena od istih sotona trorogih kapa i šubara koji su to učiniliza svog engleskoga gospodara, gospodara kojem se nije Vila poputpreljubnice predala. Poslao je englez svoje pse da rastrgaju ,obnaže ioskvrnave ono što njemu nije svojom voljom dato a nije mogao, nit će moćsam imati.
Proljeće je godine 1968 Vila je već sad u godinama šezdeset je prebacila preko leđa, još uvijek oči joj plave poput Jadrana, doduše tamnije onakopoput k`o pred neverin i buru, koža joj izbrazdana borama k`o slavonskapolja nakon ljeta bez kiše, a iznad desnog oka ispod kose žute poput klasjabez ijedne sijede sjeva ožiljak zadobiven one nesretne noći davne `45.
Živila je Vila sve to vrijeme sama, u svojoj kući nakraj sela,kućaru naherena krova čije je dvorište svojim granjem natkrilo stoljetni slavonski hrast. Hrast na kojem se iz godine u godinu gnijezde sokolovi, oni gordi Hrvatski, oštra kljuna i britka pera. Brzi su i okretni no začudo nikada Vili iz dvora nije odnijet nitikomad blaga, nit kokoš, nit pile. Jedini koji su otimala sjetila se, bili su koliko je sjećanje služi oni „tavanaši“ OZNAŠI i UDBAŠI.
Živila je tako Vila sama, odgajala dva svoja sina Jakova i Srđana. Jakov bijaše plećat, visok širokih ramena i još šira osmjeha, očiju plavih poputjadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina.
Srđan pak bijaše nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran,oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči. Poput očiju iz onenoći, očiju koje Vila mrzi,mrzi zbog sebe, zbog Jakova zbog Hrvatske. No kao svaka mati nije mogla mrziti dite iako je znala čije je sorte. Jakovu je ime dala
Vila sama, a Srđana je imenovala štabska doktorica koja ju je porađala koja jetad kazala „nek` bidne jedno ime vaše, a jedno naše“ prigrlila je Vila Jakovana grudi dok je Srđan vrištao u rukama doktorice Desanke. Desanka je živjelau kući do Viline, kući koju je štabski sekretar oduzeo jednoj „švapskoj“ obiteljikoju su uz pratnju partizana i čerkeza „odselili“ u nepoznatom pravcu.
Godinesu prolazile , dica su rasla, Srđan je češće bio kod drugarice Desanke koja gaje „učila“ i vaspitavala kako komunisti trebaju „živeti“ i ponašati se, Jakov jepak s druge strane radio u polju, škola mu baš nešto i nije išla, niti su ga zarazliku od „brata“ Srđana učitelji voljeli, kad god bi prošao onkraj njih nešto bise došaptavali i mrštili.
Jakov je pomagao majci, radio, molio s njom krunicu ičesto se raspitivao o ocu. Vila mu je uvijek pnavljala njegove, očeve riječi „Bez zemlje, nema ni mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemozajedno stvorili.
“ Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samolutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.
Zato je Jakov mlađijako volio raditi u polju, krčiti šumu napajati stoku, nije ga zanimalo što piše u knjigama crvenih korica koje je danima gutao njegov ne pretjerano radišni brat. Vrijeme je prolazilo završili su i Jakov i Srđan srednju školu, upisali fakultete u Zagrebu, Jakov na jedvite jade i uz pomoć Doktorice Desanke poljoprivredu, a Srđan iz prve Marksizam i socijalističko samoupravljanje.
Godina je gospodnja1971, u Vilinoj kući nema struje ni vode nema ni TV-a, sve jekao slučajno dovučeno samo do predzadnje kuće u kojoj živi doktorica Desa,nikad udavana al` uvijek u muškom društvu znao je kazati Jakov.
Gledala je Vila tako Dnevnik na JRT-u kako ga zove drugarica Desa, jedan program koji je uvijek gorio na RIZ-ovom TV aparatu. Zidovi bez slika svetaca, samo Maršal, Lenjin I Marks, na natkaslu pokraj vrata bista Maršala Tite, “Iz je Kumrovca rekao jednom Vili, Srđan. I hrpe knjiga crvenih, tvrdih korica, tvrdih poputkruva kojeg je Vilina mati pekla za svojih sedmoro djece, sedmoro tića otac je Josip kazivao.
Gleda tako Vila vjesti, neke su demonstracije, nešto sestudenti pobunili govori spiker, nešto svaka druga riječ HRVATSKI SEPARATISTI srce joj nemirno igra i neki ju trnci prolaze, previše uniformi,previše zvizda na kapama Milicajaca iznad bjelih šiltova, zvizda velikih k`otanjurić za šolju od kave.
Ma ne znam ja što, oli tko su vam ti separatisti mojspikeru promrmlja sebi u bradu Vila, al` ako su `Rvacki moraju dobro činithtjet. Milicija je uletjela među demonstrante i nastao je kaos, Vila je pokrilasvoje uplakane plave oči rukama i zavapila „di ćete na dicu, čuvaj tu dicudragi Bože“.
Jutro je rano,četvrt se sunca uzdiže iznad usnulih krovova a magla se poputduha povlači sokakom dok muk gladnih krava para jutarnju tišinu, slavonskase ravnica budi okupana rosom. Odjednom lom i prasak raspala se kapijakoju je svojim rukama Jakov pravio mjesecima između drugih važnijih seoskih poslova kad bi nakon fakulteta uhvatio vremena.
U dvorište uletikombi tamno plave boje po na čijim se stranama velikim bijelim slovima dalo isčitati MILICIJA. Vila nije znala čitati, ali je znala prepoznato slova koja su joj često podmetana pred oči, bila su to uglavnom slova na legitimacijamadrugova, na legitimacijama na kojima su bila gotovo uvijek samo tri slovaOZN,UDB ili SUP, a ove velike riječi MILICIJA.
Vila je viđala kad su separkirali kod komšinice doktorice Desanke razni sekretari pa je ona svavažna Vili objasnila tko je tko a što je što. Pdsmjehivala se desa vili i kazivala joj „Zato ste rat i izgubili, jer ste nepismeni, nenačitani, jer Vam drugi kroje iza tuđine klečite. Vila bi samo pognula glavu i u sebi promrmljala „ Mi klečimo samo pred Bogom, a vama dušu neće spasit te crvene knjige jer se niti njih nedržite već svoju volju provodite“.
Još iza sna raškrine Vila vrata i ogrnuta ponjavom izađe na dvor po
kojem su se već rastrčali Milicioneri u svim pravcima. Dva su „druga“ krenulaprema kući, odjeveni u dugačke mantile, skalpova prekrivenih šeširima, podbulih obraza i kože žute poput pergamenta, no očiju poznato tamnih ikrvavih poput onih koje su se Vili utisle u sječanje u ljeto davne ´45.
Stisla jeVila krunicu u šaku i u sebi počela molitvu „Očenaš“ kad joj krajičak oka izadvojice drugova ugleda gegavu, zdepastu i nesrazmjernu siluetu nesuđenogjoj „sina“ Srđana koji prstom pokazuje prema kući i prozorima.
Ušli su u kuću,za njima Srđan i Desa ni pozdravili nisu, ni božje ime zazvali već su sjeli zastol i kazali „Sedi drugarice Vilo, sedi da ti postavimo neka pitanja o kretanju I poznanstvima tvog sina Jakova. Ne moraš ništa brinuti, mi već toga dosta znademo, tvoj drugi sin naš kolega Srđan sve nam je već ispripovjedao, još i prije ovih događaja.
Sve o tome kako je Jakov pod krevetom sakrio nekakve časopise i magazine koje dobiva od Hrvatskih nacionalista iz inostranstva, kako pjeva Hrvatske nacionalisitčke pjesme dok po njivi radi ili na pojilo tjera stoku, kad dođe iz Zagreba.
Sva nam je imena dao sa kim se Jakov u Zagrebu družio sa „Hrvatskim proljećarima“ i gdje, na tebi jesamo da nam kažeš jel` Jakov u zadnje vrijeme dolazio k tebi noću i gdje se možeskrivati ? “ Vili su oči zasuzile i samo je prkosno odgovorila „ Ne znam di je, ai da znadem ne bi vam kazala. Nek` ga Bog dragi čuva ako je to što ste sadmeni nadivanili istina i ako ga tražite zbog Hrvatske neka ga Bog skriva i čuva di god da je.
Bogu fala što iver ne pada dalje od panja. A ti Srđane, iako siplod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti sise božjeg slova držao, od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema zar srama i stida nemaš i prokazuješ vlastitoga brata? Idi iz ovogadvora i u njeg se više ne vračaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“.
U suzama je spustila glavu na grudi i gotovo da se moglo čutikako joj srce puca poput zvuka lomljena kamena.
Vrijeme je prolazilo, prašina se uhvatila po prozorima trošne kuće na krajusokaka. Stari je hrast prorijedio grane a već dugo vremena nije bilo gnijezda sokola na njegovim vrhovima. Korov je zamjenio nekad pokošenu travu, nijese čuo muk krava ni stoke iz dvora već dug niz godina. Dolje, pri dnu dvorana klupici, kad se malo bolje pogleda može se vidjeti silueta stare majke kakopogrbljena i oslonjena na štap drhtavim korakom kreće prema kući, ide polako korak za korakom .
U dvorištu do njena, u kući novoj uređenoj katnicičuje se pjesma i zvuci hramonike. To njena komšinica doktorica Desa zajedno sa njenim neželjenim sinom Srđanom proslavljaju kupnju novog auta.
Desa je već godinama u dobroj partizanskoj penziji, napravila kuću, kupilaSrđanu vikendicu na moru. Upoznala ga sa njegovom ženom Radojkom. Uzeli se i imali svatove tik do kuće di mu mater stanuje, ali majku nisu usvatove zvali. Bilo je tu svakakvoga svijeta opet je zrak parala hramonika,partizanske pjesme i neke druge koje Vila nije ni čula ni znala.
Kradom je iz bašćegledala na dvor u kojem joj se ženio , ali ipak je njenog mesa meso i njenih kostiju kosti sin Srđan, bijaše to prije desetak i nešto godina.
Nije bilo fratraznala je al` je bilo pucanja na pretek, a iznad krova ona njoj mrska zvijezda na zastavi koja je počinjala sa plavim pa bjelim poljem,pa crvenim poljem. Bila joj je ta zastava nakaradana i naopaka poput života i zemlje koji su oko nje stvorili.
Dobio Srđan i dicu svoju, Ratka i Slobodana koji nikad babi Vili u dvor nisu ušli, često se pitala imali u njima išta njezine duše i krvi, sumnjamzaključila bi. Božja volja, nema moje duše ni moje krvi ni u Srđana znala je kazati.
Jest moje meso i jesu moje kosti al` krv nije ni duša nije, nije taj odmoje loze. Srđan je napredovao u karijeri već je dugo godina direktor unajvećoj firmi u kraju, politički sekretar u kotaru i tako to, kazivale su babekoje bi došle Vili bacati sol na ranu i tračati.
A od njena Jakova ni traga ni glasa, ni karte ni slova. Da je mrtav znala bi, mater to osjeti. Živ je negdje, no dal` je dobro i kako živi brinulo ju je. Lica mu je htjela vidjeti, glasa čuti prijenego je u svoje naručje primi crna slavonska zemlja i obgrli je poput djetetakoje se vraća u naručje majci nakon duga izbivanja.
E da mi ga je bar vidit I čuti pa da na miru mogu pod zemlju za koju je moj Jakov otišao od mene, nek me onda v uzme zemlja naša `Rvacka ma kako je god ovi zvali, sjetila se po ko zna koji puta Jakova svoga riječi:
„Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema nimene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjekbez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.
Ljeto je gospodnje `90 već napola gluha i napola slijepa Vila je kod komšinice Anđe gledala vijesti, gledala je jerbo su se odjedared nešto opet komuništi uzjogunili, bio je nekakav kongers čula je, pa su nešto izašli slovenci van i „naši hrvati partijaši“ izašli isto, nešto se među komunistima pošemerilo.
Čula je da se raspada Jugoslavija, čula je kako prostači njena komšinica Desanka, stara partizanka, kordunašica, čula je kako kune njen neželjeni sin Srđan podupirući svoju „tetu“ Desu. Čula je preko plota kako psuju majku ustašku nekom Tuđmanu, slušala je a staro i napaćeno srce joj je brže zakucalo pa je sebi u bradu potiho kazivala: „Psujete vi majku tom Tuđmanu koliko vas volja, ako je za `Rvacku mora bit da valja.
Psujte vi koliko vas volja, no meni je srce zaraslo i sretno što nakon 65godina ponovo vidim zastavu koja je bila na ramenu i grudima moga a muža Jakova, vidjela sam Hrvatsku trobojnicu sa šahovnicom, još da mi je vidit moga sina Jakova pa da s mirom mogu otić i pozdraviti sve one koji pod slavonskom crnicom leže za `Rvacku.
Polako bi se mrmljajući u sebi, uputila korak za korakom u svojoj crnini desno preko puta ka susjedi Anđi pogledati vijesti.
Gledajući HTV i masu ljudi kako prati podizanje Hrvatske trobojnice i šahovnice na trgu Bana Jelačića, za koji su uvjeravali babu Vilu godinama da je trg nekakve Republike, a dobro ona znade da je njen muž Jakov tamo bio u službi na tom Jelačić placu. Masa je ljudi tamo, nakon duuugo vremena iz TV aparata začuje se hrvatska himna koju je njen sin Jakov, poput njegova oca Jakova znao fićukati dok je bio u poslu.
Čula je Vila kako se i njeno ime doziva, i upitala se tko to moje ime doziva? Dozivali su joj ime stihovi pjesme „Oj ti Vilo vilo Velebita...“, pjesme koju joj je pod penđerom Jakov njen pjevao dok ju je na divan pozivao. Oči su joj zasuzile od sreće i radosti, oči plave poput Jadrana, duša joj se razgalila, duša slavonska, prostrana i široka, duša milostiva i dobrostiva, ponosita poput Velebita, duša `Rvacka.
Nije baba Vila plakala zbog trobojnice, nit himne hrvatske, nit pjesme koja joj ime uzvikuje, zaplakala stara majka jer joj suzno oko na bini kraj Tuđmana ugledala lice znano, lice oplakano, od majke otrgnuto i u bijeli svijet izgnano lice , očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina , sad prošrane sijedim poput snijega međ` borovima.
Gledaše stare oči bake Vile sina Jakova, plećat, visok širokih ramena i još šira osmjeha. Zaplakaše stare oči, steglo se srce al` ovaj put ne zbog boli, već od sreće, uz jecaj je u tome trnutku široka duša slavonska napustila ovaj svijet, tiho se provlaćeći kroz mali slavonski penđer, uskim sokakom prema crkvi u centru da dobije posljednju pomast, a onda uzleti prema nebu prema svom Jakovu i svima onima koji odozgo paze I čuvaju ovu našu jedinu `Rvacku.
Duša se stare majke Vile uzdizala prema nebu uz taktove hrvatske himne i vijor hrvatskoga stijega na Jelačić placu. Po posljednji puta sklopile su se oči plave poput Jadrana, ispod crne marame ispao je pramen kose, žute poput slavonskoga klasja.
Uporna i požrtvovna poput zemlje po kojoj je kročila, izbrazdana i izmučena a opet ponosna i gorda, Vila je u inat svima dočekala ono što je ispraćala. Jednog Jakova, domoljuba, hrvata, muža, oca sina koji znade da je obitelj svetinja a Domovina još svetija jer kako je rečeno:
„Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili.
Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.
Iako je prošlo tek ljeto dana od kada je ovaj svijet napustila naša baka Vila, njena susjeda Anđa je puno puta zahvalila dragome Bogu
što Vile više nema na ovome svitu pa ono što se događa sa njenom `Rvackom gleda sa nebesa, sjedeć med našim pređima pa zajedno snjima
možda mogne utjecat kod stvorca našega da prosvijetli ove ovdi dolje.
Jesen je godine gospodnje 1991 olujno nebo strovalilo se nad slavonska sela, blato je ispunilo sokake, na maloj kući na kraju sokaka vije se hrvatska
trobojnica. Na penđerima crno platno, dok se mrak poput lopova uvlači preko šljivika i izbrazdanih njiva, izbrazdanih ne plugom radišnih slavonskih seljaka već topovskim granatama. Granatama poslanih od sinova i unuka onih bradatih „partizana“ koji su pod šubarom i šajkačom u ljeto `45 u ovom istom dvoru, kroz ovu istu kapiju prošli ispod krošnji staroga hrasta, i tada su upali u dvor čineći zla i kvara.
Mogli su oni tada činiti zla jer nije pred dvorom bilo vojnika da ga brani, bio je poslan po `ko zna koji puta umjesto svoga braniti tuđe. Bljesak munje i gromovi Oluje osvjetle na trenutak stari hrast čije grane poput štita, natkrivaju malenu kuću koje se krov od zuba vremena već objesio poput leđa stare kobile, a crijep se prorijedio poput zubiju krezuba pijanca.
No, u kući je živo i radišno, u kući su hrvatski vojnici, tu drže stražu pod hrvatskim stijegom, čak i sokol svoje gnijezdo savi povrh krošnji i bez straha uz fijuk granata svojim klikom podsjeća na budnost. Stražar u sjeni
stoji, motri i čuva, o pasu mu samokres a u ruci puška, na glavi mu beretka a na njojzi šahovnica. Nakon dugih godina stjeg i grb na istom mjestu, u istom dvorištu.
Bogu hvala rekla bi susjeda Anđa. U kući pokraj, u katnici bez zavjesa i stjega ni žive duše, dvorište prazno kapija zaključana, stanari otišli dragi Bog zna kamo. Znade Bog, al`znade i narod, govorila je susjeda Anđa dok bi bojovnicima na uranak donjela jela i pokoju šalicu kave, „da se dici nađe, ona za se ima dosta“ rekla bi. Sa katnice prema putu dva prozora bulje u tminu, bijela fasada daje dojam kad bljesne munja k`o da kosturska glava
gleda u promatrača.
Doktorica Desanka je umrla nekoliko mjeseci nakon Vile neto prije nego je na selo pala prva granata, Srđan ju je odvezao sahraniti u „njenu“ zemlju, u srbiju i otad se ni on ni Radojka nisu vratili u selo.
Jakov se nagnuo nad kartu crtajući prstom po njoj, u tom trenutku kroz
strop kuće procurile kapi kiše „Službujući !“ viknuo je, vrata se otvoriše i
golobradi mladić od kojih 18-19 godina u crnoj odori, čizama visokih sara i
preozbiljnog držanja za svoje godine, ali i sa kalašnjikovim u ruci gromko
uzvrati „ Na zapovijed, satniče“,
Jakov se na trenutak zamisli i sjetisvojih prijatelja iz vremena hrvatskoga proljeća koji danas nisu tu sa njim da obrane i proslave stvaranje toliko željene samostalne Hrvatske države, sjeti se riječiju svoje majke Vile I njenoga opisa oca dok je isto tako mlad i gotovo golobrad sa istom takvom šahovnicom u crnoj odori prije odlaska na bojišnicu govorio pokojnoj materi Vili:
„Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.
„Misli su mi na tenutak odlutale“ prozbori mladiću, „Ante daj reci nekome neka saniraju ovo, da nam krov ne prokišnjava barem na ovoj prostoriji“ „Na zapovijed! No mogu li nešto priupitati i predložiti zapovjedniče, glede toga?“
Reci Ante, ali brzo nemam puno vremena“ „ Pa mogli bismo se useliti tu u ovu katnicu do nas, mislim.... rekli su mi domaći da su stanari otišli „prijeko“ da je gazda srbin, da je možda u četnicima, a stoji prazna“ .
Jakov je problijedio, sva mu je krv nestala iz lica, nije krivio momka za izgovorene riječi, srce mu se steglo po tko zna koji puta kad se sjeti riječi stare majke koje je skrivajući se na tavanu te iste katnice čuo dok ga je tražila Milicija te davne ´71 „A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao, od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema, zar srama i stida nemaš i prokazuješ vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vraćaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“ znao je koliko je majci teško, znao je da za ništa nije kriva i znao koliki je teški križ nosila za `Rvacku i zbog `Rvacke.
„Ne!“ zagrmio je jakov na službujućeg čak isuviše i prekomjerno
glasno, na što je službujući zbunjeno prozborio „ Ali zapovjedniče mislio
sam....“ „Nema tu ali, moj Ante“ mirnijim će glasom Jakov, „Ako mi budemo činili onako kako čine naši neprijatelji, ako budemo otimali tuđe, umjesto da branimo i čuvamo svoje, što će nas činiti drugačijim od njih?
Oni nama otimaju desetljećima, stoljećima mi njima nikada nismo, oni su žedni krvi I tuđega, a mi svoga i slobode, oni su gladni našega svega mi njihova ničega ne trebamo niti smo trebali. To su one časne razlike moj Ante između nas I njih. Naša uljudba, naša čast i naše vojničke vrline su nas kroz povijest činili toliko drugačijima od njih, da je tomu tako još se od Napoleona i austrijskih Careva znalo, no nije poštovalo od nas samih. Znali su tuđini kazati da iako govore sličan jezik „oni“ sa balkana, čini se da Hrvati njima ne pripadaju.“
Ante je ostao zamišljen, provukao se unazad kroz vrata, krenuo prema tavanu kako bi pokrpao rupe koje prokišnjavaju.
Vrijeme je prolazilo, rat je već poodavno završio, susjeda Anđa je gledala dnevnik na HRT-u, nije joj se baš sviđala više ta televizija, sve više opet partizanskih filmova, nekakvi narodnjaci, nema više domoljubnih pjesama. Sve nešto Europa ovo, europa ono pa gdje je bila ta europa kad su dečki tu prekoputa nje u kući pokojne Vile, njih dvadesetak branili selo.
Bio je tuzapovijednik obrane sela Vilin sin Jakov, odlikovalo ga poslije čula je, čak je postao i pukovnik, priča se da je nakon toga odmah i umirovljen jer seposvađao sa nekim časnicima koji su bili „bivši oficiri“. Pričao joj to
Stjepan, susjed treća kuća od njene, Stjepan koji je 1998 završio tečajza
policajce u Zagrebu i postao policajac,“ Sjeti se anđa događaja kad se trebalobranit selo „Nije kaže onih 90-tih njegova mati Agata moj Stjepan za rat, pa nije bio sposaoban za služit ni JNA „Kako more ić u rat i bit sposoban za rat a nije prije služio vojsku“, a bio je i jedinac pa ga je mama Agata sklonila kod svojih u Austriju tih ratnih 90-tih.
Sad je nakon 2000 godine on završio u Policiji. Čudno je to bilo babi Anđi, ali nije puno propitkivala, sjeća se ona da se ne smije ni Miliciju ni Policiju puno spominjat, može bit problema. Sjeća se onakolike je njena susjeda Vila imala probleme godinama sa Milicijom, OZN-om,UDB-om zbog muža joj Jakova, a kašnje i sina Jakova. Sjeća kako ju je seloizbjegavalo, kako je sama išla do crkve sjeća se Anđa svega, sjeća al` nema kome kazati.
Selo je gotovo prazno mladost je pobjegla u grad, vraćaju se samo „oni“ čije su kuće obnovili dok su oni bili „preko“ a te su im kuće „njihovi“ i porušili, njihovim granatama koje su padale na naše selo iz „njihova“ sela.
Gleda tako Anđa dnevnik, i to onaj kasni treći, pa onda nekakva Latinica u kojoj po Anđinu mišljenju više pričaju čiriličari nego latiničari. ne sviđa se njoj ta emisija no mora pogledat jer se nemere staro čeljade nadivit kako samo pričaju o njenoj i Vilinoj `Rvackoj oni koji za nju nisu ratovali, koji nisu branili, I koji je nisu željeli.
E, u jednoj od tih Latinica iako već stara i slabovidna, prepoznade ona svoga „komšiju“ susjeda Srđana, neželjenog sina pokojne Vile, pričaju tu o nekakvim dionicama, odštetama i o Europi, pravima povratnika, tajkunima i puno drugi stvari koje Anđa baš i ne razumije, al` baba ko baba voli svašta čut i znat.
Ispade tako da je Srđan zajedno sa nekim kolegama koji su bili i u onom
sistemu direktori, kupio nekake dionice, pa nešto privatizirao, pa kako imaju
svoju banku koju su osnovali njih nekolicina zajedno sa nekim englezima, pa kako su osnovali TV kuću, pa kako će ići na europska tržišta jer eto tu kraj njega je njegov engleski politčki I poslovni partner, nekakav sir iliti lord Anđa baš nije razumila.
Kad je malo bolje pogledala sjetila se kao je nekad Vila dok su pričale o „onom“ ratu znala opisat nekog engleskog kapetana zbog kojeg se njoj dogodila kalvarija kakva joj se dogodila. Približi se Anđa malo TV aparatu da se bolje uvjeri i pogleda, kad ono majku mu staru, taj englez što sjedi kraj Srđana ispade isti pljunuti onaj, onaj kojeg je pokojna Vila opisala, njegovanih brkova, arsitokratska držanja, mršav i bljedunjav, a kraj njega . Srđan nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči.
I oni ti tako lipo zajedno na Rvackoj televiziji, pričaju kako su vlasnici `Rvackih Banaka i poduzeća i kako Rvacka po njima treba iću u tu Europu, Srđan govori kako će oni dovest `Rvacku u Europu i da je Rvackoj tamo mjesto.
Pričao je Srđan kako je on i nekakv funkcioner svoje partije u Županiji gdje je odrastao, no kako nema interesa sad tamo živjeti jer ga posao vodi posvuda I vežu ga ružne uspomene na taj kraj, da je za njegovu djecu bolje da budu u Briselu jer imaju bolju naobrazbu, pričao je on sve i svašta, hvalio svoga kolegu engleza, svoj kapital funkcije i planove, no nije stara Anđa iz njegovih usta čula „Naša Rvacka“ ili „moja Rvacka“ nije spomenu niti ime matere svoje.
Samo je pnavljao „ Ova Europska zemlja mora ići pravcem prema
Europi“. Nešto se počelo lomiti u grudima stare bake Anđe, sa sjetom se
prisjetila svoje Vile. Sa tugom i čežnjom vremena šahovnice, trobojnice,
Tuđmana, Hrvatskih Vojnika, Crnih traka oko čela, krunice oko vrata. Sad joj je već muka od „cajki“ koje klinci puštaju po drumu dok „startaju“ sa bjesnim autima stranjskih tablica. Muka joj je od silnih zvjezdica na plavoj zastavi koja je na svim zgradama u `Rvackoj iako Anđi nije jasno kako i zašto.
Sjeća se Anđa da se tako lako zastave ne postavljau na pročelja, da bi se zastava postavila proteče puno krvi, sjeća se. Na vjestima samo: ovaj ukr`o ovo, onaj ukr`o ono. EU traži ono, Rvacka mora dati il`potpisati ovo.
Gdje su ti `Rvcki muži poput naših pređa, poput Vilina Jakova i oca i Vilina sina, gdje su nestali kamo su se skrili? Zar ne znadu što činiše i kazivaše naši stari? Dođe Anđi vrisnuti od jada, zaplakati, Boga moli da takve sinove stvori.
Sinove koji znaju da je stari Jakov poput njenog Hrvoja još `40- tih govorio :
„Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Anđo, nit će biti onogkog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez
spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.
Kiša je klizila niz Anđine prozore, kuća je zarasla u travu, pogledala je još
jednom prazninu preko puta na mjesto gdje je nekad, još do prije dva mjeseca stajala kuća pokojne Vile i njena Jakova. Ona mala kuća u čijem je dvorištu pod krošnjom staroga hrasta stajao bunar. Onom u čijem je dvorištu stajao stoljetni slavonski hrast u čijoj su krošnji na samom vrhu godinama sokolovi savijali gnijezdo.
Ona mala Rvacka kuća u kojoj su rađani junaci, a sad se gnijezde štakori i vrapci. E tu će kuću srušiti bager, Srđanov bager, bager njegova poslovnog partnera iz europe. Srušit će tu malu, toplu Rvacku kuću i na mjesto nje sagraditi trgovačku kuću, imena koje stara Anđa niti izgovriti ne znade.
Nije da u će u njoj netko kupovati, nije da Anđi iz nje neštotreba što ona u svom dvoru ili bašći nema, il št ne može kupiti u maloj trgovnici kod susjede Mare.
Ali eto prošlo je svega dva tri tjedna i tu je i stoji, na Rvackoj zemlji bez potrebe i koristi bode u njene stare oči poput spomenika izdaji,kukavičliku i nemoći, zar zaista nema više onakvih Rvackih muževa koji su spremni sebe isvoje za Rvacku dat poput Jakova oca i Jakova sina? ili možada ima? Vi mi recite vi ćete znat.
Anđa je navukla zastore da ne gleda to ruglo izgrađeno preko puta. Iako je bila nepismena primala je novine, časopis NACIJA, jer je bio `Rvacki, domoljuban, Istinoljubiv bio je kako je kazivala naš. Odložila je časopis NACIJA na natkaslić kraj kreveta i krenula ugasiti TV .Jer je sa njega treštalanekakva polugola pevaljka i to na `Rvackoj televiziji. Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe, propuh je okrenuo list časopisa nacija, a na stranici je stajalo.
POSLJEDNJI POZDRAV HRVASTKOM VITEZU, HRVATSKOM BRANITELJU JAKOVU HRVATIĆU sinu Jakova i Vile. Ožalošćeni suborci, i prijatelji. Ispod slike Jakovljove na kojoj se vidjelo da nekada čovjekna slici bijaše plećat, visok, širokih ramena i još šira osmjeha, očiju plavihpoput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih igoranskih planina.
Dalje u tekstu pisalo je: „Naš prijatelj, Hrvatski branitelj napustio je ovo svetotlo, iako je više puta ranjavan nije podlegao ranama na tijelu, već ranama naduši koji su mu nanijele izdaja i nepravda njegove vlasitite zemlje i političkihvođa, sa kojima se od samog početka stvaranja države nije slagao. Nije se snjima slagao jer su bili kadar koji ga je protjerao iz njegove `Rvacke, koji su ponizili i bacili na koljena sve one koji su branili tu `Rvacku, koji su nagradili lopove, profitere i dezertere. Koji su neprijatelja putili pred vrata i dali mu veća prava nego vlastitom narodu. Koji su prodali teritorij za pedalj kojega smo mi spremni umrijeti. Zato što lažu,kradu i obmanjuju vlastiti narod i Domovinu?
Zato št ne znaju da: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato što više ne ću iz moje `Rvacke nikud bježat nitiići, mogu samo pod nju.
Ono što za Rvacku nisu mogli niti stigli naši oci, napravili smo mi, ono što ne neparavimo mi napravit će naši sinovi i kćeri, zato se ne bojim za moju Rvacku . Jer moja djeca znadu, i njihova će djeca znat :
„Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene ni tebe moja Vilo, nit ćebiti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati, ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.
Ljeto je Gospodnje 2000 Zašutjela Vila Velebita od srama i stida, Osta opet Hrvat bez Hrvatske zbog “Hrvatina”....
„ U mislima Domovina, U srcu Odanost, U Desnici snaga“
U ime
Hrvatskog Vojničkog Reda
Mario Maks Slaviček Ljeta Gospodnjeg 2011
