KONZUM-irajmo Hrvatsk(u)o

Veće nekih dobrih 15 ljeta od kada sam se počeo bvaiti javnim poslom politike, još od tada sam uočio razlike među nama koji se nazivaju ili koje nazivaju Hrvatima. Već tada vidjeh one koji su sebe stavljali ispred nacije ispred svega a puna im usta bila  „kroacije“. Oni su nedosljedni i konvertiti koji su odani novcu,  svome drugu Titi i bjelosvjetskoj masonskoj eliti. I dok smo se mi  stavljali pred čelik, olovo i metak oni su uz pomoć svojih veza sa onom drugom stranom zgrtali imetak. Zanimljivo je da je pomirba krenula baš  nekako poput početka rata uz zvuke  pjesme  jugonostalgičara, promjenama imena funkcionera, izjednačavanje nacionalista i proletera....

Dok  je za one kojima je rat bio brat svitala zora demokracije, mi smo polako zbog njih ostajali bez države i nacije. Prvo su ruku pomirenja pružile  političke elite koje smo naslijedili od komadanta Tite, zbog toga  nam i dalje ostaje u želucu kvrga  jer zločinca ime stoji nasred, jednog Zagrebačkog trga.

Odmah pod krraj rata  „spavači“ mijenjaju kapute  iz rupa izlaze guje ljute,  oni koji su  desetljećima drukali, prokazivali, hrvate uhićivali  u prvim crkvenim redovima sjede, križevi zamjenili zvjezde Jugovići opet hrvatskom jezde...

Čini se danas  da  Oluja dovoljno snažan vjetar nije  jer ostade smeće što hrvatskom gnjije,  Nit bljeskovi, nit` Oluje nit` ne vijore  barjak što na stjeni naših pradidova j vije.  Umjesto nacionalnih heroja i državotvorne vizije , hrvatskom povješću, vrijednostima, prošlošću i budućnosšću upravljaju tuđinske televizije...

Vrijednosne stupove postavljaju licemjeri, poput  Severine, Mesića, Pusića kojima je  važnije bratstvo jedinstvo nego hrvatska sloboda. Umjesto djece hrvtaskoga roda  mediji ,politika, šport i kultura puna je srba i hrvatskog izroda...

I tako su neki silni „Hrvati“  koji sebe nazivaju „Hrvatine“ imajući veze i poznanstva sa  onima koji mrze ime Hrvat došli na ideju da mogu biti korisni ako svoju zemlju opljačkaju u neredu rata i bace mrvice političkim elitama jer nakon bitke se broje mrtvi i stvaraju elite znali su oni to...a Mi ? Mi  smo to znali ali nismo vjerovali da će to donijei budućnost. Ne,   nama je plaća tada bila na čelu  U ili „šahovnica“ vojna iskaznica i danas,  čini se putovnica....

Isplata našeg domoljublja bila je minuta tišine, u trokut složen barjak, metak i geler od bombe, granate il` nagazne mine.

Pet ortaka  i jedan vezni, onaj porezni. I dok jedemo i pijemo uvezeno i upakirano bjelosvjetsko smeće bogatstvo tajkuna postaje sve veće,  da nemaju obraza, nacionalne svijesti i osjećaja pripadnosti naciji već je svima znano, kao i to da je moje i vaše državno blago zbog njih i od njih raprodano.  KONZUM je samo zadnji u nizu koji je konzumirao ili proždrao Hrvatsku, ogulio narod i sad se veseli jer k svojima  u Srbiju seli....Ledo će postati „Čedo“,   Sloboda „Slobo“ a čujem da i tvornicu „Franck-a“ pretvaraju u „Ranka“...

Isisali su novac i imanje, izjeli do kostiju Domovinu, kao hijene lešinu. A  sada odlaze k onima s kojima su sve ovo vrijeme sastančili,  bančili, poslove sklapali dok su nam državu, naciju, vjeru i povijest rastakali...

S onima s kojima su nam doveli i dovode  „cajke“ da ponize uplakane, poginulih branitelja majke...

Takvima  „hrvatinama“ rat je bio brat, dok smo mi  dobili metak oni su dobili imetak. Imaju oni i svoja imena i valja ih javno obznaniti, valja ih sve procesuirati, za porijeklo imovine upitati, detaljno  lustriariti i onda „Odhrvatizirati“. Pa neka idu k onima gdje ih srce vuče jer to nisu sinovi od hrvatske kuće.  I dok neki od nas još uvijek biju sveti boj, za Hrvatsku povijest i za narod svoj,  drugi se ko pizde kupe oko zvizde i to ne  samo oko one jedne od svoga druga Tite već  cjeloga kruga, „EU.ropske elite“.  Svak se svakom smije, i svak svakom ruga, čuče podno zvizde od naroda pizde,  `oće izbjeć  u zatvor zbog stvaranja duga.  

A što drugo kasti bez puno frustracije, za spasenje  nacije osim  jedne misli. Iskustvo nas  uči i ono  nam veli :

 „Bez lustracije nema, slobodne, napredne  Hrvatske nam nacije...

I sad još da kažem vezano ZA DOM !

Tisuću nam ljeta oteti ga žele, propasti hrvata oni se vesele

Kako nazvat mjesto kad si svoj na svom, pomoliš se Bogu i zoveš ga DOM !

I za to  se boriš svakog Božjeg dana jer DOM nije samo stan i hrana.

Boriš se za prostor, boriš se za prošlost i budućnost svoju.  Za krv svoga roda .

Boriš se  ZA DOM jer DOM je SLOBODA !

Zato valja SPREMNO  ZA DOM svoj stati,  jer ti tuđin neće nikad doma dati.

Ako valja mrijeti  opet ZA DOM svoj, spremna  budi  braćo na krvavi boj

I Budite SPREMNI, kao nikad prije.  Uzdignite čelo, ispružite ruke i boj nek se bije.

Ja sam spreman braćo krv u meni vrije...A tko SPREMAN  nije ? 

DOM će mu zauzet 

Štakori i zmije....

No da se vratim na početak priče....

Anglosaksonci nam sude za pozdrav star 480 ljeta,  svjedoči državljanin mini-države jednih od naših „dobrih“ susjeda koji  jedva čekaju da nam štogod lošeg učine.  Davno rekoh i zastave su im slične pa me ne čudi sličnost politike prema Hrvatskoj. Aludiram pri  tome dakako na Srbe i slovence dakako.

I tako po anglosaksonskom pravu nama Hrvatima sude, po tom istom pravu su  Englezi osnivali prve koncentracijske logore tijekom kolonizaicje  primjerice Indije i drugih zemalja. To ej međunarodno pravo jačega...pravo Golijata.   Ovaj moj mirni napaćeni hrvatski puk ne zna povjest svoju a kamoli svojih zakletih neprijatelja, nego zaveden  TV objedama domaćih izdajnika, kvazi intelektualaca i interesđija koje ti isti anglosaksonci plaćaju kroz raznorazne NVO. Pitam se samo da li će anglosaksonsko pravo zabraniti  najprestižnijem veleučilištu u Japanu izvođenje pjesme u kojoj ima stih ZA DOM....

Licemjerje EU.ropske  unije je  poznato, pravila se prilagođavaju prema potrebama onih koi su apsolutno za „njihovu stvar“. Jednu državu, jednu naciju, jednu valutu...zvuči li vam to poznato? A nama žele nalijepiti etiketu fašizma, hm.  Ta ista EU.ropska unija silom zakona, financijskim inžinjeringom, prijetnjama  mijenja sustav vrijednosti u svim novopridošlim članicama koje su privuečene lažnim obećanjima zmijskoga jezika te Babilonske kule. Te su novopridošle države  na kraju potpisale ugovore kojima su prodale  duše svojih pičana samome vragu. Nema sloboda u EU.ropskoj uniji name nacionalnih država, samo  direktive oligarhije EU.ropske komisije u kojoj stoluju Sodoma i Gomora.

Ne smeta  EU.robljanima  pobjeda  transvestita koji sam ne zna što je pooput svih onih koji hrle u tu EU.ropsku uniju. Ne znaju što su niti tko su...tražeda ij netko drugi dade vrijednosti i idenitet, a svojega se odriču samo da bi postali dijelom parlamenta  koji svojim vlastitim nacijama svakodnevno oduzima ono šro je Bog svakom čovjeku dao SLOBODU.  Što je protivnije tradiciji i povjesti koju smo do sada njegovali,  o je više podupirano od te i takve EU.ropske unije ...čak su i nekada samosvejsni, sazvani europejci poklekli pred zmijskim jezicima i promoivraju te vrijednosti kao svoje...

Oni su jalni na nas jer smo ustali za obitelj i protiv njihovih nametnutih nam vrednota, a ne zbog Joea Šimunića i pozdrava ZA DOM ! To ej samo igrokaz. Danas im smeta tak pozdrav, sutra će im smetati i naziv naše valute, no šute ejr će je izgurati eurom, nakon toga će im smetati naš barjak, grb...

Jezik im već smeta jer nije skužbeni u EU parlamentu kako su bećali...zar ne...E moj narode Hrvatski.

Upravo kad smo stvorili državu i kad smo unatoć embargu, podmetanjima i  zakulisanim igrama stvorili najsvetije za svoju djecu stvorili Hrvatski DOM. Oni su po znanom receptu iznutra uz pomoć domaćih izdajnika, konvertita...podjarmili hrvatsku, nametnuli svoja pravila, uvjete i zakone po kojima ćete  ili ćemo morati živjeti. Morat ćete tolerirati  homoseksualizam i darvinizam i komunizam. Morat ćete se odreći tradicije, vjere i običaja jer oni nameću svoje polako iz dana u dan...Nisu oni glupi pa da to nametnu odjednom, pobunili bi se ngo polako na kapaljku  da ne primjetite.

Mi koji vidimo ono što zavedena masa ne vidi, nas ne slušate nas držite da smo zadrti, zatucani i da smo protiv obećanog prosperiteta Hrvatske....A kad ste Vi to u svom iskustvu doživjeli da Vam je netko nešto učinio a da nije imao sto puta veći interese bezrazložno vam pomoći? Ja znadem samo jedan primjer  o kojem nas uči naša vjera, povijest i tradicija. To je samo Isus učinio za čovjeka...vrlo rijetko sam čovijek za čovjeka.....

Ono što mi MORAMO početičiniti nakon Lustracije i ukidanja abolicije je skidanje ljage i   slojeva neistina o nama kao naciji i našoj povijesti. Moramo učvrtiti našu tradiciju, povijest, vjeru...ako budemo stigli prije nego nas ne nestane.... Svi ti licemjeri drže do svoga i ne odriču se svojih velikana iz njihove povijesti...niti svojih stjegova, grbova niti imena pod koijma su činili zla pljačkajući svoje susjede, esploatirajući porobljene zemlje odvodeći ih u roblje...

Mi hrvati smo drugačiji od svih njih, mi nismo napadali mi smo se oduvijek branili nismo otimali nego sovje čuvali...drugima smo u pomoć išli.  U tuđim smo izgubljenim ratovima bitke dobivali, i upravo protiv tih koijma danas idemo na koljenima. Mi Hrvati trpimo zbog svoje odanosti i doljednosti onome kome prisegnemo biti odani...ponajprije Bogu, vjeri, obitelji i  Domoivni a onda i svima onima podjarmljenima i u potrebi i zato nas mrze. Mi smo vojevali  za tuđe protiv tuđina, pobjeđivali u bitkama i gubili tuđe ratove i za to sada nosimo teret tih izgubljenih ratova i laži o dobivenim bitkama, laži koji uvijek pišu pobjednici nad poraženim i njegovim  saveznicima....

Sude nam pripadnici naroda koji su se obogatili za vrijeme drugog svjetskog rata poslujući upravos a onima koje nazivaju danas fašisti i nacisti.  Sude nam dvoličnjaci  čiji su djedovi i očevi stvarali takav sustav vrijednosti iskorištavajući većinu u korist i za potrebe manjine. Njihova ideologija današnje EU.ropske unije nije ništa drugačija od one  koju je provodio njihov danas mrski neprijatelj, ali tada saveznik i politički i ekonomski...Hitler. Metode su drugačije i sredstva ali namjera je ista...jedno vodstvo jedan narod, jedna valuta, jedan jezik....kroz vrijeme će te tako biti oni misle. No zaboravljaju da se otpor javlja upravo klod onih malih i potlačenih, i da taj otpor vodi vjera u sebe  svoje. A tu vjeru nitko ne može podjarmiti...možete ljude istjerati iz kuća, možete  organizirati parade pederluka, možete  postrjiti kordone polcije, možete nam uzeti sve materijalno ali nikada nećete slomiti naš duh.

Zabranjivali su nam jezik..........mi smo ga sačuvali

Zabranjivali su nam pjesme......mi smo ih pjevali

Zabranjivali su nam barjake ..... mi smo ih vijorili

Zabranjivali su nam vjeru..........mi smo se molili

Zabranjivali su nam pismo....... mi smo ga pisali

Branili su nam živjeti no............ mi smo opstali

Jer mi smo Hrvati....

Unuci Hrvata, sinovi Hrvata i očevi hrvata, dio smo tisućljetne loze ratnika čuvara Hrvatske i Hrvata. Uz nas je svemogući Bog i njegova ruka vodi naš puit i naš mač. Ne tražimo tuđe, samo branimo svoje i u tome leži naša snaga. Vjera,ljubav i Domovina našoj je duši hrana.

Zemlju, vjeru,povijest, jezik, običaje, grb i barjak čuva narod a ne vlast....

„ Mislima Domovina, U srcu Odanost, U Desnici Snaga“

ZA DOM SPREMNI !

Mario Maks Slaviček

Na današnji dan,13.svibnja.1904. god.,umro je EUGEN KUMIČIĆ,

hrvatski književnik i političar,istaknuti pravaš. U dva navrata biran je za narodnoga zastupnika u Hrvatski sabor, u kojemu se iskazao kao izvrstan govornik i promicatelj hrvatstva .Od 1892. do 1895. bio je gradski zastupnik Grada Zagreba,te uređivao pravaške novine “Hrvatsku vilu” i “Hrvatsku”.E.Kumičič poznat je kao najdosljedniji sljedbenik Oca Domovine dr. Ante Starčevića. Stoga je i on, nezadovoljan stanjem u Stranci prava zbog njezina skretanja u oportunizam i napuštanja izvornoga pravaškoga nauka, s dr. Antom Starčevićem, s dr. Josipom Frankom, dr. Milom Starčevićem 22..listopada 1895. izašao iz te stranke i osnovao Čistu stranku prava. U toj stranci obavljao je dužnost potpredsjednika.

U književnosti je poznat kao plodan prozni pisac,no najveću slavu postigao je svojim povijesnim romanima “Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi” i “Urota Zrinsko – Frankopanska”,kojima je širio pravašku misao među najšire narodne slojeve.Vječna Mu slava i hvala.

Budućnost prošlosti...

Zastanite na trenutak i  zamislite da nemate sjećanja....da se ne možete sjetiti nekog imena, događaja, osobe. Da se ne možete sjetiti tko ste, odakle ste čiji ste, tko su Vam bližnji..tko su Vam preci i koliko su Vam   sva ta sjećanja važna....

Prevrtite sada u glavi sjećanja i prizovite sjećanju sve one drage i važne ljude, događaje, situacije koje ste prošli kroz život. Divan osjećaj zar ne?  Zamislite na trenutak  da to niste u stanju učinit,  kako biste se osjećali?  Sjeteite se kakav Vas osjećaj obuzme kad nešto zagubite i ne možete taj tren nači, sjetite se kakv osjećaj proleti kroz Vas kad vas netko nešto upita a Vi se taj čas ne možete prisjetiti? Što osjetite? Nemoć? Bjes? Tugu? Razočaranje? Strah? Nelagodu? Obezvrjeđenost....

Osjetite sve odjednom, skup tih osjećaja i ako potraje duže ne prepoznajte sebe....

Sjećanje su podaci, informacije iz naše prošlosti, doživljene osobno ili naučene prenijete od drugih. Ta sjećanja, te informacije su obrambeni mehanizam svakoga od nas, ta prošlost  osigurava nam lakši put i odlazak u budućnost.....

 Recimo na primjer da ne možete procjeniti što je neugoda ili opasnost za Vas, to bi Vas zasigurno brzo odvelo ka ozljedi ili pak smrti. Vaša budućnost  bi bila ugrožena jer  nemate iskustva prošlosti da izbjegnete opasnost po sebe koje vrebaju iz našega okruženja.  Ako ste stekli iskustvo u prošlosti  recimo da ste se opekli, uboli, ozljedili na bilo koji način od bilo kakovog događaja ostalo vam je sjećanje, upamtili ste kako to izbjeći i ne dovesti se opet u istu opasnost ili pak se boriti s  tom opasnošću i oduprijeti joj se....

Od nastanka ljudskog roda  taj obrambeni mehanizam samoočuvanja čovjeka  vodi naše postupke. To samoodržanje i samoočuvanje prenosi se genetski ali i  učenjem od naših roditelja, obitelji, klana, plemana, naroda, nacije...to je naša zajednička prošlost, naše zajedničko znanje. To je naše javno znanje, i kad se to naše zajedničko javno i iskustveno znanje umanji, poremeti ili zaboravi mi postajemo ugroženi. Ugroženi smo tada  kao jedinka, kao obitelj , kao pleme, rod ,narod ili nacija...

I zato kad netko oko Vas kaže nije važna prošlost,  znači da mu nisu važna vaša sjećanja, vaše znanje i vaše iskustvo koje ste stekli... a to sve možete imati samo ako imate prošlost, ako dobro znadete i imate dugo pamćenje o prošlosti. <ukoliko to nemate osuđeni ste na ponavljanje i opetovano ponavljanje radnji, događaja, osjećaja i iskustava, jednom riječju  na gadnu muku i nemoć.....Podsjeća li Vas to ponavljanje svega iz početka na nešto o čemu nam govore i o čemu nam stvaraju sjećanje već tisućljećima? Na što nas  to upozoravaju naši preci?  Mene podsjeća upravo na to, na pakao...

Važno je  imati znanje prošlosti, važno je da svatko od nas osobno ima ta znanja i iskustva prošlosti, no posebno je važno da jedan narod, jedna nacija ima veliku količinu javnog znanja o svojim zajedničkim iskustvima. To se zove količina javnog znanja ili javnih informacija. Kad se vanjski utjecaji upletu i počnu to znanje revidirati, mijenjati ponavljanjem nekih neistinitih informacija time se obezvređuje i umanjuje količina javnog znanja...a poznato je da se neka nacija i narod, njen utjecaj, status, vrijednosti mjere po količini javnoga znanja...posebice svoga vlastitoga o sebi samima.

Zato je važna prošlost, prošlost koju je naš narod iskusio na vlastitoj kože kao pojedinac iz naroda, kao obitelj, pleme, rod ili cjelokupna nacija. Zbog lažiranja i krivog učenja prošlosti stagniramo i nazadujemo trošeći vrijeme, resurse, i ljude na ponavljanje grješaka. A vrijeme je mjera za slobodu, slobodu koju su nam petljajnjem po našem hrvatskom javnom znanju i povijesti, petljanjem  po prošlosti oduzeli. Oduzimanjem prošlosti oduzimaju nam budućnost, s druge pak strane naša je krivica i odgovornost ako se prošlosti odričemo time se odričemo i budućnosti...

Znanje je najmoćnije oružje jedne nacije, znanje je informacija koja je nastala iskustvom iz prošlosti, nasuprot tome je neznanje i dezinformacija, dezinformacija je otrov koji truje iskutsvo i prošlost. Pučki rečeno dezinformacija je laž, a najgora i najštetnija dezinformacija ili laž je ona „istinolika informacija“ istinoliika informacija je „frizirano“ ili tuđe iskustvo prlagođeno potrebi pojedinca ili trenutka u povijesti ukomponirano u našu polusvijest i naše poluinformacije o prošlosti. Jednom riječju neiskustvo. To doživljavamo i ne upamtimo,  ne zapamtimo to iskustvo o laži koje doživimo od strane onih kojima smo dali svoje povjerenje da nam tumače i daju nam iskustvo ili informaciju o budućnosti ili budućoj prošlosti.... Zato treba znati... o sebi, svome i svojima ali i onima oko nas. Bili oni dobronamjerni ili zlonamjerni ima za to  lijek,lijek koji se zove POVIJEST

Najveći naš grijeh kao Hrvata jest ona već toliko puta opisana hrvatska šutnja...šutnjom zalijevamo korov  koji zagušuje identitet nas osobno i naše nacije u cjelini....

Čudan je i teško razumljiv taj jezik šutnje, jezik kojim obično govore oni koji se nisu spremni zauzeti za sebe, svoje bližnje, svoja načela uvjerenja ....narod kaže,  kukavice zbore jezikom šutnje. Izreka kaže govor je srebro a šutnja zlato, no to  zavisi o kontekstu. Iako nas sve od malena uče govoriti rijetko nas uče slušati, ipak Bog nam je dao dva uha a jedna usta zar ne? No, postoje trenuci i vrijeme kada  treba govoriti jezikom razumljivijim od šutnje. Ne razumiju mnogi ovu gromoglasnu tišinu hrvatske nacije, zaboravljaju da svakoj buri i oluju predhodi tišina...No tišina i šutnja su dvije sestre različitih osobina. Tišinu razumijem ona zbori jasnim i razumljivim jezikom iščekivanja, no šutnja je podmukla, nerazumljivim jezikom zbori, zbunjujuje i  umrtvljuje dušu, tijelo i srce...

Kako prekinuti šutnju i postići da se kroz gromoglasnu tišinu  probije glas vapajućih, glas naroda u potrebi? Molitvom? Molitva je dobra, ona je mir u tišini, ali molitvom nećemo prekinuti šutnju...to nam kazuje iskustvo, jer molitva  ne znači ništa onima koji nam kroje budućnost i revidiraju prošlost, baš sada ovaj čas i jučer i sutra...

Oklop šutnje možda štiti privremeno i stvara lažnu tišinu u kojoj se osjećamo sigurno i vjerujemo u budućnost, budućnost koju nam pripremaju oni koji ne drže do naše prošlosti. No  možemo mi kazivati i poslati njima poruku i šuteći u tišini...Da,  možemo uistinu, pitate se kako, dragi moji Hrvati? Lako. Na dan kada oni koji traže naše povjerenje, a iskustvo nam kazuje da su nas već toliko puta „preveslali“, obmanuli, dezinformirali i slagali, e taj dan u tišini mi iskoristimo snagu šutnje i ne damo im svoj glas. Tada će shvatiti koliko može biti opasna po njih hrvatska šutnja i tišina nacije kojoj je obezvrijeđena prošlost. Obezvrijeđena prošlost i neizvjesna budućnost upravo zbog njih i takvih poput njih. Njih  koji  ne drže do nacionalne prošlosti i naše budućnosti nego samo de sebe i sebi sličnih. Oni se hrane Vašom šutnjom 3. Godine i 364 dana a samo jedan dan imaju potrebu prekinuti šutnju i to kad trebaju trebaju Vaš glas. S druge pak strane oni samoi jedan dan šute i u tišini iščekuju Vaš glas, samo se tada boje i strahuju, samo tada su u neizvjesnosti. Neizvjesnosti u kojoj vas drže četiri godine. Oduzmite im tu mogućnost da vašim glasom uništavaju prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatske.....izađite na izbore i u tišini, šutke umjesto da ih zaokružite i podarite im vaš glas, prekrižite ih u tišini i pokažite im da ih ne želite.....

E, kad biste to učinili onda biste pokazali da ste nešto naučili, da je prošlost i iskustvo prošlosti osiguralo budućnost, Vama vašoj djeci i našoj Domovini....

Ako govorim, proklinju me, ako šutim, proklet sam.

Od dva različita mišljenja uvijek pobjeđuje bučnije.

I tako shvatiš, da nije važno imati gomilu ljudi oko sebe. Važno je imati one prave.

U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U desnici Snaga

                              Mario Maks Slaviček

Hrvatski Viteški Red Čuvari Domovine – Pokret Ustanici

Bešćutnost birokracije ubojica braniteljske populacije...

Bešćutnost birokracije ubojica je braniteljske populacije a kad bolje pogledate i čitave hrvatske nacije....

„Tako mlad a već ste u penziji  dragi gospon“ , to je najčešće što  čujem kad pokušavam riješiti neki upravno-administrativni  problem za člana moje obitelji ili uopće...

Svi ste upoznati sa onom poznatom nervozom kad dobijete jednu u nizu plavih koverti koje nam šalju

oni koji nikada ne bi bili  u svojim udobnim foteljema na činovničkim mjestima da nas Hrvatskih Branitelja 90- tih nije bilo. Ili bi možda bili i sjedili u njima unatoč svemu kad danas malo bolje promislim. I onda uzmete tu kovertu i uputite se u jednu  od bitaka koje traju duže od najdužih Tv sapunica, bitaka u kojem ne vidite protivnika i čije su oruđe i alat stare  napudrane birokratski odgojene gospođe sa `ladnim trajnama. Gospođe  koje Vas mrko gledaju kroz  staklo šaltera dok se Vi  premještate s noge na nogu očekujući  naputak i pravorjek,  i to je jedna od verzija. S druge pak strane, ako imate nesreću da Vas dočeka mlada, „učena“ službenica i namještenica koja u živopisnim bojama svoje obleke priča na telefon možda baš sa onim tko joj je po možebitnoj  partijsko-stranačkoj liniji zabazecirao i osigurao, to  za nju privremeno radno mjesto dok se ne uspne po hijerarhiji i ne dobije svoju vlastitu kancelariju...

Bilo kako bilo u oba slučaja Vi ste samo nevažni pojedinac koji se hvata u koštac  sa najvećim, najstarijim  zanatom na svjetu Birokracijom. Ulazite u bitku sa čitavom vojskom birokrata, pravilnika, pojašnjenja, tumačenja svega onoga  što  masno plaćate a od čega  u večini slučajeva nemate ama baš nikakve koristi. Rekoh sa najstarijim zanatom na svjetu da dobro ste pročitali i čuli. Mnogi će  od Vas pomisliti na onaj „drugi“ najstariji znani nam zanat,  no ne biste bili u pravu. Birokracija je stariji zanat od prostitucije, čak i „prijateljice noći“ su  morale imati dozvolu za svoje aktivnosti. Dozvolu  koju im je dakako izdao tko drugi nego neki tamo birokrat. Iako mi se čini kad bolje promislim  da je zanat tih prijateljica noći časnije zanimanje od birokratskog , kod njih za razliku od birokrata dobijete što ste platili...No, da se  vratim na bit ovog mog osvrta i viđenja stvari...

I tako,  dođoh u ured  koji  bi se karikirano govoreći  mogao usporediti sa alanfordovskim  svima znanim uredom za vađenje ruda i gubljenje  vremena, stadoh u poduži red...E,  taj red ili redovi  to je sasvim druga priča.Čini se da u ovoj mojoj napaćenoj hrvastkoj jedino tu postoji i drži se nekakv red u tim  redovima čekanja.... U tom i takvom redu,  ja kako će kazati stara namrgođena gospoja, tako mlad „penzioner“ (a već mi je četrdeseta) izrešetan gelerima ručne bombe, metkom najpoznatijeg kalibra,  stojim čekam,  trpim i promatram... Trnu mi noge, kralježnica a ponajviše mi trne duša od onoga što vidim oko sebe.  Gledam u tom redu izmučene i  izmorene ljude, u iznošenim kaputima umornih očiju, savijenih ramena, pognutih glava. Ljudi  koji  poput utamničenika što ne vidi izlaza iz stanja u kojem se nalazi  idu na noge tražiti pomoć i riješenje svoje muke upravo kod onihn istih koji su mu te muke i zadali. Osjećam strah tih ljudi, strah od administracije, strah od toga hoće li morati ići platiit takse sa zadnjih dvadesetak kuna koje imaju u džepu, a koje su sutra namjeravali dati za kruh svagdašnji...Gužva je i neka čudna tišina, tišina koju sam imao prilike osjetiti na sahranama, pred sudnicama ili ono kad se nađete u liftu u grupi ljudi a svatko gleda u pod i šuti...to je ona nesnosna gromoglasna tišina...tišina koja govori više od  milijun riječi.

Stojim tako u redu i preko ramena ja „mladi penzioner“ reči će gospoja sa ladnom trajnom i  cvikerima iz prošlog stoljeća, gospoja  koja na tom svom šalterslkom mjestu sjedi valjda od vremena  cara Franje Josipa. Preko ramena „građanina““  gledam u izblijedeli, napola pokidan znak „ Invalidi imaju prednost“ , no ne pozivam se na  to. Čekat ću, mogu izdržati stajanje ali ne gledanje na ovu sirotinju i bijedu koja me okružuje, dušu mi ubija pogled na napaćena lica mojih sunarodnjaka, lica na kojma  kad bolje promislim nisam vidio osmjeha već gotovo 15 godina. Šutim,  promatram i  kunem u sebi sjećajući se da sam negdje čiatajući naletio na podatak da su cjelo rimsko carstvo opsluživala nekih 10 000 činovnika birokracije, da u ovoj nevoljenom mi EU jedan birokrat opslužuje 1000 građana, a u mojoj siromašnoj opljačkanoj Hrvatskoj jedan  birokrata opslužuje ili da bolje kažem  maltretira 80 građana... Dok mi ta misao proleti glavom iz istih me trgnu rasprava koja se vodila pred samim šalterom. Jedna stara bakica  koja najvjerovatnije niti čitati ne zna pokušavala je naprasitoj činovnici objasniti koji problem ima, na što joj je ova grubo  odgovorila da se skloni jer je u krivom redu i na krivom šalteru ...Stara majka je  trpajući svu silu papira u najlonsku vrećicu samo  kroz suze govorila „ Isusek Isusek kaj da sad delam..“  I eto bešćutnosti hrvatske birokracije na djelu. Prokleo sam u sebi i Ustav i sustav,  no ne rekoh ništa već samo zaškrgućem zubima , čvršće stisnuh ruke prekrižene na grudima prateći pogledaom staricu koja se gotovo u suzama osvrtala po čekao0nici očekujući valjda nečiju ili samu Božju pomoć...no pomoć je izostala. Ne mogu si danas dok se toga sjetim oprotiti, ispao sam kukavica i  što bi narod kazao običan pizduni  jer nisam istupio, graknuo na sve te činovnike tražeći da odrade svoj posao i pomognu starici..nisam i žao mi je....

No zašto nisam ne mogu niti sam shvatiti, nije da nisam reagirao zbog straha ili zbog srama da će mi netko nešto spočitati ako se zauzmem za staricu. Ne,  nisam reagirao jer mi je kroz godine vojne službe utuvljeno u glavu da je ovo NAŠA DRŽAVA, da je ovo NAŠ SUSTAV i da je Hrvatska Država i sve njene institucije stvorene po mjeri Hrvatskog čovjeka i za njegovu dobrobit...Fino su me izdresirali može me samo sramota biti, nisam reagirao na nepravdu, a to je čini se bolest svih nas Hrvatskih Branitelja. Izgleda  se da držimo da smo svoje odradili na bojišnici i da nije na  nama dalje voditi boj..... bit će da je to temeljni problem zašto živimo u ovakvom sustavu.

Red se  pokreće,  četvrti sam na redu i već mi sada nije važno hoću li riješti problem i dobiti odgovor na svoj upit. Oni „elementi PTSP-a“ kako je to napisao  psihijatar još davne 1993 godine. Godine  kad sam nakon pogiblje mojih vojnika,  hrvatskih vitezova pijan napravio nered  vojnički govoreći i završio u Stacionaru da se smirim i ne napravim kakvu veću glupost. Glupost  koju može izazvati oveća doza alkohola u kombinaciji sa  sjećanjima na lica pokojnih subranitelja, lica  koja ti seu takvim trenucima sama od sebe počnu prikazivati i to ne u snu nego u javi...I sad dok mi ova misao prolazi glavom postavljam si pitanje što bi oni učinili na mome mjestu, jesam li ih izdao, jesam li izdao njihovu žrtvu ne pomogavši starici danas. Srce mi ubrza, disanje postade pliće i brže, neka vrićina u tijelu i glavi. Shvatih da me,  osim stida koji me cijelog obuzeo pred licima mojih pokojnih prijatelja obuzima i bijes,  onaj borbeni ratnički. Bijes prije svega na onda na državu, politiku, administraciju. Ma bijesi ljutnja  na cijeli prokleti svijet oko mene....

Iz moje me nelagode trgnu povik arogantnog i autoritativnog  izričaja „Slijedeći....  a ostali onda  nakon pauze..“  Pogledah krajičkom oka na sat  09:55  da točno vrijeme im  je pauze, sjetih se da  lijepo piše na vratima RADNO VRIJEME Od 08:00 do 15:00 sati pauza od 10:00 do 10:30... „Stranka“ „Predmet“ „Slučaj“ kako uobičajeno hrvatski birokrati i činovnici nazivaju ljude  od  čijeg poreza, nameta i prireza isti ti činovnici primaju plaću. Njihovo postojanje čini se  služi da bi  izmišlajući nove procedure, obrasce i protokole kojima nam zagorčavali  život, nagrđuju sustav i štete državi.   I Čovjek pristupi pristupi pred šalter. E ti šalteri, dragi moji  su posebna priča, tko ih je izmislio  bio je stvarno pravi maher, maher  koji poznaje ljudsku psihu i ponašanje. Naime,  ako ste primjetili na svim tim „važnim“ šalterima ima staklena pregrada koja je na donjem dijelu posredini  isječena u mali otvor  polukružng ili  kvadratnog oblika.  Kad mi, koji smo za njih „Stranka“, „Predmet“, „Slučaj“ ili samo broj pristupimo moramo saviti koljena i „nenamjerno“ se pokloniti činovniku  kako bi nas činovnik sa druge strane stakla mogao čuti, eto to je još jedan dokaz da smo robovi administracije, birokracije i kojekakvih činovnika...

Prošla je pauza i uskoro dođe i na mene red...

Već ranije opisana gospođa na moje „Dobar dan ne odgovori ništa, niti podiže pogled sa tipkovnice

na kojoj je sa dva prsta prebirala odrađujući tko zna što. „ Dobar dan“! Ponovih malo glasnije, možda me nije čula jer sam stajao uspravno  i nisam imao namjeru pognuiti se i govoriti kroz onaj ponižavajući otvor na dnu staklene pregrade.Možda nije čula jer je već u poznim godinama ili nije naučila slušati, vrag će ga znati. Možda je i čula a nije smatrala da treba odpozdraviti. Nakon gotovo minute podiže pogled i upita „Šta trebate“ ? Bez osmjeha, bez osjećaja ili bilo kakvog izražaja na licu, hladna i  nepristupačna birokratska zmija. „Trebam potvrdu..“ rekoh.  „Kakvu potvrdu i za čega“?  upita me gledajući kroz mene „Potvrdu koja mi kao HRVI omogućuje to  što zahtijevaju u ovom dopisu koji držite u ruci, Potvrdu koju izdaje ovaj Vaš ured kao što piše u tom istom dopisu gospođo...“  Blijedo je gledala u mene vidljivo ljuta, valjda misleći tko sam ja da nju učim njenome poslu... nakon što je opet prošlo gotovo pola minute g rubo je prosiktala kroz zube „Dajte mi Vaš OIB“  „I OIB Vam je na  tom dopisu napisan gospođo“  uzvratih prilično  drsko ljut na njeno ponašanje.  Šuti i tipka lupajući prstima sa podužim noktima žarko crvene nervozno po tipkovnici...Učinilo mi se na trenutak da joj baš ti nokti onemugučuju brže tipkanje sa svim prstima, ilki pak možda nije znala tipkati  tko zna, nije mi djelovala posebno informatički pismena....

 Odjednom k`o grom iz vedra neba  i to poprilično glasno reče „ Ohoho !  mladi gospon je u penziji,

tako mlad a već u penziji. Kam bu ova država došla kad takve mlade šalje u penziju ?!?“  Tupo sam zurio u nju zatečen ovom njenom izjavom. Osjetio sam kako su svi oni „građani“  iza mene odjednom podigli glave, i iz napaćenih umornih očiju mogao sam osjeteiti neprijateljstvo i bijes, osjetio sam da su se odjednom solidarizirali sa beščutnom administracijom našavši novu žrtvu na kojoj će iskaliti bijes zbog svega. Svega  onoga što im je ta ista adminisracijakao zlo  nanijela...Osjetio sam stid, nepavdu i bijes...osjetio sam se neželjenim i nepotrebnim, jadnim i  mizernim . Osjetio sam da me se moj vlastiti narod odrekao. Bit će da   je tom mom narodu  mozak ispran silnim novinarskim pričama o „povlaštenim mirovinama“ povlaštenim braniteljima pa u meni vidi krivca za svoje stanje pomislih.  Prekipjelo mi je i  oštrim gotovo zapovjednim glasom sam se zauzeo za sebe i sve moje subranitelje referirajući  „ Ja sam časno i pošteno poput mnogih mojih ratnih prijatelja zaslužio svoju kako vi to kažete penziju, Penziju koju nisam tražio nego u kloju su me poslali takvi kao Vi, birokrati. Penziju ili da Vam po hrvatski kažem mirovinu od koje mi svako malo otkidaju po 10%  da bi Vama i Vama sličnim  birokratima dali plaću. A da nas nije bilo,  Vi  „draga gospođo“ vjerovatno ne biste sjedili tu gdje sada sjedite ... stid  Vas bilo. Vi ste  prekršili ovom svojom izjavom i ponašanjem etički kodeks državnih službenika i namještenika a držim ima  puno mlađih i sposobnijih koji bi bolje radili Vaš posao „gospođo“ izlanuh u jednom dahu...

Pogledala me onako ispod oka kao zmija žabua  dao bih se kladaiti da sam vidio cinični osmjeh u kutu usana  te ljutito uzvratila... „ Ja bi tu bila i radila   bilo Vas ili ne bilo mladi moj gospon, Ja svoju penziju zarađujem a čime ste Vi svoju zaslužili“ ?  Prokleo sam u sebi sve političare, sve vlade, vlasti ministre i predsjednike,  sjetivši se dana, mjeseci i godina provedenih na ratišitma. Sjetih se svih kiša, mrazeva, zima neprospavanih noći sjetih se akcija, rana,  mirisa krvi, baruta i drnča. Sjetih se jauka umirućih suboraca, sjetih se počasnih plotuna, sahrana,  u trokut složenih stjegova, sjetih se majčinskih suza i plača djeteta čijeg smo oca taj čas spustili u grob i prerkrili tvrdm hrvatskom  zemljom....za koju je život dao. Sjetih se nadanja i priča  o zemlji rada, reda i blagostanja kad njome budu upravljali i ravnali Hrvati. Sjetih se nadanja  dok se ratnik sa bojišta vrati. Kroz maglu koja mi se odjednom stvorila pred očima, sjetih se starice od prije kojeg sata za koju nisam ustao i stao. Nisam učinio dobro, pogriješio sam  štujući red, rad,  Ustav i sustav za koje sam krvario. Za koji sam  izgubio pola svoje generacije....sjetih se svega.  Pogledah ljutito prema  „gospođi“ sa ladnom trajnom i starim cvikreima iz prošlog stoljeća,  i već htjedoh u nekontroliranom bijesu sasuti spram nje rafal uvreda  kad mi za oko zape pločica sa imenom na  njenom reveru pisalo je DESANKA VASKRSIJEVIĆ... Srpkinja proleti mi kroz glavu, zasvjetlilo mi je pred očima, zagrcnuh sei progutah sve svoje riječi...pokupih papire i krenuh prema izlazu, razočaran, devastiran,osramoćen ali  ispračen bijesnim pogledima  „građana“ koji se idu pokloniti  i kleknuti pred činovnicima umjesto da sagnu glavu pred Hrvatskim ratnicima.....

Ne krivim ja ovaj napaćeni hrvatski puk, ja krivim naš braniteljski poslušnički muk. Krivim sve one što se poput Jude,   odriču krvi naših praotaca zbog pozicija i za sitne  škude.  Stidim se sebe sama i treba me zakucati na stup srama. Nisam vrijedan hrvatom se zvat ako nisam spreman za svoj narod uspravit se,  i uz  njega stat. Ja uvidjeh svoj grijeh počeh mijenjti sebe , iz mrtvila me digoše riječi koje ću sada svima Vama reči: 

„"Ja sam HRVAT, unuk HRVATA, sin HRVATA i otac HRVATA, dio sam tisućljetne loze ratnika čuvara HRVATSKE i HRVATA, uz mene je Svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj put i moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga. Vjera, Ljubav i Domovina mojoj su duši hrana. "

„ U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga „

Hrvatski Viteški Red Čuvari Domovine - Pokret Ustanici

                                Mario Maks Slaviček