Zastanite na trenutak i zamislite da nemate sjećanja....da se ne
možete sjetiti nekog imena, događaja, osobe. Da se ne možete sjetiti tko ste,
odakle ste čiji ste, tko su Vam bližnji..tko su Vam preci i koliko su Vam sva ta sjećanja važna....
Prevrtite sada u glavi sjećanja i
prizovite sjećanju sve one drage i važne ljude, događaje, situacije koje ste
prošli kroz život. Divan osjećaj zar ne?
Zamislite na trenutak da to niste
u stanju učinit, kako biste se osjećali?
Sjeteite se kakav Vas osjećaj obuzme kad
nešto zagubite i ne možete taj tren nači, sjetite se kakv osjećaj proleti kroz
Vas kad vas netko nešto upita a Vi se taj čas ne možete prisjetiti? Što
osjetite? Nemoć? Bjes? Tugu? Razočaranje? Strah? Nelagodu? Obezvrjeđenost....
Osjetite sve odjednom, skup tih
osjećaja i ako potraje duže ne prepoznajte sebe....
Sjećanje su podaci, informacije
iz naše prošlosti, doživljene osobno ili naučene prenijete od drugih. Ta
sjećanja, te informacije su obrambeni mehanizam svakoga od nas, ta
prošlost osigurava nam lakši put i
odlazak u budućnost.....
Recimo na primjer da ne možete procjeniti što
je neugoda ili opasnost za Vas, to bi Vas zasigurno brzo odvelo ka ozljedi ili
pak smrti. Vaša budućnost bi bila
ugrožena jer nemate iskustva prošlosti
da izbjegnete opasnost po sebe koje vrebaju iz našega okruženja. Ako ste stekli iskustvo u prošlosti recimo da ste se opekli, uboli, ozljedili na
bilo koji način od bilo kakovog događaja ostalo vam je sjećanje, upamtili ste
kako to izbjeći i ne dovesti se opet u istu opasnost ili pak se boriti s tom opasnošću i oduprijeti joj se....
Od nastanka ljudskog roda taj obrambeni mehanizam samoočuvanja čovjeka vodi naše postupke. To samoodržanje i samoočuvanje
prenosi se genetski ali i učenjem od
naših roditelja, obitelji, klana, plemana, naroda, nacije...to je naša
zajednička prošlost, naše zajedničko znanje. To je naše javno znanje, i kad se
to naše zajedničko javno i iskustveno znanje umanji, poremeti ili zaboravi mi
postajemo ugroženi. Ugroženi smo tada kao jedinka, kao obitelj , kao pleme, rod ,narod
ili nacija...
I zato kad netko oko Vas kaže
nije važna prošlost, znači da mu nisu
važna vaša sjećanja, vaše znanje i vaše iskustvo koje ste stekli... a to sve možete
imati samo ako imate prošlost, ako dobro znadete i imate dugo pamćenje o
prošlosti. <ukoliko to nemate osuđeni ste na ponavljanje i opetovano
ponavljanje radnji, događaja, osjećaja i iskustava, jednom riječju na gadnu muku i nemoć.....Podsjeća li Vas to ponavljanje
svega iz početka na nešto o čemu nam govore i o čemu nam stvaraju sjećanje već
tisućljećima? Na što nas to upozoravaju
naši preci? Mene podsjeća upravo na to,
na pakao...
Važno je imati znanje
prošlosti, važno je da svatko od nas osobno ima ta znanja i iskustva prošlosti,
no posebno je važno da jedan narod, jedna nacija ima veliku količinu javnog
znanja o svojim zajedničkim iskustvima. To se zove količina javnog znanja ili
javnih informacija. Kad se vanjski utjecaji upletu i počnu to znanje revidirati,
mijenjati ponavljanjem nekih neistinitih informacija time se obezvređuje i
umanjuje količina javnog znanja...a poznato je da se neka nacija i narod, njen
utjecaj, status, vrijednosti mjere po količini javnoga znanja...posebice svoga
vlastitoga o sebi samima.
Zato je važna prošlost, prošlost
koju je naš narod iskusio na vlastitoj kože kao pojedinac iz naroda, kao
obitelj, pleme, rod ili cjelokupna nacija. Zbog lažiranja i krivog učenja
prošlosti stagniramo i nazadujemo trošeći vrijeme, resurse, i ljude na
ponavljanje grješaka. A vrijeme je mjera za slobodu, slobodu koju su nam petljajnjem
po našem hrvatskom javnom znanju i povijesti, petljanjem po prošlosti oduzeli. Oduzimanjem prošlosti
oduzimaju nam budućnost, s druge pak strane naša je krivica i odgovornost ako
se prošlosti odričemo time se odričemo i budućnosti...
Znanje je najmoćnije oružje jedne
nacije, znanje je informacija koja je nastala iskustvom iz prošlosti, nasuprot
tome je neznanje i dezinformacija, dezinformacija je otrov koji truje iskutsvo
i prošlost. Pučki rečeno dezinformacija je laž, a najgora i najštetnija dezinformacija
ili laž je ona „istinolika informacija“ istinoliika informacija je „frizirano“
ili tuđe iskustvo prlagođeno potrebi pojedinca ili trenutka u povijesti
ukomponirano u našu polusvijest i naše poluinformacije o prošlosti. Jednom
riječju neiskustvo. To doživljavamo i ne upamtimo, ne zapamtimo to iskustvo o laži koje doživimo
od strane onih kojima smo dali svoje povjerenje da nam tumače i daju nam iskustvo
ili informaciju o budućnosti ili budućoj prošlosti.... Zato treba znati... o
sebi, svome i svojima ali i onima oko nas. Bili oni dobronamjerni ili zlonamjerni
ima za to lijek,lijek koji se zove
POVIJEST
Najveći naš grijeh kao Hrvata
jest ona već toliko puta opisana hrvatska šutnja...šutnjom zalijevamo
korov koji zagušuje identitet nas osobno
i naše nacije u cjelini....
Čudan je i teško razumljiv taj
jezik šutnje, jezik kojim obično govore oni koji se nisu spremni zauzeti za
sebe, svoje bližnje, svoja načela uvjerenja ....narod kaže, kukavice zbore jezikom šutnje. Izreka kaže
govor je srebro a šutnja zlato, no to
zavisi o kontekstu. Iako nas sve od malena uče govoriti rijetko nas uče
slušati, ipak Bog nam je dao dva uha a jedna usta zar ne? No, postoje trenuci i
vrijeme kada treba govoriti jezikom
razumljivijim od šutnje. Ne razumiju mnogi ovu gromoglasnu tišinu hrvatske
nacije, zaboravljaju da svakoj buri i oluju predhodi tišina...No tišina i
šutnja su dvije sestre različitih osobina. Tišinu razumijem ona zbori jasnim i
razumljivim jezikom iščekivanja, no šutnja je podmukla, nerazumljivim jezikom
zbori, zbunjujuje i umrtvljuje dušu,
tijelo i srce...
Kako prekinuti šutnju i postići
da se kroz gromoglasnu tišinu probije
glas vapajućih, glas naroda u potrebi? Molitvom? Molitva je dobra, ona je mir u
tišini, ali molitvom nećemo prekinuti šutnju...to nam kazuje iskustvo, jer
molitva ne znači ništa onima koji nam
kroje budućnost i revidiraju prošlost, baš sada ovaj čas i jučer i sutra...
Oklop šutnje možda štiti
privremeno i stvara lažnu tišinu u kojoj se osjećamo sigurno i vjerujemo u
budućnost, budućnost koju nam pripremaju oni koji ne drže do naše prošlosti.
No možemo mi kazivati i poslati njima
poruku i šuteći u tišini...Da, možemo uistinu,
pitate se kako, dragi moji Hrvati? Lako. Na dan kada oni koji traže naše
povjerenje, a iskustvo nam kazuje da su nas već toliko puta „preveslali“, obmanuli,
dezinformirali i slagali, e taj dan u tišini mi iskoristimo snagu šutnje i ne
damo im svoj glas. Tada će shvatiti koliko može biti opasna po njih hrvatska
šutnja i tišina nacije kojoj je obezvrijeđena prošlost. Obezvrijeđena prošlost
i neizvjesna budućnost upravo zbog njih i takvih poput njih. Njih koji ne
drže do nacionalne prošlosti i naše budućnosti nego samo de sebe i sebi
sličnih. Oni se hrane Vašom šutnjom 3. Godine i 364 dana a samo jedan dan imaju
potrebu prekinuti šutnju i to kad trebaju trebaju Vaš glas. S druge pak strane
oni samoi jedan dan šute i u tišini iščekuju Vaš glas, samo se tada boje i
strahuju, samo tada su u neizvjesnosti. Neizvjesnosti u kojoj vas drže četiri
godine. Oduzmite im tu mogućnost da vašim glasom uništavaju prošlost,
sadašnjost i budućnost hrvatske.....izađite na izbore i u tišini, šutke umjesto
da ih zaokružite i podarite im vaš glas, prekrižite ih u tišini i pokažite im
da ih ne želite.....
E, kad biste to učinili onda
biste pokazali da ste nešto naučili, da je prošlost i iskustvo prošlosti
osiguralo budućnost, Vama vašoj djeci i našoj Domovini....
Ako govorim,
proklinju me, ako šutim, proklet sam.
Od dva različita
mišljenja uvijek pobjeđuje bučnije.
I tako shvatiš, da
nije važno imati gomilu ljudi oko sebe. Važno je imati one prave.
U Mislima Domovina, U Srcu
Odanost, U desnici Snaga
Mario Maks
Slaviček
Hrvatski Viteški Red Čuvari
Domovine – Pokret Ustanici
Nema komentara:
Objavi komentar