Možda mi o sebi kao država,
narod i nacija imamo previsoko mišljenje,
no zasigurno ga imamo kao pojedinci. To „visoko“
mišljenje o sebi samome ili samima upravo je ono što koči zajedništvo i napredak
Hrvatske.
No kako o nama promišljaju druge
države, drugi narodi oko nas, imamo li uopće realnu sliku o tome? Običan
stranac će uvijek pohvaliti ljepote naše zemlje, našu gostoljubivost,
ljubaznost toplinu i otvorenost. Običan stranac koji se dolazi odmoriti u ovu
prekrasnu zemlju ne zamara se sa time kako se mi pozdravljamo, kakav nam je
barjak ili grb. Njega zanima mir, ljepota turističike destinacije, hrana,
piće i ponašanje domaćina.
Ako je tomu tako, tko onda „šilji“
sve one priče o nama Hrvatima u političkim, novinarskim i inim krugovima europskih
zemalja? Sve novosti i novine koje
dolaze, dolaze kao kritika na bilo što
što se zbiva u Lijepoj našoj uglavnom su napisani negativističkim stavom, to
traje još 1918 godine na ovamo i nije slučajno. Neprijatelji hrvatske
državotvornosti duboko su ukorijenjeni u visokom
te srednjem staležu europskih zemalja. Prvo su se srbijanci postarali za to
tijekom Kraljevine Jugoslavije a nakon toga i diplomacija Komunističke
Jugoslavije. Obje su te tvorevine ulagala ogromna sredstva, ljudstvo i tehniku za obmanjivanja,
falcificiranje istine te povijesti, prikazivajuć` Hrvata kao dušmana.
Sve su te objede naišle na
plodno tlo europskih prijestolnica u kojima stoluju i vladaju potomci onih koji su zbog svoje sramote, vlastite izdaje
načela odbili pomoći hrvatskim
velikanima Zrinskima dati pomoć u obrani Hrvatske, ali i same Europe. Tu pobjedu nad Turcima, kao niti pomoć Kralju Beli
četvrtom Europa i „Europske kuće“ nikada Hrvatima oprostiti neće, i Europa
kao takva će uvijek lakše gutati i raspredati laži po kavanama, uredništvima
novina, glumačkim grupama. Laži i obmane podastrijete od svojih vazala što im onkraj Drine stoljećima služe.
Da dragi moji Hrvatice i
Hrvati, neki nas mrze a mnogi nas ne vole i to je realno stanje stvari, moramo
se nametati, boriti i čuvati svoje. U domaćim krugovima našega „srednjeg“
staleža koji putuje po europskim prijestolnicama bilo kao zastupnici, trgovci, poslanici, glumci nema
onih koji će čvrsto stati iza imena svojega hrvatskoga i povijesti svoje već
podanički šute i saginju glavu dok sjedeći za stolom sa vjekovnim
neprijateljima vlastita naroda, države, jezika, pisma i obilježja kusaju neistine
o samima sebi čekajući mrvice sa stola Eu.ropskih „Meštara“.
Još od 33-godišnjga rata u
kojem su hrvatski konjanici, vojnici i vojari dobivali bitke u tuđim kasnije
izgubljenim ratovima, pobjeđujući djedove, pradjedove i pra-pradjedove
današnjih vođa EU.ropske unije, stvorena
je ta mržnja prema imenu Hrvat koja se prenosi sa koljena na koljeno, mržnja nastala iz straha i
bijesa što nisu poput nas imali hrabrosti boriti se za svoje, za svoj Dom. Ti i
takvi su nas navijeke izadavali,
prodavali i negirali ma koliko god su naši preci njihovim kućama služili, ili ih pak u bitkama pobjeđivali.
Zato ćemo uvijek biti
Europska provincija.....
Nitko od „naših“ se ne trudi nametnuti, prikazati i dokazati povijesne
istine, nema tko jer teško da ikada na
čelo Hrvatske dođu i državu vode oni koji drže do naše prošlosti i povijesti ne
odričući se niti jednog njenog dijela bez obzira na vrline ili mane toga razdoblja. Nemamo Hrvatsku diplomatsku akademiju na kojoj će se učiti iz našeg povijesnog
iskustva tko je kakav prema našim precima bio i kako je postupao. Nemamo
lobiste u našim ljudima koji žive u zemljama
svijeta i Europe koji bi s ponosom i
čašću zavijorili i državni i povijesni barjak, koji će kliknuti i Za rod i Za
Dom. Nemamo, jer mnogi ne drže do
svojega, pa se tamo gdje žive, pokore
i prigrle tuđinsko, misleć` valjda da će
tako biti prihvaćeniji u EU.ropskim
zemljama, al ` neće čeljad jadna ne shvaća da tko se svog odrekne ni tuđin ga
ne trpi i svojim ne naziva.
Na Hrvatskim fakultetima i školama
koje pohađaju i stranci ne uči se o Hrvatskoj povijesti iz Hrvatskih knjiga,
jezik se puni tuđicama, glazba se običaji, povijest redigiraju, negiraju sa
ciljem dodvoravanja, kako bi postali „ravnopravni“.
Ravnopravni komu? Čemu? Zbog čega? Zar taj svijet ima nešto bolje što mi
nemamo? Zar je taj svijet od naše Hrvatske ljepši, bolji, pametniji? Držim kako
nije...Jer ako jest zašto svi žele naše i k nama?
I dok nama manjinci,
srbijanci, dotepenci i neotesanci govore kako nama tako i svijetu što smo, kakvi smo, ti i takvi u svojim „matičnim“ zemljama rehabilitiraju zlo i otvoreno se svrstavaju kao neprijatelji
Hrvatske i Hrvata dok „naša administracija“ o tome šuti. „Naša administracija“ puna trutova, podložnika i raznoraznih likova unaprijed
određenih, a ne izabranih od nas Hrvata već postavljenih baš iz tih europskih moći centara,
te njihove laži, obmane i neistine odričući se svojega opravdava.
Smeta, povijesni grb, povijesni
pozdrav, smeta pismo, jezik, glazba . Smeta
im „Oluja“ i naša pobjeda koju
nisu očekivali, pače činli su sve kako bi je spriječili. Smeta im naš poklič ZA
DOM, poklič pod kojim smo i njih obranili, poklič pod kojim su naši pređi
ginuli braneći njihove domove, dok su se njihovi se djedovi kukavički povlačili. Zbog
te činjenice, zbog tog časnog čina oni
nas ne vole, ne žele i nijekaju. Oni se zbog svoga kukavičluka i stida
nas Hrvata odriču, državotvornost nam našu priječe i uništavaju.
A ovdje doma, političari razni,
glumci, učenjaci povode se za tim
smjernicama, poltronski niječu svoje i primat daju srbijancima. Zaboraviše Jude,
da nije važno što kada i kako Hrvat Hrvatsku
želi jer njima srbima je valjda i
Jelačić Ban „Ustaša“ bio pa su ga za svojih vlasti iz
njegova trga i grada maknuli.
Valja svoje čuvati za svoje
se borit, nametati svoje onom tko ne zna
istinu i oči mu otvoriti...
Zadaća je to Vas političara,
učenih ljudi, pjevača, glumaca i športaša. Pokazati Europi i svijetu što je
Lijepa Naša, od stoljeća sedmog do današnjih dana, ne preskačući niti jednog
Hrvatskog pokliča, stijega, grba, nit
Hrvatskog velikana....
„ U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga“
BOG I HRVATI – ZA DOM SPREMNI !
U
ime :
H.V.R
ČUVARI DOMOVINE-POKRET USTANICI
Mario
Maks Slaviček
Nema komentara:
Objavi komentar