Hrvatska ima dvostruke neprijatelje ponikle iz ista naroda Srbijance i Srbe.
Kako ne bi bilo zabune pojasnit ću: Za mene osobno Srbijanci su oni koji žive na teritoriju srbije a Srbi su oni koji su sa tog teritorija pobjegli, poslani ili su kroz povijest pobjegli,izbjegli iz svoje zemlje pod skute i u zaštitu Hrvatske i Hrvatskog naroda. U priči koja slijedi jedan je zoran primjer iz ranije povijesti koji pokazuje i dokazuje tu činjenicu.
No, kao i uvijek kad komšije graknu svoju "istinu" ona biva dijametralno suprotna od onoga što bi izašlo iz srbijanskih usta ili pera. Tko ne vjeruje neka pročita "Načrtanije" SANU 1 i SANU 2 pa će shvatiti srbijanki agitprop,težnje i namjere u prošlosti ali i što smjeraju u budućnosti.
Idem pokušati prenijeti jednu priču o Hrvatskom kralju Tomislavu kojig srbijanci negiraju kao Kralja, a ona ide ovako:
Sastala se hrvatska gospoda i sjedjela za dugim stolom u bijelome dvoru kralja Tomislava.
Zadnje se čete vratile su bugarske granice, gdje su čuvale stražu, ne bi li još bugarski car navalio na Tomislava.
Ali vojska cara Simoneona bugarskoga, bila je do nogu poražena, i caru nije na pamet bilo, da gubi svoje ljude u kreševu sa hrvatskim lavom Tomislavom.
I sada je kralj Tomislav uzvao gozbu, da pogosti svoje mile i drage, da proslave junačku pobjedu.
Pa i još je bilo razloga gozbi.
Bila je to i oproštajna gozba.
Kralj je imao sutradan krenuti u cik zore i bijeloga dana daleko, da vidi svoje more hrvatsko i da pregleda svoje lađe hrvatske.
Vojnici su pričali strašne stvari.
Srpska pogibija bila je užasna.
Simeon je doduše imenovao Srbima novog vladara Česlava, ali samo da pretvori Srbiju u bugarsku pokrajinu.
Bugarske vojvode pozvali su srpske župane, da dođu k njima, da prime novog vladara Česlava iz njihovih ruku.
Kad se bugarske vojvode zakleše, da srpkoj gospodi ne će ništa zla učiniti, dođoše Srbi uistinu. Jadnici.
Sve srpske vojvode zajedno s Česlavom okovani su u teške lance i poslani u robiju.
Sad provale Bugari na srpski narod, koji su lišili vođa, i nastade strašan pokolj.
Čitav je narod srpski što poklan, što odveden u ropstvo i što se razbježao u hrvatske strane.
Srbija je postala velika pustoš.
Priča se, rekoše vojnici, da u čitavoj Srbiji nije ostalo više od pedeset Srba.
Svi su nijemo i šutke zurili u zemlju, kao da žele svojim pogledima prodrijeti do središta zemlje.
Teški teret ležao je na svima.
Jedva su mogli disati i misliti.
- Jadni narod! – reče Mrmonja, stari djed, ozbiljno.
- A braća su nam! - reče rutavi Želidjed....
- Da, braća su nam! - odvrnuše drugi žalosno.
I kao da se čitavom odajom razlijevao vonj mrtvačkih svijeća, teška duga obavijala je sve crnom koprenom.
I duboki uzdasi izvili se ispod velikih brčina ovih gorostasnih junačkih ljudina, koji su tako žalosno počeli gozbu....
- Što jadikujete, što plačete ko babe – zagrmi Bratanja, orijaš u svijetlom oklopu, jak ko mladi bik.
- Zar ste zaboravili, da slavimo pobjedu i da smo se sastali u dvoru pobjedničkog kralja Tomislava? Radujte se i veselite! Što je bilo, bilo je i opet ćemo snažnom desnicom uskrisiti.
Trubljači zaorite trubljama! Pjevači, zapjevajte pjesme ! A vi, peharnici zar ste zadrijemali ? Trista vam gromova, vina amo! Skočite pa natočite !
Na te riječi svi se uskomešali.
I doskora se tuga pretvorila u veselje.
Vino piju hrvatska gospoda, vino piju, a sa ražnja ovnovinu jedu.
A na čelu je stola uz kralja Tomislava sjedio nijemo čovjek, koji kao da nije spadao u ovo veselo društvo.
Bio je to Zakarija, prvak nesretnoga, propaloga naroda, naroda mučenika, o kome su govorili.
I svaka riječ pekla ga više nego sve druge.
Ta bio je to sam Zakarija, prognani vladar.
I ustade Zakarija, knez srpski, visok, koštunjav, kose smeđe i kuštrave, mršav, kože zagarene od sunca, ali naborana i upala lica, s rukama kao uvelim žutim ružama.
Bio je mrk i izmučen, kao čovjek, koji je mnogo prepatio bola, ali on reče snažno i zvučnim glasom, da se sve orilo.
- Velik si i slavan si, kralju Tomislave ! Da te blagoslovi Gospod i da te čuva, i kad svane zvijezda jutarnjica i kad sunce pane za planine ! Zlatan si grad sagradio, orlujsko gnijezdo savio. I tko bi htio da taj grad ruši, ubile ga munje od oblaka! Ti si moj spasitelj, ti si moj osloboditelj!
Gordi me je oro ščepao strašnim pandžama.
Onaj siledžija bugarski car Simeon.
Tamjan ga ugušio ! I htjede da mi mozak ispije. Miljenik sam mu bio, da, učinio me dapače vladarem sprskim.
Ali morao bih biti podnožjem njegovih nogu, morao bih biti njegovim divljim psetom i režati na svakoga i navaliti na svakoga, na koga bi me on nahustio. Ne, do sto đavola, to nisam htio.
Knez i rob, rob i knez u jednome tijelu.
To nisam mogao.
U mene je uzavrela krv.
I ja sam skinuo lance sa svojih ruku i bacio ih u obraz Simeonov.
Pridružio sam se onima, koji su branili i obranili protivnika Simeonova, bizantskog cara Konstantina.
Ha, dašto, to je ono zvijere razbijesnilo.
Poslao je vojsku na mene, da me pregazi i svrgne s prestolja.
Ali pregazio sam ja njegovu vojsku.
Bila je premalena, jer najveći dio vojske navaljivao je u to doba na Carigrad.
Kad je Simeon čuo za poraz, vikao je kao ranjeni lav i zakleo se, da će mi živome derati meso s kostiju.
„ Treskat će gromovi, otvarat će se grobovi, rušit će se Srbi ko snopovi !“ – vikao je Simeon.
I on diže na mene silnu vojsku.
Prestade opsjedati Carigrad i sve se rušilo na mene.
Iznebuha Bugari navale.
Nisam bacio koplje o ledinu, borio, sam se, ali kad sam vidio, da vihor ledenim dahom razbija drvlje i kamenje moje države, morao sam da se spasem, da ne padnem živ u ruke silniku.
Ah, da vidiš jada i nevolje ! Srbije je nestalo.
Rastjerali mi narod na sve strane.
Srbija je postala dijelom ogromne bugarske države.
Finis Serviae !
Konac moje države ! Propast Srba ! Bježao sam, jest bježao sam.
Morao sam. A kamo da bježim ?
Kud će suza nego na oko, kuda ja već do tebe, kralju Tomislave!...
I digoše se mrki vuci, hrvatski junaci i svojta kraljeva i digoše se oni hrabri sa Neretve i oni iz Biokova i oni iz Kotora i oni iz daleke pomorske Hrvatske i svi jednodušno zaklicaše kralju Tomislavu :
- Bog da živi kralja Tomislava !
I kao da su zabrujali od te vike stari štitovi i stara koplja, stari mačevi i svijetle kacige, što su visjeli na zidovima, kao i svijetle uspomene na slavne bitke kralja Tomislava, na bitke, kojima je visoko digao žezlo hrvatsko i krunu hrvatsku.
Ali Zakarija, knez srpski, nije se dao smesti već reče :
- Primio si me, kralju Tomislave, kao brat rođenog brata.
Primio si u zakrilje svoje i mnogo i premnogo srpskih porodica, naročito u južne hrvatske strane.Zaklonio si ih, kao kvočka piliće svoje, i pokrio zlatnim plaštem kraljevske moći svoje, grimiznim plaštem ljubavi svoje.
Jesi li ? Nisi li ?
A Tomislav, nasmijana, vedra lica sagnu glavu i odgovori :
- Jesam !
- Jesi ! I znao si, da ti to ne će prositi gordi Simeon ?
- Znao sam !
- Ali ti nijesi napustio svoga brata Zakariju ni onda, kad je Simeon poslao golemu vojsku na tebe sa slavnim svojim vojvodom Alogoboturom na čelu !
- Nisam !
- I javio ti Alogobotur : „ Svijetli car Simeon javlja ti, da ti ništa ne će učiniti, da će s tobom vječno u miru i prijateljstvu živjeti, ako mu izručiš kneza srpskoga Zakariju na milost i nemilost. Ako li ga ne predaš, onda se čuvaj osvete careve, jer ne će ostati ni kamen na kamenu od države tvoje.“
Je li istina ?
I odgovori Tomislav i odgovoriše i drugi poglavice hrvatskih plemena :
- Jest, tako je !
A Zakariji se zarumeniše obrazi od uzbuđenja i svečanim glasom reče :
- I ti mene i moje nisi izručio!
Tomislav svetim gnjevom kliknu :
- Kako je mogo Simeon tako šta podla od mene zahtijevati ? Hrvati nikad ne bi izručili niti neprijatelja, koji bi u njih zatražio utočišta, a kamo li da izruče brata i milogosta.
I Zakarija se duboko nakloni ispred kralja i nastavi :
- I Alogobotur je s tobom zametnuo boj. S tobom ! I ja sam bio u njemu. Junačka me je majka rodila, ali te divne snage, što je tvoje srce ima, nism vidio. Što ima velikoga, dobroga, plemenitoga, mudroga, snažnoga u narodu tvome, u narodu hrvatskome, sve se skupilo u jednom licu – u tebi.
U tebi se jednom divu naroda, geniju i simbolu hrvatske snage,smionosti, postajnosti i veličine ostvarila volja narodna. Ti bi se mogao zvati kralj, heroj, svetac, veliki vođa naroda, ime je svejedno, ali u tebi – čovjeku usredotočila se duša čitavoga naroda hrvatskoga.
Ono, što su pokoljena čekala, ono, što će pokoljena uživati, sve to se sjedinilo kao u zavjetnoj škrinji u srcu tvome, kralju Tomislave.
Ti si srce srca, ti si duša duše hrvatskoga naroda.
Takvi se ljudi u stoljećima samo pojedinci rađaju, i zato te je tvoj hrvatski pošteni narod odabrao za p r v o g a k r a lj a svoga, zato će te uvijek, dok bude zadnjega Hrvata, ljubiti, poštivati, slaviti i ime tvoje zaboraviti ne će.
- Tako je ! Živio Tomislav ! Živio kralj! – zaori dvorana urnebesnim poklicima i tim poklicima nije bilo ni konca ni kraja.
Kad su se ipak smirili, i opet reče Zakarija :
- Kano oluj hitri i gromovni, što hridine i stoljetne hrastove ruši i lomi, slomio si Bugare.Alogobotur bježao je srkšen i do kraja potučen. Smrvio si obraz cara Simeona, cara, kome nije moglo, odoljeti carstvo bizantsko, cara, pred kojim je drhtao Carigrad silni. Na vruncu svoje vlasti postao si kraljem i oslobodio si Srbe i Hrvate.
I Zakarija, knez srpski, prihvati zlatni pehar, što je stajao ispred njega na stolu, i mačem ubodavši desnicu ruku svoju pusti nekoliko kapi krvi u pehar, a onda prihvati pehar obima rukama i reče :
- Da mi je srce od kamena, morao bih da te ljubim. Krv svoju točim u pehar ovaj i Bogom ti se kunem, da ću ostati vijekom bratom tvojim. Bogom te bratinim ! Ti si spas moj i naroda moga srpskoga. Bez tebe bi nas satro Simeon gordi. Ali zato ti tvrdu vjeru dajem, da ti vjere prevjeriti ne ću. Kunem ti se Bogom, velikim, da će Srbin, dokle teče sunca i mjeseca, svakome Hrvatu biti brat, i da će moj narod dogodilo mu se što mu drago s tvojim narodom, postupati bratski. Svaki Srbin, koji Hrvate ljubio i poštivao ne bi, neka je ovim časom od mene proklet u vijeke vijekova, kao nezahvalnik crni i kao gori izdajica od Jude Iškarijota ! A Srbinu, koji bi progonio ili digao ruku na brata Hrvata, neka ne bude prosto pred Bogom. Oči mu guje ispile, izjela ga memla od kamena! Crn mu obraz ostao pred svijetlom ! Prokleto mu ime i koljeno ! Izjeli ga jakrepi i guje !
Na te svečane riječi ustadoše svi nijemo, svečano i ustrmiše poglede svoje u kneza. A taj diže pehar k ustima svojim i ispije do dna.
- Bog te blagoslovio ! – viknu Tomislav.
- Bog te blagoslovio ! – povikaše svi. Starcima se zakrijesiše suze u očima, a mladićima zakrijese oči kao dragulji na žarkom suncu. Tomislav ustane, pođe prema Zakariji, raširi ruke svoje i zagrli ga.
Dugi zagrljaj spojio je u jednu misao i u jednu dušu hrvatskoga kralja Tomislava i srpskoga kneza Zakariju.
- Bilo u sto dobrih časa ! – povika starac Mrmonja, kome su sijedi brci pali na ramena.
- Da Bog da ! – zaori dvoranom.
- Gospodaru, kralju Tomislave, ljubim ti svilenoga skuta i desnicu tvoju bijelu ruku ! – viknu stari guslar slijepac, koji je ušao u dvoranu i čuo zanosne usklike.
Izvor: http://www.udruga-kljucana.hr/povijest.html
Tako dragi Srbi, da nije bilo nas, našeg Tomislava, ne bi vi danas tu eHrvatskoj na ćirilici nudili 'slobodu'. Vama je sloboda polonjena. Od nas Hrvata.
I opet nismo iz povijesti naučili koga zvati bratom, s kim dijeliti kruha i pogače. Kome i zašto u pomoć priskočiti.
U ime
Hrvatskog Vojničkog Reda
ČUVARI DOMOVINE
Mario Maks Slaviček
Nema komentara:
Objavi komentar