Budućnost prošlosti...

Zastanite na trenutak i  zamislite da nemate sjećanja....da se ne možete sjetiti nekog imena, događaja, osobe. Da se ne možete sjetiti tko ste, odakle ste čiji ste, tko su Vam bližnji..tko su Vam preci i koliko su Vam   sva ta sjećanja važna....

Prevrtite sada u glavi sjećanja i prizovite sjećanju sve one drage i važne ljude, događaje, situacije koje ste prošli kroz život. Divan osjećaj zar ne?  Zamislite na trenutak  da to niste u stanju učinit,  kako biste se osjećali?  Sjeteite se kakav Vas osjećaj obuzme kad nešto zagubite i ne možete taj tren nači, sjetite se kakv osjećaj proleti kroz Vas kad vas netko nešto upita a Vi se taj čas ne možete prisjetiti? Što osjetite? Nemoć? Bjes? Tugu? Razočaranje? Strah? Nelagodu? Obezvrjeđenost....

Osjetite sve odjednom, skup tih osjećaja i ako potraje duže ne prepoznajte sebe....

Sjećanje su podaci, informacije iz naše prošlosti, doživljene osobno ili naučene prenijete od drugih. Ta sjećanja, te informacije su obrambeni mehanizam svakoga od nas, ta prošlost  osigurava nam lakši put i odlazak u budućnost.....

 Recimo na primjer da ne možete procjeniti što je neugoda ili opasnost za Vas, to bi Vas zasigurno brzo odvelo ka ozljedi ili pak smrti. Vaša budućnost  bi bila ugrožena jer  nemate iskustva prošlosti da izbjegnete opasnost po sebe koje vrebaju iz našega okruženja.  Ako ste stekli iskustvo u prošlosti  recimo da ste se opekli, uboli, ozljedili na bilo koji način od bilo kakovog događaja ostalo vam je sjećanje, upamtili ste kako to izbjeći i ne dovesti se opet u istu opasnost ili pak se boriti s  tom opasnošću i oduprijeti joj se....

Od nastanka ljudskog roda  taj obrambeni mehanizam samoočuvanja čovjeka  vodi naše postupke. To samoodržanje i samoočuvanje prenosi se genetski ali i  učenjem od naših roditelja, obitelji, klana, plemana, naroda, nacije...to je naša zajednička prošlost, naše zajedničko znanje. To je naše javno znanje, i kad se to naše zajedničko javno i iskustveno znanje umanji, poremeti ili zaboravi mi postajemo ugroženi. Ugroženi smo tada  kao jedinka, kao obitelj , kao pleme, rod ,narod ili nacija...

I zato kad netko oko Vas kaže nije važna prošlost,  znači da mu nisu važna vaša sjećanja, vaše znanje i vaše iskustvo koje ste stekli... a to sve možete imati samo ako imate prošlost, ako dobro znadete i imate dugo pamćenje o prošlosti. <ukoliko to nemate osuđeni ste na ponavljanje i opetovano ponavljanje radnji, događaja, osjećaja i iskustava, jednom riječju  na gadnu muku i nemoć.....Podsjeća li Vas to ponavljanje svega iz početka na nešto o čemu nam govore i o čemu nam stvaraju sjećanje već tisućljećima? Na što nas  to upozoravaju naši preci?  Mene podsjeća upravo na to, na pakao...

Važno je  imati znanje prošlosti, važno je da svatko od nas osobno ima ta znanja i iskustva prošlosti, no posebno je važno da jedan narod, jedna nacija ima veliku količinu javnog znanja o svojim zajedničkim iskustvima. To se zove količina javnog znanja ili javnih informacija. Kad se vanjski utjecaji upletu i počnu to znanje revidirati, mijenjati ponavljanjem nekih neistinitih informacija time se obezvređuje i umanjuje količina javnog znanja...a poznato je da se neka nacija i narod, njen utjecaj, status, vrijednosti mjere po količini javnoga znanja...posebice svoga vlastitoga o sebi samima.

Zato je važna prošlost, prošlost koju je naš narod iskusio na vlastitoj kože kao pojedinac iz naroda, kao obitelj, pleme, rod ili cjelokupna nacija. Zbog lažiranja i krivog učenja prošlosti stagniramo i nazadujemo trošeći vrijeme, resurse, i ljude na ponavljanje grješaka. A vrijeme je mjera za slobodu, slobodu koju su nam petljajnjem po našem hrvatskom javnom znanju i povijesti, petljanjem  po prošlosti oduzeli. Oduzimanjem prošlosti oduzimaju nam budućnost, s druge pak strane naša je krivica i odgovornost ako se prošlosti odričemo time se odričemo i budućnosti...

Znanje je najmoćnije oružje jedne nacije, znanje je informacija koja je nastala iskustvom iz prošlosti, nasuprot tome je neznanje i dezinformacija, dezinformacija je otrov koji truje iskutsvo i prošlost. Pučki rečeno dezinformacija je laž, a najgora i najštetnija dezinformacija ili laž je ona „istinolika informacija“ istinoliika informacija je „frizirano“ ili tuđe iskustvo prlagođeno potrebi pojedinca ili trenutka u povijesti ukomponirano u našu polusvijest i naše poluinformacije o prošlosti. Jednom riječju neiskustvo. To doživljavamo i ne upamtimo,  ne zapamtimo to iskustvo o laži koje doživimo od strane onih kojima smo dali svoje povjerenje da nam tumače i daju nam iskustvo ili informaciju o budućnosti ili budućoj prošlosti.... Zato treba znati... o sebi, svome i svojima ali i onima oko nas. Bili oni dobronamjerni ili zlonamjerni ima za to  lijek,lijek koji se zove POVIJEST

Najveći naš grijeh kao Hrvata jest ona već toliko puta opisana hrvatska šutnja...šutnjom zalijevamo korov  koji zagušuje identitet nas osobno i naše nacije u cjelini....

Čudan je i teško razumljiv taj jezik šutnje, jezik kojim obično govore oni koji se nisu spremni zauzeti za sebe, svoje bližnje, svoja načela uvjerenja ....narod kaže,  kukavice zbore jezikom šutnje. Izreka kaže govor je srebro a šutnja zlato, no to  zavisi o kontekstu. Iako nas sve od malena uče govoriti rijetko nas uče slušati, ipak Bog nam je dao dva uha a jedna usta zar ne? No, postoje trenuci i vrijeme kada  treba govoriti jezikom razumljivijim od šutnje. Ne razumiju mnogi ovu gromoglasnu tišinu hrvatske nacije, zaboravljaju da svakoj buri i oluju predhodi tišina...No tišina i šutnja su dvije sestre različitih osobina. Tišinu razumijem ona zbori jasnim i razumljivim jezikom iščekivanja, no šutnja je podmukla, nerazumljivim jezikom zbori, zbunjujuje i  umrtvljuje dušu, tijelo i srce...

Kako prekinuti šutnju i postići da se kroz gromoglasnu tišinu  probije glas vapajućih, glas naroda u potrebi? Molitvom? Molitva je dobra, ona je mir u tišini, ali molitvom nećemo prekinuti šutnju...to nam kazuje iskustvo, jer molitva  ne znači ništa onima koji nam kroje budućnost i revidiraju prošlost, baš sada ovaj čas i jučer i sutra...

Oklop šutnje možda štiti privremeno i stvara lažnu tišinu u kojoj se osjećamo sigurno i vjerujemo u budućnost, budućnost koju nam pripremaju oni koji ne drže do naše prošlosti. No  možemo mi kazivati i poslati njima poruku i šuteći u tišini...Da,  možemo uistinu, pitate se kako, dragi moji Hrvati? Lako. Na dan kada oni koji traže naše povjerenje, a iskustvo nam kazuje da su nas već toliko puta „preveslali“, obmanuli, dezinformirali i slagali, e taj dan u tišini mi iskoristimo snagu šutnje i ne damo im svoj glas. Tada će shvatiti koliko može biti opasna po njih hrvatska šutnja i tišina nacije kojoj je obezvrijeđena prošlost. Obezvrijeđena prošlost i neizvjesna budućnost upravo zbog njih i takvih poput njih. Njih  koji  ne drže do nacionalne prošlosti i naše budućnosti nego samo de sebe i sebi sličnih. Oni se hrane Vašom šutnjom 3. Godine i 364 dana a samo jedan dan imaju potrebu prekinuti šutnju i to kad trebaju trebaju Vaš glas. S druge pak strane oni samoi jedan dan šute i u tišini iščekuju Vaš glas, samo se tada boje i strahuju, samo tada su u neizvjesnosti. Neizvjesnosti u kojoj vas drže četiri godine. Oduzmite im tu mogućnost da vašim glasom uništavaju prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatske.....izađite na izbore i u tišini, šutke umjesto da ih zaokružite i podarite im vaš glas, prekrižite ih u tišini i pokažite im da ih ne želite.....

E, kad biste to učinili onda biste pokazali da ste nešto naučili, da je prošlost i iskustvo prošlosti osiguralo budućnost, Vama vašoj djeci i našoj Domovini....

Ako govorim, proklinju me, ako šutim, proklet sam.

Od dva različita mišljenja uvijek pobjeđuje bučnije.

I tako shvatiš, da nije važno imati gomilu ljudi oko sebe. Važno je imati one prave.

U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U desnici Snaga

                              Mario Maks Slaviček

Hrvatski Viteški Red Čuvari Domovine – Pokret Ustanici

Bešćutnost birokracije ubojica braniteljske populacije...

Bešćutnost birokracije ubojica je braniteljske populacije a kad bolje pogledate i čitave hrvatske nacije....

„Tako mlad a već ste u penziji  dragi gospon“ , to je najčešće što  čujem kad pokušavam riješiti neki upravno-administrativni  problem za člana moje obitelji ili uopće...

Svi ste upoznati sa onom poznatom nervozom kad dobijete jednu u nizu plavih koverti koje nam šalju

oni koji nikada ne bi bili  u svojim udobnim foteljema na činovničkim mjestima da nas Hrvatskih Branitelja 90- tih nije bilo. Ili bi možda bili i sjedili u njima unatoč svemu kad danas malo bolje promislim. I onda uzmete tu kovertu i uputite se u jednu  od bitaka koje traju duže od najdužih Tv sapunica, bitaka u kojem ne vidite protivnika i čije su oruđe i alat stare  napudrane birokratski odgojene gospođe sa `ladnim trajnama. Gospođe  koje Vas mrko gledaju kroz  staklo šaltera dok se Vi  premještate s noge na nogu očekujući  naputak i pravorjek,  i to je jedna od verzija. S druge pak strane, ako imate nesreću da Vas dočeka mlada, „učena“ službenica i namještenica koja u živopisnim bojama svoje obleke priča na telefon možda baš sa onim tko joj je po možebitnoj  partijsko-stranačkoj liniji zabazecirao i osigurao, to  za nju privremeno radno mjesto dok se ne uspne po hijerarhiji i ne dobije svoju vlastitu kancelariju...

Bilo kako bilo u oba slučaja Vi ste samo nevažni pojedinac koji se hvata u koštac  sa najvećim, najstarijim  zanatom na svjetu Birokracijom. Ulazite u bitku sa čitavom vojskom birokrata, pravilnika, pojašnjenja, tumačenja svega onoga  što  masno plaćate a od čega  u večini slučajeva nemate ama baš nikakve koristi. Rekoh sa najstarijim zanatom na svjetu da dobro ste pročitali i čuli. Mnogi će  od Vas pomisliti na onaj „drugi“ najstariji znani nam zanat,  no ne biste bili u pravu. Birokracija je stariji zanat od prostitucije, čak i „prijateljice noći“ su  morale imati dozvolu za svoje aktivnosti. Dozvolu  koju im je dakako izdao tko drugi nego neki tamo birokrat. Iako mi se čini kad bolje promislim  da je zanat tih prijateljica noći časnije zanimanje od birokratskog , kod njih za razliku od birokrata dobijete što ste platili...No, da se  vratim na bit ovog mog osvrta i viđenja stvari...

I tako,  dođoh u ured  koji  bi se karikirano govoreći  mogao usporediti sa alanfordovskim  svima znanim uredom za vađenje ruda i gubljenje  vremena, stadoh u poduži red...E,  taj red ili redovi  to je sasvim druga priča.Čini se da u ovoj mojoj napaćenoj hrvastkoj jedino tu postoji i drži se nekakv red u tim  redovima čekanja.... U tom i takvom redu,  ja kako će kazati stara namrgođena gospoja, tako mlad „penzioner“ (a već mi je četrdeseta) izrešetan gelerima ručne bombe, metkom najpoznatijeg kalibra,  stojim čekam,  trpim i promatram... Trnu mi noge, kralježnica a ponajviše mi trne duša od onoga što vidim oko sebe.  Gledam u tom redu izmučene i  izmorene ljude, u iznošenim kaputima umornih očiju, savijenih ramena, pognutih glava. Ljudi  koji  poput utamničenika što ne vidi izlaza iz stanja u kojem se nalazi  idu na noge tražiti pomoć i riješenje svoje muke upravo kod onihn istih koji su mu te muke i zadali. Osjećam strah tih ljudi, strah od administracije, strah od toga hoće li morati ići platiit takse sa zadnjih dvadesetak kuna koje imaju u džepu, a koje su sutra namjeravali dati za kruh svagdašnji...Gužva je i neka čudna tišina, tišina koju sam imao prilike osjetiti na sahranama, pred sudnicama ili ono kad se nađete u liftu u grupi ljudi a svatko gleda u pod i šuti...to je ona nesnosna gromoglasna tišina...tišina koja govori više od  milijun riječi.

Stojim tako u redu i preko ramena ja „mladi penzioner“ reči će gospoja sa ladnom trajnom i  cvikerima iz prošlog stoljeća, gospoja  koja na tom svom šalterslkom mjestu sjedi valjda od vremena  cara Franje Josipa. Preko ramena „građanina““  gledam u izblijedeli, napola pokidan znak „ Invalidi imaju prednost“ , no ne pozivam se na  to. Čekat ću, mogu izdržati stajanje ali ne gledanje na ovu sirotinju i bijedu koja me okružuje, dušu mi ubija pogled na napaćena lica mojih sunarodnjaka, lica na kojma  kad bolje promislim nisam vidio osmjeha već gotovo 15 godina. Šutim,  promatram i  kunem u sebi sjećajući se da sam negdje čiatajući naletio na podatak da su cjelo rimsko carstvo opsluživala nekih 10 000 činovnika birokracije, da u ovoj nevoljenom mi EU jedan birokrat opslužuje 1000 građana, a u mojoj siromašnoj opljačkanoj Hrvatskoj jedan  birokrata opslužuje ili da bolje kažem  maltretira 80 građana... Dok mi ta misao proleti glavom iz istih me trgnu rasprava koja se vodila pred samim šalterom. Jedna stara bakica  koja najvjerovatnije niti čitati ne zna pokušavala je naprasitoj činovnici objasniti koji problem ima, na što joj je ova grubo  odgovorila da se skloni jer je u krivom redu i na krivom šalteru ...Stara majka je  trpajući svu silu papira u najlonsku vrećicu samo  kroz suze govorila „ Isusek Isusek kaj da sad delam..“  I eto bešćutnosti hrvatske birokracije na djelu. Prokleo sam u sebi i Ustav i sustav,  no ne rekoh ništa već samo zaškrgućem zubima , čvršće stisnuh ruke prekrižene na grudima prateći pogledaom staricu koja se gotovo u suzama osvrtala po čekao0nici očekujući valjda nečiju ili samu Božju pomoć...no pomoć je izostala. Ne mogu si danas dok se toga sjetim oprotiti, ispao sam kukavica i  što bi narod kazao običan pizduni  jer nisam istupio, graknuo na sve te činovnike tražeći da odrade svoj posao i pomognu starici..nisam i žao mi je....

No zašto nisam ne mogu niti sam shvatiti, nije da nisam reagirao zbog straha ili zbog srama da će mi netko nešto spočitati ako se zauzmem za staricu. Ne,  nisam reagirao jer mi je kroz godine vojne službe utuvljeno u glavu da je ovo NAŠA DRŽAVA, da je ovo NAŠ SUSTAV i da je Hrvatska Država i sve njene institucije stvorene po mjeri Hrvatskog čovjeka i za njegovu dobrobit...Fino su me izdresirali može me samo sramota biti, nisam reagirao na nepravdu, a to je čini se bolest svih nas Hrvatskih Branitelja. Izgleda  se da držimo da smo svoje odradili na bojišnici i da nije na  nama dalje voditi boj..... bit će da je to temeljni problem zašto živimo u ovakvom sustavu.

Red se  pokreće,  četvrti sam na redu i već mi sada nije važno hoću li riješti problem i dobiti odgovor na svoj upit. Oni „elementi PTSP-a“ kako je to napisao  psihijatar još davne 1993 godine. Godine  kad sam nakon pogiblje mojih vojnika,  hrvatskih vitezova pijan napravio nered  vojnički govoreći i završio u Stacionaru da se smirim i ne napravim kakvu veću glupost. Glupost  koju može izazvati oveća doza alkohola u kombinaciji sa  sjećanjima na lica pokojnih subranitelja, lica  koja ti seu takvim trenucima sama od sebe počnu prikazivati i to ne u snu nego u javi...I sad dok mi ova misao prolazi glavom postavljam si pitanje što bi oni učinili na mome mjestu, jesam li ih izdao, jesam li izdao njihovu žrtvu ne pomogavši starici danas. Srce mi ubrza, disanje postade pliće i brže, neka vrićina u tijelu i glavi. Shvatih da me,  osim stida koji me cijelog obuzeo pred licima mojih pokojnih prijatelja obuzima i bijes,  onaj borbeni ratnički. Bijes prije svega na onda na državu, politiku, administraciju. Ma bijesi ljutnja  na cijeli prokleti svijet oko mene....

Iz moje me nelagode trgnu povik arogantnog i autoritativnog  izričaja „Slijedeći....  a ostali onda  nakon pauze..“  Pogledah krajičkom oka na sat  09:55  da točno vrijeme im  je pauze, sjetih se da  lijepo piše na vratima RADNO VRIJEME Od 08:00 do 15:00 sati pauza od 10:00 do 10:30... „Stranka“ „Predmet“ „Slučaj“ kako uobičajeno hrvatski birokrati i činovnici nazivaju ljude  od  čijeg poreza, nameta i prireza isti ti činovnici primaju plaću. Njihovo postojanje čini se  služi da bi  izmišlajući nove procedure, obrasce i protokole kojima nam zagorčavali  život, nagrđuju sustav i štete državi.   I Čovjek pristupi pristupi pred šalter. E ti šalteri, dragi moji  su posebna priča, tko ih je izmislio  bio je stvarno pravi maher, maher  koji poznaje ljudsku psihu i ponašanje. Naime,  ako ste primjetili na svim tim „važnim“ šalterima ima staklena pregrada koja je na donjem dijelu posredini  isječena u mali otvor  polukružng ili  kvadratnog oblika.  Kad mi, koji smo za njih „Stranka“, „Predmet“, „Slučaj“ ili samo broj pristupimo moramo saviti koljena i „nenamjerno“ se pokloniti činovniku  kako bi nas činovnik sa druge strane stakla mogao čuti, eto to je još jedan dokaz da smo robovi administracije, birokracije i kojekakvih činovnika...

Prošla je pauza i uskoro dođe i na mene red...

Već ranije opisana gospođa na moje „Dobar dan ne odgovori ništa, niti podiže pogled sa tipkovnice

na kojoj je sa dva prsta prebirala odrađujući tko zna što. „ Dobar dan“! Ponovih malo glasnije, možda me nije čula jer sam stajao uspravno  i nisam imao namjeru pognuiti se i govoriti kroz onaj ponižavajući otvor na dnu staklene pregrade.Možda nije čula jer je već u poznim godinama ili nije naučila slušati, vrag će ga znati. Možda je i čula a nije smatrala da treba odpozdraviti. Nakon gotovo minute podiže pogled i upita „Šta trebate“ ? Bez osmjeha, bez osjećaja ili bilo kakvog izražaja na licu, hladna i  nepristupačna birokratska zmija. „Trebam potvrdu..“ rekoh.  „Kakvu potvrdu i za čega“?  upita me gledajući kroz mene „Potvrdu koja mi kao HRVI omogućuje to  što zahtijevaju u ovom dopisu koji držite u ruci, Potvrdu koju izdaje ovaj Vaš ured kao što piše u tom istom dopisu gospođo...“  Blijedo je gledala u mene vidljivo ljuta, valjda misleći tko sam ja da nju učim njenome poslu... nakon što je opet prošlo gotovo pola minute g rubo je prosiktala kroz zube „Dajte mi Vaš OIB“  „I OIB Vam je na  tom dopisu napisan gospođo“  uzvratih prilično  drsko ljut na njeno ponašanje.  Šuti i tipka lupajući prstima sa podužim noktima žarko crvene nervozno po tipkovnici...Učinilo mi se na trenutak da joj baš ti nokti onemugučuju brže tipkanje sa svim prstima, ilki pak možda nije znala tipkati  tko zna, nije mi djelovala posebno informatički pismena....

 Odjednom k`o grom iz vedra neba  i to poprilično glasno reče „ Ohoho !  mladi gospon je u penziji,

tako mlad a već u penziji. Kam bu ova država došla kad takve mlade šalje u penziju ?!?“  Tupo sam zurio u nju zatečen ovom njenom izjavom. Osjetio sam kako su svi oni „građani“  iza mene odjednom podigli glave, i iz napaćenih umornih očiju mogao sam osjeteiti neprijateljstvo i bijes, osjetio sam da su se odjednom solidarizirali sa beščutnom administracijom našavši novu žrtvu na kojoj će iskaliti bijes zbog svega. Svega  onoga što im je ta ista adminisracijakao zlo  nanijela...Osjetio sam stid, nepavdu i bijes...osjetio sam se neželjenim i nepotrebnim, jadnim i  mizernim . Osjetio sam da me se moj vlastiti narod odrekao. Bit će da   je tom mom narodu  mozak ispran silnim novinarskim pričama o „povlaštenim mirovinama“ povlaštenim braniteljima pa u meni vidi krivca za svoje stanje pomislih.  Prekipjelo mi je i  oštrim gotovo zapovjednim glasom sam se zauzeo za sebe i sve moje subranitelje referirajući  „ Ja sam časno i pošteno poput mnogih mojih ratnih prijatelja zaslužio svoju kako vi to kažete penziju, Penziju koju nisam tražio nego u kloju su me poslali takvi kao Vi, birokrati. Penziju ili da Vam po hrvatski kažem mirovinu od koje mi svako malo otkidaju po 10%  da bi Vama i Vama sličnim  birokratima dali plaću. A da nas nije bilo,  Vi  „draga gospođo“ vjerovatno ne biste sjedili tu gdje sada sjedite ... stid  Vas bilo. Vi ste  prekršili ovom svojom izjavom i ponašanjem etički kodeks državnih službenika i namještenika a držim ima  puno mlađih i sposobnijih koji bi bolje radili Vaš posao „gospođo“ izlanuh u jednom dahu...

Pogledala me onako ispod oka kao zmija žabua  dao bih se kladaiti da sam vidio cinični osmjeh u kutu usana  te ljutito uzvratila... „ Ja bi tu bila i radila   bilo Vas ili ne bilo mladi moj gospon, Ja svoju penziju zarađujem a čime ste Vi svoju zaslužili“ ?  Prokleo sam u sebi sve političare, sve vlade, vlasti ministre i predsjednike,  sjetivši se dana, mjeseci i godina provedenih na ratišitma. Sjetih se svih kiša, mrazeva, zima neprospavanih noći sjetih se akcija, rana,  mirisa krvi, baruta i drnča. Sjetih se jauka umirućih suboraca, sjetih se počasnih plotuna, sahrana,  u trokut složenih stjegova, sjetih se majčinskih suza i plača djeteta čijeg smo oca taj čas spustili u grob i prerkrili tvrdm hrvatskom  zemljom....za koju je život dao. Sjetih se nadanja i priča  o zemlji rada, reda i blagostanja kad njome budu upravljali i ravnali Hrvati. Sjetih se nadanja  dok se ratnik sa bojišta vrati. Kroz maglu koja mi se odjednom stvorila pred očima, sjetih se starice od prije kojeg sata za koju nisam ustao i stao. Nisam učinio dobro, pogriješio sam  štujući red, rad,  Ustav i sustav za koje sam krvario. Za koji sam  izgubio pola svoje generacije....sjetih se svega.  Pogledah ljutito prema  „gospođi“ sa ladnom trajnom i starim cvikreima iz prošlog stoljeća,  i već htjedoh u nekontroliranom bijesu sasuti spram nje rafal uvreda  kad mi za oko zape pločica sa imenom na  njenom reveru pisalo je DESANKA VASKRSIJEVIĆ... Srpkinja proleti mi kroz glavu, zasvjetlilo mi je pred očima, zagrcnuh sei progutah sve svoje riječi...pokupih papire i krenuh prema izlazu, razočaran, devastiran,osramoćen ali  ispračen bijesnim pogledima  „građana“ koji se idu pokloniti  i kleknuti pred činovnicima umjesto da sagnu glavu pred Hrvatskim ratnicima.....

Ne krivim ja ovaj napaćeni hrvatski puk, ja krivim naš braniteljski poslušnički muk. Krivim sve one što se poput Jude,   odriču krvi naših praotaca zbog pozicija i za sitne  škude.  Stidim se sebe sama i treba me zakucati na stup srama. Nisam vrijedan hrvatom se zvat ako nisam spreman za svoj narod uspravit se,  i uz  njega stat. Ja uvidjeh svoj grijeh počeh mijenjti sebe , iz mrtvila me digoše riječi koje ću sada svima Vama reči: 

„"Ja sam HRVAT, unuk HRVATA, sin HRVATA i otac HRVATA, dio sam tisućljetne loze ratnika čuvara HRVATSKE i HRVATA, uz mene je Svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj put i moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga. Vjera, Ljubav i Domovina mojoj su duši hrana. "

„ U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga „

Hrvatski Viteški Red Čuvari Domovine - Pokret Ustanici

                                Mario Maks Slaviček

IZMEĐU SRPA I ČEKIĆA

DOK SE MI PREPUCAVAMO.... RIJEČIMA.... KO JE KOLIKO DANA BIO NA PRVOJ CRTI... ko je više metaka ispalio... ko je bio u podrumu.. a ko ne... odvlače nam pažnju sa bitnih stvari... ONI RADE.... svoj posao...Baš ti i takvi koji nigdje nisu bili  ubijaju nas branitelje jednog pojednog u miru. Gdje su braniteljske UDRUGE SILNE.. JA BI IH SVE UKINO AKO SE OVO OSTVARI koja je svrha postojanja istih ... napraviti pritisak protiv svih braniteljskih udruga da se ukinu ili ujedine... imati jednu i to je to... pisati svim institucijama za ukidanje BRANITELJSKIH UDRUGA.... OD SVIH NAZIVA .... a koliko znamo ima ih više 1330 proisteklih iz Domovinskog rata ....pogledajte registar Udruga.

.....Hrvatskim Braniteljima,stradalnicima i obiteljima poginulih i umrlih opet kresanje mirovina, od 1.1.2015. ćemo dobivati podjeljenu mirovinu na 2 djela,civilni dio staža se isplaćuje iz HZMO-a a vojni dio iz proračuna,redovno 2 puta godišnje će se usklađivati samo civilni dio iz HZMO-a,a vojni dio kada BDP bude u porastu 2 kvartala za redom, i to samo u tom slučaju. Što će biti sa onim Dragovoljcima koji su mladi i maloljetni bez radnog staža otišli u rat odmah na početku, kao i Vi strani Dragovoljci i stradali te završili u mirovini, od 01.01.2015. nama se zamrzava mirovina na neodređeno!! U planu je i ukidanje gardijskog dodatka koji dobivamo u mirovini (1.862,00 kn), a poznato je da gardijski dodatak primamo samo mi stradalnici ,RVI......opet se sprema dvostruki udar na stradalnike i HRVI u mirovini. Nakon što su okovali,porobili,opljačkali državu i narod nas su ostavili za kraj.

Opet se povijest ponavlja, opet oni koji su željeli Hrvatsku, samostalnu, neovisnu i suverenu bivaju desetkovani   od onih koji  su činili upravo suprotno ne želeći ju i ne braneći  danas smo ubijani perom, zakonima ali i metkom. Metkom koji si večina sama ispuca u glavu iako samokres drži nevidljiva ruka komunista i Jugofila.  Možda nismo prošli kao Domovinska vojska 45 na Bleiburškom polju, koja se tada našla imeđu srpa i čekića,  Partizana s jedne strane i engleza sa druge, kraj  nam te tragedije  svima koji držimo do izvorne hrvatske povijesti poznat. Taj isti srp i čekić i dan danas  odsjecaju i lupaju glave onima koji su se drznuli stati pred tenkove i vojnu silu koja je devedesetih pod tim srpom i čekićem harala ovim prostorima i našom Hrvatskom. No,   sada se bavimo posljedicama  a što je uzrok ovakovom stanju u Hrvatskoj ? Puno sam puta pisao i upozoravao ne sam srećom već  uz mnoge domoljube koji su poput mene samog imali hrabrosti ići protiv  svakodnevnih poltičkih struja, pa  više puta i protiv onih od nas  koji  su u svom neznanju ili pak  dodvoravanju zaboravili   tko su  i što su kao i odkud potjeću. Ti i takvi  „naši“ upravo su po meni najodgovorniji za stanje hrvatske nacije, jer su oni kao Hrvatski branitelji  dopustili da ih kontrolira politika, da postanu sluge onima koji su i 45 i 95 držali srp i čekić a koje drže i dan danas. Svakako da će svakome od Vas biti jasno da govorim o istknutim pojedincima iz naše braniteljske populaicije ali ponajviše o predsjednicima silnih braniteljskih Udruga koje vidi se danas  ne brane nikoga i ništa već služe kao etno-braniteljski biznis u kojem pojedinci i li manje grupice dodvoravajući se  vlastima ovima ili onima prodajući  staru vojničku slavu stjećući  materijalno financijsku dobit kako osobnu tako i za svoje istomišljenike iz užeg kruga tih i takvih Udruga.

 Da to je istina sa kojom se moramo suočiti,  99,9 %  braniteljskih udruga organizirano je sa tim ciljem. Ili sa ciljem da budu servis političkim opcijama i služe samo za potkusurivanje.

Da stvar bude ružnija i tužnija ta zakone i pravilnike po kojima se stvorila mogućnost da svaka „šuša“ koja oko sebe može okupiti 5-10 istomišljenika,  ili ima dva pišanja u ratu i plati  25 ili 50 kuna takse može osnovati „Braniteljsku“ udrugu, filtera drugoga i provjere nema... Rješenje ili lijek za sve ove probleme je dakako Lustracija prije svega unutrašnja u strankama i udrugama, no kad se dođe do toga pitanja nekako svi sagnu glavu i prilagode svoje mišljenje dnevnopolotičkim potrebama ili pak idu po mišljenje kod svojih političkih nalogodavaca. Zanimljivo je da svaka značajnija ili da kažem parlamentarna  politička stranka u hrvatrskoj od završetka Domovinskog Rata a neke i od prije,  ima svoju „privatnu“ Braniteljsku  udrugu na linku ili bolje rečeno na lancu koju iskorištava za određene političke manevre ibacanje prašine u oči braniteljskoj populaciji.  U svi  tim slučajevima čelnici i vodstvo tih  i takvih Udruga vrlo su bliski suradnici političkih „komesara“ tih stranaka a  rijetki su iz tih i tkavih udruga ušli i u politiku, u početku govoreći svom članstvu da idu zbog zaštite interesesa svoga članstva i braniteljske populacije, no to se onda brzo izrodi u totalnu izdaju, nepotizam i samoljublje.

 Ti i takvi ljudi kad se dokopaju poluga plitičke vlasi prodaju svoje ali i naše  ideale takvom brzinom da  je to neshvatljivo običnom čovjeku. Tako poviest pokazuje kako HDZ htjeli to priznati ili ne sebi samimana ovaj ili onaj način „ravna“ vodećim ljudima i predsjendištvima HVIDROM, UDRUGOM SJP, UDRUGOM VETERANA, UHDDR-om i drugima manje više poznatim udrugama nacionalne razine  na čijim vodećim mjestima sjede oni istaknuti hrvatski branitelji koje je iznjedrila ta stranka. Imamo tu SUDHOS, UDHOS koji je iznjedrio HOS i koji je dugo vremena  bio na linku HSP-a  i mnoštvo lokalnih i inih udruga branitelja koje ovisno o potrebi stvaraju sveze i saveze samo da bi izvukli koju kunu od lokalnih šerifa koji sami u večini slučajeva nisu branitelji. Na kraju imamo SABA-SUBNOR koji je ne samo na linku nego je za razliku od ranije pobrojanih stvorio političku polugu, Partiju s kojom i danas na ovaj ili onaj način upravlja i zato vlada političkom scenom Hrvatske od njenog nastanka htjeli mi to sebi priznati ili ne. Svakom sa  zrncem časti i koji drži do istine  ovo moje promišljanje i pisanje bit će jasno  i prihvatljivo.

Ovaj potonji opis stanja pojašnjava temeljnu razliku i uzrok zašto su „Oni“ i „Njihovi“ na vlasti a ne   tijekom drugog svjetskog rata, no kad je rat završio „filtrirali“ su  Partiju i stvorili novu političku snagu  od  vlastitih pripadnika  Saveza Boraca, dočim je kod nas dio tih istih Partijaša i  partizanskih Boraca  shvaćajući opasnost ako se to dogodi sa Hrvatskom Vojskom devedesetih stvorio zakone za stvaranje mnoštva udruga kojima će lakše upravljati devizom „podjeli pa vladaj“.  Shvatili su , ako hrvatski branitelji nakon rata preuzmu politiku i stvore jedinstvenu politčku snagu kao alat nastavka boja protiv neprijatelja hrvatske državepo principu  kao što su to oni učinili nakon drugog svjetskog rata,   onda nema više srpa ni čekića niti njih  „Partizanskih prvoboraca“ . Eto,  dragi moji subranitelji tako to ja vidim,  partizani i komunisti u ovoj zemlji imaju jednu „boračku“ udrugu a mi Hrvatski Branitelji   preko 1300 braniteljskih, zašto? Zato što su to oni tako htjeli a Vi  dragi predsjednici raznoraznih Udruga na tu ponudu  nasjeli.  Logikom stvari danas gotovo dvadeset godina nakon rata došlo je do stanja da više  u hrvatskom društvu vrijedi jedan Partizan iz drugog svjetskog rata nego jedan  predsjednik braniteljske udruge bilo koje vrste, fele ili naziva.... ne slažete se sa mojim viđenjem?  

mi i naši državotvorni Hrvati. Kod njih je „boračka organizacija“ nastala iz političke, znanog nam Saveza Komunista

 Da Vam argumentiram...

Oni vladaju Hrvatskom od njenog stvaranja, Oni kroje zakone i pravila igre kroz one „naše“ koje su prigrlili u svoje redove i i kojima dopuštaju da za sitne škude ili dodjeljene im poslove budu dio te vladajuće  kastete  da u svim oblicima i razinama vlasti bilo koje političke opcije imaju kao nekakvu  ulogu. No ne zaboravimo da  oni Partizani i Jugofili i dalje drže Srp i Čekić u svojim rukama i to na način da  su im  lijevoj političkoj  „ruci“ kao  srp pri tome milsim  na  SKH-SDP i satelite a u desnoj drže Čekić pri tome svakako mislim na HDZ i satelite...a mi koji se ne uklapamo u taj sustav vrijednosti  mi se nalazaimo između njih, između srpa i čekića zajedno sa našim narodom. Mnogi  koji ne promišljaju svojom glavom i koji su  vojnici stranaka će odmah i iz prve skočiti na  stražnje noge na ovu moju formulaciju čuvajući i štiteći boje svoje majčice stranke ili partije bez koje bi bili nitko i ništa. No to je njihovo pravo, kao što je i moje da  mislim što osjećam, govorim što mislim i pišem o čemu govorim i na kraju činim. I dok tako podjeljeni hrvatski branitelji ne vide  nam  dolazi kraj kao braniteljskoj populaciji ali  i naciji, i dok nas naši predsjednici Udruga ali političkih stranaka sve više „odnarođuju“ i udaljuju od naroda Hrvatskoga svojim postupcima i samodostatnošću, i dok udruge branitelja  danas ne brane nikoga i ništa a posebice ne državu, obitelj jednom riječju hrvatsku već se povode i podčinjuju političkim  organizacijama koje ih zato materijalno nagrađuju kad dođu na vlast. Ne shvaćaju da postajemo i sami neprijatelji vlastitom narodu svojim narcisoizmom, napoleonizmom i samoljubljem kao „Predsjednici“  tamo neke Udruge  koja sisa novac iz proračuna svaka na svoju stranu a da niti jedna ne može utjecati na unaprijeđenje života i mijene hrvatske i hrvaskog naroda.

I Na samom kraju za nekoliko godina kada aktualne političke elite, stranke, strančice, Udruge i Udrugice ne budu više postojale jer  neće moći postojati, jer će biti asimilirane u EU.ropske stranke ili ugašene po sili zakona i snose odgovornost jer a doveli su do ovoga stanja .  Neće postojati jer oni koji kroje politiku ove zemlje znaju i svjesni su da će nova globalna EU.ropska unija to ukinuti te da će samo za njih POLITIČKE POSLUŠNIKE  kao izvrišitelje te politke  biti mjesta uz novi EU.ustroj, ta i takva polkitka ili politike u Hrvatskoj i u EU polako ali sigurno ubija hrvatskog branitelja jer u EU  ta formulacija Hrvatski Branitelj  ne postoji niti  kao izričaj ali niti kao proračunska stavka o kojoj nam Domovina  Hrvatska ovisi. Što će tada kao izgovor biti istaknutim pojedincima, generalima, pjevačima, gluimcima i polkitčarima ? Koji nisu a mogli su ujediniti hrvatsko biće.

Stoga drage sestre i braćo po oružju, ukoliko se ne ujedini hrvatsko biće i ne stvori platformu koja će za zadaću imati čuvati hrvatske a ne tuđinske vrijednsoti nema spasa niti narodu, niti državi a samim time niti hrvatskim braniteljima, nas će doduše dohvatiti posljednje.  Hrvatski su narod već okovali, iz kuća iselili, porobili a što činite Vi   VELIKE DOMOLJUBNE BRANITELJSKE UDRUGE osim što u ovom trenutku ispunjavate formulare za dodjelu sredstava iz državnog, gradskog ili općinskog  proračuna  u kojima samo za Vas ima kruha i igara a narod iz kojeg smo iznjedrili za koji  smo se i borili zbog Vaše suradnje sa političarima i politikama  strijepi za  budućnost svoje djece, gladan, bez posla i  porobljen....

Probudite se, ujedinimo se i mi Hrvatski Branitelji postanimo Branitelji Hrvatske, oduprimo se  dosadašnjim politikama i političarima, provedimo Lustraciju, ukinimo aboliciju, presudimo tajkunima,ratnim  profiterima i dezerterima....samo tako ćemo opravdati pred našim precima ali i potomcima časni naziv Hrvatski Branitelj...

„ U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga „

Hrvatski Viteški Red  Čuvari Domovine – Pokret Ustanici

                        Mario Maks Slaviček

                                Koordinator

Pavelićeva ili Tuđmanova Hrvatska ?

Ja neću lupati: "ko' s neba u rebra" nego ću parafrazirati naše pretke, naše stare koji su i jednu i drugu Hrvatsku željeli sanjali ,hrvate koji su i jednu i drugu stvarali i branili. Razlike u te dvije Hrvatske sa osam (8) slova nema nikakve ili?. Ime je  isto neki kažu, za mene nije, niti isto znači. Oni koji su se borili za Pavelićevu Hrvatsku su bili željni Hrvatske iz dna njihovih duša i srdaca.

Pavelić je okupio najčeličnije Hrvate u borbu protiv srpsko/kraljevsko/jugoslavenske države i nije birao borce po pokrajinama, vjeri, porijeklu, staležu, političkoj opredijeljenosti, ideološkim razlikama itd. Pavelić je tražio one borce kojima neće biti teško nositi ratni teret u obrani i očuvanju naše lijepe Hrvatske. 

Svi Vi koji ne želite priznati, hoćete  nećeš Pavelić ih je našao u Ustašama i u Hrvatskim Oružanim Snagama u  HOS-u. Tuđman je je dobro proučio generala Drinjanina i shvatio što znači njegova  PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA taj nauk je bio okidač i ono  što mu je pomoglo okupiti oko sebe sinove hrvatskih Ustaša i sinove hrvatskih partizana u HDZ kojom je stvorio RH nažalost na  principima ZAVNOH-a u kojima nije postojala cjelokupna Hrvatska s granicom na Drini, kao za vrijeme Pavelićeve hrvatske.

ZAVNOH je osnovan 1943. godine ilegalno isto kao što je ilegalno osnovana Republika Srpska Krajina  1995. a koja nikada nije imala utjecaja na unutrašnju politiku Hrvatske isto kao što nije utjecao ni ZAVNOH. Zavnoh je dobio važnost koja mu se pripisuje zahvaljujući okvirima i principima KPJ koja je došla na vlast 1945. godine. Tek tada se je počela širiti povijesna važnost Zavnoh-a kao što bi i Srpska dobila na važnosti da je kojim nesretnim slučajem RH izgubila rat kao što ga je izgubila NDH. I, sada, na koncu konaca, kada se bude dostojanstveno, istinito i objektivno pisala naša hrvatska povijest o ove dvije Hrvatske, Pavelićeve i Tuđmanove

Pavelić i Tuđman, nesumnjivo će oba ova čestita državotvorna Hrvata zauzeti jedno veliko mjesto u hrvatskoj povijesti kao VELIKANI HRVATSKE POVIJESTI, s tom razlikom što će bih ja osobno dao  da se Paveliću dade prednost u tome što je išao linijom hrvatskog državotvorstva s povijesnih činjenica da je naša hrvatska istočna granica na DRINI, dok će Tuđman nesumnjivo ostati zapisan da je oko sebe okupio viši broj komunističko/jugoslavensko orijentiranih Hrvata kojima je Tito bio više idol nego Hrvatska Država

 Baš u tome i jest ta velika razlika između Pavelića i Tuđmana, što je nesumnjivo i rezultat ovih dviju Hrvatskih Država. Prva, Pavelićeva N.D.H duplo veća, druga Tuđmanova R.H duplo manja. A za hrvatskog najgenijalnijeg vojničkog stratega i posljednjeg Zapovjednika HOS-a N.D.H Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA, povijest će reći da je upravo on bio taj koji je svojom PORUKOM IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je izišla Časopisu  DRINA 1964., strana 19-21, nadahnuo Tuđmana i da je upravo general Drinjanin naj zaslužniji u obnovi Hrvatske Države s dva slova R.H. 

Danas pak kad se nakon svega i to 20 godina poslije rata, osvrnemo na ideju pomirbe Ustaša i partizana i dobru volju generala Luburića na čijim je temeljima ponovit ću, general Tuđman i uspio okupiti Hrvate u Domovini i izvan domovinskoj Hrvatskoj. Koji te je zbog te ideje i dobio potporu svih snaga.  Danas dakle vidimo da pomirba Ustaša i Partizana nije ništa dobroga donijela pripadnicima  Ustaškoga pokreta, potomcima Ustaške ideje, vidimo da je Partizanska strana izigrala i pljunula u ruku pomirenja, te opet nastavila dezintegrirati hrvatsku nacionalnu svijest, nacionalno  biće kao i falsificirati sveukupnu Hrvatsku povijest. Ideja generala Drinjanina  je izigrana i iskorištena za premošćivanje vremena kada je sam hrvatski narod bio spreman suditi Partizanskoj politici, čelnicima kao i njihovim službama zbog svih zala koja su učinjena Hrvatskom narodu između dvije hrvatske nacionalne države, države kojom su u jednom povijesnom trenutku ravnali sami Hrvati.. Zbog toga je UDB-i, KOS-u i titoistima ta ideja došla kao slamka spasa da ne izgube glavu zajedno sa svojom Jugoslavijom.

Upravo po maskom te ideje znajući da će ona izvan domovinsku hrvatsku  primiriti, te da onaj dio hrvatskoga puka koji je izgnan iz domovine zbog ljubavi i težnji prema Nezavisnosti Hrvatske neće žrtvovati ideju samostalne ,suverene Hrvatske. Znali su UDB-aši  da će ta danas vidljivo privremena  pomirba primiriti onaj dio hrvatskoga bića  koji je desetljećima praćen zatvaran  ubijan i da zbog Nje, svoje sanjane samostalne Domovine  neće iskaliti svoju mržnju prema partizanima i partizanskim sinovima, nego će zbog stvaranja hrvatske države progutati i taj pelin oprostiti svojim isljednicima, egzekutorima i desetljetnim neprijateljima. Kupili su si titoisti i jugonostalgičari vrijeme kako bi se pregrupirali, ojačali i pripremili plan za uništenje Nove Hrvatske, novim metodama ali sa starim namjerama i saveznicima. 

Kad sve zbrojimo i proučimo povijesne činjenice i to iz knjiga koje su pisali politički i nacionalno osviješteni hrvati,  a ne drugovi iz komiteta doći ćemo do zaključka da je Hrvatska koju je stvarao Poglavnik bila naklonjenija hrvatskom nacionalnom  duhu, da su za vrijeme NDH zakoni bili na strani Hrvata, da je cijela hrvatska administracija držala do hrvatskih običaja, jezika ,kulture, vjere i tradicije. Uvidjet ćemo da je Hrvatska država i teritorijalno bila veća, uvidjet ćemo da je imala bolje odnose sa svim susjedima osim dakako sa Srbima iz povijesno činjeničnih i jasnih razloga Velikosrpske višestoljetne težnje za našim teritorijem i mržnje spram svega hrvatskoga.  Ta tadašnja država od tri slova N.D.H i ova današnja koja je spala na samo dva R.H koju je Vrhovnik slagao i stvarao sa svojim partizanima u salonima Pantovčaka dok su ponajprije djeca, unuci Ustaša oružjem branili od velikosrpske agresije a ne djeca partizana, barem ne u znatnom broju. Razvidne su danas razlike između te dvije Hrvatske, posebice nama koji smo ratovali za ovu novu na temeljima one stare. Danas se povijest ponovila, iako je 21. stoljeće i treba ponovno krenuti u bitku za hrvatsku, iako  opet našu povijest pišu naši neprijatelji, iako su na čelo države  propustima te i takve pomirbe došli antihrvatski elementi nije sve izgubljeno.

I Poglavnik i Vrhovnik imali su svoje razloge i prosudbe za svoje postupke i čije pozitivne ili negativne posljedice sudi svatko od nas ponaosob sukladno svojim načelima i uvjerenjima. Na žalost vidljivo je da su drugovi iz komiteta iskoristili i svojeg najljućeg neprijatelja i s njim kako se ono kaže tikve sadili samo da bi opstali i ponovo kompromitirali NDH ali i grčevito djelovali protviv bilo kojeg oblika samostalne Hrvatske. Ta nedosljednost ,lažljivost i hinjenje  upravo je trebala biti znak da sa njima ne treba miriti i da je trebalo “provjetriti“  hrvatsku, riješiti je te rak rane tog neokomunističkog-projugoslavenskog tumora zbog budućnosti same hrvatske i Hrvata. I sam  je predsjednik Tuđman to pred svoju smrt shvatio no već je bilo kasno. Bilo kako bilo  ako mi koji imamo i znanja i tehnologija da ne nasjednemo više na takve podvale kao što su naši stari nasjeli još od 1102 preko 1918 pa sve do 2013. Valja stoga štovali svakoga od naših nacionalno orijentiranih hrvatskih velikana, valja držati do svoje tradicije koju nam stoljećima nastoje promijeniti, falsificirati ili  oteti valja prije svega stvarati državu u kojoj će temelji preambula ustava biti Hrvatska je stvarana voljom, žrtvom i vojevanjem hrvatskoga naroda od stoljeća sedmog. Valja nam sačiniti Deklaraciju državotvornosti u tome smjeru, u kojoj bi jedan od članaka bio:

"Nitko tko se priključio ustanku ili pobuni protiv Hrvatskog naroda, ili pružao pomoć i podršku njegovim  neprijateljima ne može se kandidirati i  neće biti vijećnik načelnik, gradonačelnik, župan  ili zastupnik Saboru ili izbornik Predsjednika ili potpredsjednika, ili držati koju službu, građansku ili vojnu, u Hrvatskoj Državi ili međunarodnoj instituciji s kojom surađuje hrvatska država.  "

Mi hrvati moramo početi shvaćati da bez njegovanja svojega na svome nećemo kao narod opstati na ovim prostorima niti ekonomski, niti kulturno i u konačnici niti biološki jer zbog ne držanja do sebe samih i svojega svakih 50 godina gubio dio suvereniteta, gubimo populaciju u Domovini i izvan domovinskoj hrvatskoj.

Nužno je držati se tradicije i načela kao temelja po kojima se prosuđuje prihvaćanje novih vrijednosti imajući na umu povijesne činjenice i tradiciju. Sve hrvatsko mora imati prednost pred tuđinskim i samo tako ćemo opstati. Ne napadajući tuđe, no čuvajući svoje.

„ U Mislima Domovina , U Srcu Odanost, U Desnici Snaga „

ZA DOM SPREMNI !