Zašto je nama Hrvatima tako ružno danas tata ?

Zašto je nama  Hrvatima tako ružno danas tata ?

Pitanje je postavila moja kći Ariana 13 ljeta stara...

 I kako  danas uz sve  ove lažne vrijednosti i laži sve to što se zbiva  objasniti   vlastitoj djeci?

Da  im  Hrvatsku i slobodu nisu donijeli ni političari niti novinari, niti pjevači,ni  menadžeri, ni bankari, ni ne vladine organizacije, ni pederi i lezbe , ni znanstvenici, ni učenjaci nego dio Hrvatskog naroda koje danas zovu Hrvatskim Braniteljima granate, puške, topovi i meci....

Ariana

Biti usamljen u masi ljudi  je jedno od najvećih prokletstava koje si čovjek može priskrbiti.  Promišljajući o tome kako  je teško pobjediti masmedijsku mašineriju, idolopoklonstvo i neutaživu žeđ Hrvatskih  „elita“ da ne čine ništa svojom glavom, mišlju,rječju djelom nego da uvijek prepuste nekom dugom da ih vodi, da mu služe.

Nekada su naši pređi u povijesti mudro znali odredti kome će i zašto služiti, Bogu i svom narodu, Domovini, jednom riječju naciji. Zašto su  to tada uspjevali činiti zajednički, zašto su u ta teška vremena naši praoci mogli stvoriti jedinstvenu cjelinu ljudi,prostora, vremena i povijesti...

Čitam, tražim proučavam spise, slušam riječi hrvatskih otaca,  Tomislava, Trpimira, Zvonimira, Jelačića, Starčevića, Radića, Gupca, Krleže, Blaža Kraljevića, Brune Bušića i mnogih drugih. Sjećam se riječi onih koji su kraj mene po kiši,snijegu, blastu, vodi i danju i noći čuvali Hrvatsku zemlju, sela, njive, planine... i  dođe mi da plačem.

Ta sjećanja danas mnogima koji su u toplini svoga doma, u kućnom ogrtaču slušali o nama na  ovih  koji danas stvaraju vijesti i prekrajaju povjest čineći je iskrivljenom,nejasnom i nekako neprihvatljivom tada dok se povijest krvlj upisala u kamen klesala ti i takvi su  u lakiranim cipelama po salonima prepiričavali i pisali i unovčavali  vjesti sa terena u svojim medijima. vijestima, jer to smo mi tada bili oni koji su stvarali vijest i povijest, tima i takvima ona ne znače ništa. Još je gore to što mnogi od

Oni su postali moćnici, ratnici i upravljači događajima, njih se pita i oni savjetuju, kroje izjavljuju analiziraju, optužuju i kroje  „ istinu“ i pravicu. Oni su najpodobniji, oni su generali poslije bitaka. Oni pobjeđuju bez gubitaka, jer ne gube svoje nego naše. Našu Domovinu, ljude, povijest, hrabrost i dostojanstvo.

Oni su,  i gospoda i drugovi oni su i  lice i naličje. Njima nacija vjeruje dok sa malih i velikih ekrana poručuju, rezimiraju, polemiziraju, indoktriniraju, sotoniziraju.  Oni su ratnici pera, ne ratnici mača. Oni uvijek prežive i nikad ne stradaju jer pišu kako kažu oni koji njima vladaju. Nije zalud ona stara Pero je jače od mača.  Perom se pišu odluke, zapovjedi, napadi, obrane, obuke i odluke.  Perom započinju i završavaju ratovi,

I zato danas  mi  moramo shvatiti, prenijeti, čuvati i braniti istinu onakvom kakvom smo je doživjeli. Čistom i ne cenzuriranom, iskrenom i ne editiranom.  Prenoseći je na svoje bližnje, pretačući je u pjesme, slova i povijesne knjige. Moramo je uklesati u kamen, pjevati uz trobojnicu.

Ratište

Shvatio sam zašto su naši preci bili uspješniji od nas. Oni su se držali riječi,časti i imena svojih otaca. Oni nisu vjerovali strancima,glasnicima, trgovcima, prekupcima i slatkim riječima.  Kako su sve to uspjevali? Kako su mogli? Kako su znali? Nisu imali medije, nisu imali internet i televiziju.  Kako su nam onda ostavili ovako bogatu povjesnu baštinu, ovako bogatu i lijepu zemlju, vrijednu i radišnu naciju?

Oni su vjerovali onima koji su ono što su kazivali i činili. Oni su vjerovali u sebe i ljudskim djelima. Oni su njegovali svoje i poštovali tuđe. Oni su dijelili dobro i zlo, oni su zajedno gradili, sijali, sadili. Oni su zajedno pjevali, plakali zajedno su umirali i zajedno se rađali.

Jednostavno je to u stvari....

Da se ne zaboravi...

Oni su jedni u drugima  tražili ono što ih spaja, ono  što nitko nije mogao niti smio osporiti. Jer kad bi to učinio morao bi se sa njima boriti.  A što bi to moglo biti? Današnje vrijednosti? Novac, auto, mobitel i druge nevažne vrijednosti? Ne dragi moji, oni su se borili za ono, za što smo se mi za Vas izborili, slobodu, državu, naciju, zastavu, himnu i demokraciju.   Njih ili nas Hrvate bolje je kazati spajala je zemlja, prostor, jezik i stijeg. Sve su nam to u novijoj povjesti  oduzeli , zatrovali i  izmjenili.

I sada je jasno zašto i kako nama kao masom vladaju, usmjeravaju, odlučuju i iskorištavaju. Perom, medijima u glavu nam ugrađuju, vrijednosti, stavove, događaje i povijest. A mi pojedini smo shvatili i opet se bitke uhvatili te uza sve drugo, politikom i perom umjesto mača čuvamo Hrvatsku od izdajnika i osvajača.

I tako kćeri moja, hrvatice dična drago mi je kao ocu hrvatu, što ideš k misi, poštuješ oca, brata i majku. Što  misliš svojom glavom,  podupreš moj rad, poštuješ moj domovinski rat i hrvtaske ratnike. Što ne slušaš cajke, zbog tebe i takvih uvijek će bit Hrvata i Hrvatske.

I nemoj se brinut što ponekad vidiš kako ocu  suza iz oka teče to oca tvoga nepravda peče, kad vidi laži sa malih ekrana i  tisuće naših bez posla i stana. Kad vidi stranca da mu sudbu kroji jer se njegov narod zajedništva boji...

Ne,  nije to suza zbog sjećanja iz rata, već zbog laži i izdaje takozvanih „Hrvata“.  Mogu ti samo kazati ovo:

Nije djevojčice nekome poput mene rat mogao nauditi nego mi mir pravi nered i sva ova žgadija koja nakon domovinskog rata....u kojem smo oružjem pobjedili  protivnika ispred sebe no  još nam ostaje poraziti neprijatelja iza nas a taj rat iako bez oružja još uvijek traje.

u njem uživa, na tuđoj muci. U ratu je sve jasno i istinito, metak nikad ne laže, krv je slana, ljepljiva, strah smrdi... noć je prijatelj, protivnik ispred mene a neprijatelj iza....shvatih

No ipak ne brini riješit će to tata....ima nas, ima nas još ratnika Domoljuba Hrvata...

Mario Maks Slaviček

ZATVORENI ZBOG SLOBODE...

ZATVORENI ZBOG SLOBODE...

I sam sam zbog turbulentnog života i prošlosti imao neželjenu prigodu biti  „ s one strane žice“ ili „u pržunu“, „bajbokani“ i kako to sve naš narod ne zove. Isitna je da nije problem u zatvoru, nego u zatvorenicima , a ponajviše u razlogu zbog kojeg si zatvoren i  recipročnosti kazne koja ti je „odrezana“. Jednom riječju pravdom i pravednosti.

Ovo govorim samo iz razloga kako bih mogao lakše pravdati svoje osjećaje dok ovo pišem za one koji zbog Vaše i moje slobode danas leže po bjelosvjetskim kazamatima, samo zato što   društvo, država, institucije i vlast od njih dižu ruke jer međunarodna zajednica nalaže što moraju i kako činiti.

Jedni su izašli i uživaju u svojoj zasluženoj slobodi, a kako neki tvrde i u zasluženim privilegijama i materijalnim dobrima koje su „stekli“ pravedno ili malo manje pravedno, drugi su izašli da bi se sustav njima okoristio i izmanipulrao stanje, svjest i savjest nacije. Posebice onih koji su vojevali sa vojskovođama, dakle nama Hrvatskim braniteljima. Svako od nas ima pravo misliti o tome što želi.

No ostaje činjenica da su stvarajući  sliku  u javnosti, oslobođenjem generala  Čermaka, Markača i Gotovine da je   stvar završena te da niti hrvatska javnost, niti mediji ne moraju djelovati dalje u zaštiti digniteta Domovinskog rata i njegovih vojnika i vojskovođa, već da je po slijedu stvari  potrebno provesti pomirbu dva, na način da „netko“ ipak odgovorara za „nešto“ što su po optužbama začenika ratova na ovim prostorima  srbima učinili hrvatski vojnici.   Oni koji su oslobođeni iako su su dionici tog vremena i tih događaja čini se prisiljeni su šutjeti, oni su obranili Oluju drugi puta i po  mišljenju medija, političara i drugih čimbenika dalje ne treba  „šiljiti“ situaciju, dizati  tenzije .K ola će se kao i uvijek u povijesti slomiti na BiH, posebice na Hrvatskom narodu u Bosni, i njegovom vojno-političkom vodstvu, kao što je uvijek u povijesti i bivalo, Bosnu nakon bilo kojih ratova nitko nakon nekoliko godina niti ne zarezuje, i ona uvijek ostane kao poligon za stvaranje novih mogućih sukoba kojima će netko riješavati svoje interese na „Brdovitom Balkanu“.

Svi događaji koji se zbivaju nakon oslobađajuće presude hrvtakim generalima, nakon ulaska u EU, nakon raspada domoljubnih političkih snaga i mrvljenja HDZ-a kao proklamiranog nositelja Državotvornosti pokazuju da nije kraj nastojanjima da se baci sjena, ljaga i zaborav na događaje iz Domovinskoga rata, ali da se u srcima, glavama i dušama hrvtaske nacije  stvori letargija i osjećaj zaboravljivosti. Tako su naši generali iz Hrvatske i BiH  poput  generala Praljka i Petkovića i ostalih gotovo zaboravljeni od Hrvatske države i nacije, kao što je zaboravljen svekoliki hrvatski puk  u BiH ali i širom svjeta.

Jer nije domaćim i stranim moćnicima u interesud a Hrvati oko nečega ujedinjavaju, zbijaju redove onda postaju opasni i teško ih je poraziti na bilo kojem polju.

Svakako da će slijedom događaja vrlo teško biti situacija da će naše preostale utamničene  generale i vojnike nakon oslobađanja Čermaka, Gotovine i Markača osloboditi  na drugom stupnju, cilj je postignut nacija se uljuljkala u  „mirnodopski“ san u okrilju EU i ne promišlja o tome da će oni isti koji su nam uveli embargo i sprijećili da se branimo, pa ne bi bilo onakvog krvoprolića u Vukovaru i drugdje, da isti ti koji us dopustili Srebrenicu  iskoristiti  BiH, Srbiju pa čak i Crnu goru da nas na „s boka“ opet optuže za stvaranje države na temeljima zločinačkog poduhvata,i drugih nebuloza koje stoje u tim optužnicama. Mislite li da su naši  oslobođeni generali slobodni? Nisu, bojim se da ne smiju nikamo iz Hrvatske jer netko piše nove optužnice, oni su zajedno sa nama u kućnom pritvoru, u zemlji koja više nije naša i kojom više ne upravljamo mi nego netko drugi.

Razvidno je kako vrijeme „liječi“ sve pa tako i  rane, zlo i izjave agresora koji sve češće po Hrvatskoj traže krivce za izgubljeni agresorski rat, podižu spomenike, pjevaju, cajkaju i šire zastave pod kojima su činili zlodjela u svoje ime i ime svojih saveznika koji su im to prešutno odobravali u ime svoje političke tvorevine sa Jalte iz prosšlog svjetskog rata Jugoslavije.

Unutarnja politika je paralelno sa oslobođenjem Oluje i genrala na međunarodnom sudu  odradila svoj dio posla i pripremila teren za pomirbu, suživot i demokratiju. Sve to pod palicom sinova, djelatnika i sadašnje-bivših operativaca KOS-a, SDB-a i Komunističko Orjunaške političke svite.

Politički nepismena   Hrvatska nacija progutala   Partitokraciju pod Demokraciju, masmedijsko usmjeravanje u jedan tor i vukove i ovce.

Tako naši zaboravljeni i ostavljeni  vojnici i vojskovođe trpe u zatvorima ne znajući ustvari da nisu ništa manje slobodni od nas „vani“ jer sloboda je stanje svjesti, stanje duha ne samo kretanja.

U Domovini  sve više srbizama u javnim medijima,prijevodima. Na tv ekranima  Croatia records i Jugoton zajedno, ateisti i vjernici , izdajnici i domoljubi. Profiteri, dezerteri  i hrvatske sportsko- estradne zviijezde zatupljuju naciju namečići stavove, mišljenja i trendove koje politki „komesari“ ozakonjuju. Manjina postaje važnoije i vrijednija od večine, manjine žive na štetu i uštrb večine. Sve po pravdi, sve po zakonu. I mi smo slobodni? Mi uživamo slobodu?

Stoga se sjetim jedne stare pjesme D.Plevnika koja zorno opisuje poratno stanje koje nas je dovelo u ovu tugu, ćemer, jad i siromaštvo a koja kaže: „Zašto Hrvat kada izda, bude Zvijezda a ne pizda? Zašto? Odgovor leži usvakom od nas u našim stavovima, odnosima prema  Domovini, naciji, istini, povijesti i kolektivnom sjećanju. Kolektivnog sjećanja doduše  nema jer ga kroje mediji i jer nisu svi branili Domovinu samo neki. Mnogi su dali nešto za domovinu samo su rijetki dali sve. I zato. Zbog njih kojih više nema, ili koji tamnuju zbog slobode koju mi običan puk niti ne uživamo pišem da ih se ne zaboravi, da ipak ima nas koji znademo da nije sve uzalud i daće doći trenutak kada će Hrvat biti svoj na svome, kad će crno biti crno a bijelo bjelo, kad mišljenje i prosudbu hrvatske povjesti, domovisnkog rata i razne uloge u njima neće pronositi stranci i mediji, nego kao nekada sa oca na sina u kući i na misi.

Do toga dana  drage Hrvatice i Hrvati, ovo što se zbiva da četnici šetaju hrvatskom, da dezerteri i profiteri pričaju o poštenju, da imovina vrijedi više nego Domovina, da agresor postaje žrtva samo je škola u trenutku vremena, škola koja potvrđuje da Bez Lustracije i ukidanja abolicije nema slobode hrvatske nacije, nema suživota i demokracije.

Kad  budete slijedeći puta birali sjetite se mojih riječi: „ Birate Partitokraciju ili Demokraciju“ ne zaokružujte one koji nemaju u program i ljude koji žele Lustraciju, tako štitite Domovinu, budućnost i Naciju.

Ne čekajte generale, admirale, čelnike i načelnike. Ne čekajte velikog  vođu, uzmite sudbinu u svoje ruke i zaslužite  si svoju materijalnu i nematerijalnui slobodu.

„U mislima Domoivna, U srcu Odanost, U Desnici snaga“

Mario Maks Slaviček

Što su i tko su hrvatski idioti....

Što su i tko su hrvatski idioti....

Ponedjeljak, 04 Veljača 2013 17:51

Jesu li Vas ikada nazvali IDOTOM? Mene jesu, i to oni koji su sami po sebi IDIOTI misleći da sam i ja dio njihove populacije, no grdno su pogriješili......Iako je, kako se čini po događajima posljednjih desetljeća Hrvatska puna IDIOTA koji za druge zbore da su IDIOTI, a sami su po vokaciji i neaktivnosti IDIOTI, pokušat ću pojaniti idemo redom.... Idiote kao riječ izvedena iz grčke ἰδιώτης, idiōtēs = Osoba kojoj nedostaje vještina, onaj koji je sam sebi dostatan. Izvor: Wikipedija Idiotom se smatrao u atenskoj demokraciji, netko tko je bio obilježen sebičnošću i zabrinut gotovo isključivo samo za privatne,osobne potrebe a ne za javno dobro. [6] Idiotizam je prirodno stanje neznanja ili nametnutih vrijednosti, bez obzira na formalno obrazovanje u kojima je sve podređeno samome sebi bez činjenja aktivnosti za potrebe javnog-općeg dobra. Iditoti bez obzira na svoja znanja,kapital, obrazovanje jednostavno ne žele sudjelovati u kreiranju, stvaranju i vođenju javnih poslova i službi jer se smatraju APOLITIČNIM. Izvor: Wikipedija Slijedom ovih definicija koje su postavili učeni ljudi o učenim i običnim ljudima u vrijeme kad se rađala demokracija dolazimo do zaključka da se IDIOTOM po tim definicijama smatra svaka OSOBA koja se NE ŽELI, NEĆE baviti POLITIKOM kao SERVISOM javnog DOBRA, JAVNIM POSLOM a koje stavlja IZNAD vlastiith potreba i ambicija. Osoba koja nema dovoljno vještina i nije psihički sposobna razmišljati o svakodnevnim običnim stvarima i potrebama puka i nacije kojoj pripada.... Dragi Bože, kad ovo pročitam i razdjelim puk po opisu defnicije, tek onda shvatim kolkiko je IDIOTA oko mene, koliko IDIOTA vodi ovu zemlju, KOLIKO IDIOTA boli briga jer gledaju samo sebe i nemaju osjećaja za druge ljude i njihove potrebe. Zvuči li Vam to poznato? Izgleda da po grčkoj definiciji mi Hrvati svake četiri godine izabiremo grupaciju IDIOTA koja lijepo napuni Hrvatski Državni Sabor i sve institucije hrvatske vlasti kojima ravna politička opcija, a koja u tom trenutku ima večinu. I to glasovanjem manjine koje nisu ništa manje idiotima jer misle da ako „njihovi“ ili kako to kažu „naši“ budu na vlasti bit će „nama“ (ne svima) bolje. Kad se to ne dogodi onda osim što ti isti imaju etiketu IDIOTA bilo po grčkoj, bilo po atesnskoj definciji ispadnu još i glupanima, Jer nisu ostvarili svoje aspiracije i potrebe, a za ostale ih baš boli briga. To je jedna od vrsta IDIOTA koja podržava drugu vrstu IDIOTA. Druga vrsta IDIOTA su po meni NAD-IDIOTI koji su iskoristili izabrane IDIOTE od strane IDIOTA koji biraju da bi po atenskoj definiciju zbrinuli vlastite potrebe iskorištavajći ponajprije izabrane IDIOTE koji zbog istih razloga uzmu judine škude za vrijeme kad trebaju biti birani, podjele ih ili još gore obećaju da će podjeliti ih IDIOTIMA koji ih biraju ponajviše u korist NAD – IDIOTA koji ih sve zajedno financiraju. Treća vrsta idiota i to po meni za hrvatsku naciju najopasnija i najštetnija, jesu oni IDIOTI kako definicija kaže „da bez obzira na formalnu naobrazbu, znanje, kapital i vještine NEĆE SUDJELOVATI u javnom životu i politici u bilo kom obliku, pa tako NE IDU NITI GLASOVATI. E, ova skupina IDIOTA po definiciji je dovela do toga da nam životima, prošlošću, sadašnjošću i budućnošću ravnaju raznovrsni domaći i strani OBER-IDIOTI po posebice grčkoj definiciji. Ova skupina komentira, elaborira, trača uz kavicu na trgovima i po kafićima, no ne želi promjeniti stvar na na čin da PRESTANU BITI IDIOTIMA BILO KOJE VRSTE. Što bi značilo, izađite glasujte, prije toga se informirajte, čitajte, propitkujte i onda zaokružite nekog za koga smatrate da NIJE IDIOT PO NITI JEDNOJ OD DEFINICIJA kako i sami NE BISTE I DALJE BILI IDIOTIMA koje vode IDIOTI za druge IDIOTE. Ja osobno radim i djelujem za opće dobro, bez naknade i osobne korist, i ima takovih ljudi u svim političkim opcijama koji su nažalost gotovo uvijek SMATRANI IDIOTIMA okruženi IDIOTIMA ove ili one vrste, IDIOTA je uvijek više od onih koji to nisu, zapamtite. Kad ovo pročitate, dobro razmislite kako živite, kako biste trebali živjeti, što trebate učiniti da tako živite, kome biste trebali dati svoje povjerenje, nemojte biti IDIOTOM , nemojte dopustiti da VAS IDIOTI naprave IDIOTIMA.... Ako želite Bolje Hrvatskoj, dakako DJELUJTE, PROCJENJUJTE i uzmite sudbinu zemlje u svoje ruke NE BUDITE IDIOTIMA... Kad ste ovo pročitali, možda će te i za mene reči da sam idiot, no ako ste došli do kraja teksta, moga imena i prezimena, definicije dužnosti, ako ste na googleu i internetu pogledali pronašli tko sam, što saa i što radim, s kim to radim u što vjerujem, SIGURAN SAM da vas nitko više me može smatrati IDIOTOM bez obzira na definiciju, nego savjesnom i svjesnom osobom koja uzima sudbinu sebe, svoje obitelji, svoje zemlje u svoje ruke čineći barem nešto za opće dobro svih nas... Ja sam to učinio na mnoge načine, sa svojim suradnicima i sam, čak dok sam pisao ovaj tekst za Vas i opće dobro...Hrvatske Nacije Mario Maks Slaviček

Narod koji zaboravi svoje branitelje i sam će biti zaboravljen.

"THE NATION WHICH FORGETS ITS DEFENDERS WILL BE ITSELF FORGOTTEN". Calvin Coolidge, (1872-1933) Izreka u naslovu ove kolumne je izreka američke vojske i sama po sebi govori sve o jednom narodu, ponukala me da napišem ovu kolumnu. Branitelji su branili ovaj narod i naciju kroz 13. Stoljeća svoje povjesti od svih mogućih napadaja vojnih, vjerskih ,kulturoloških, političkih i drugih agresija. Kao sredstva očuvanja Hrvatske i hrvatstva rabili su, kulturu,uljudbu, slikarstvo, pjesništvo, glazbu, izume i inovacije, vjeru a na kraju kad je bilo potrebno i nužno oružje. Agresija jednog naroda na drugi uvijek započinje kad politička i diplomatska sredstva postanu neefikasna i beskorisna i kad jedan narod želi biti u povlaštenom i nadređenom položaju nad drugim narodom. Sa ciljem kako bi iskorištavao njegova materijalna i nematerijalna blaga i njegov životni prostor. Između težnji tog napadačkog naroda koji želi okupirati, ovladati, iskorištvati i težnji onog napadnutog naroda uvijek stoje i stajali su BRANITELJI. Kad su nam htjeli (a to čine i danas) porobiti jezik i jezikoslovlje 1918. Godine, branitelji hrvatskoga jezika iako malobrojni (npr. dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić) su ustali pisali, njegovali i čuvali hrvatski jezik, pismo i jezikoslovlje. A tko ih danas pamti? oni su od naroda poput svojih ranijih istomišljenika branitelja i čuvara hrvatske kulture od naroda zaboravljeni. Kad su nas porobljavali 1918 godine i kad je Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio gušenje pobune hrvatskih vojnika branitelja 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Jer su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeća „da s danom 2. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visočanstva 'prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali; „Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militanzam'" Tadašnji šef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u Beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata. ponosim". I ti vojnici i ti civili sa Jelačić placa iz 1918 godine su bili hrvatski branitelji i a oni su od današnjeg naroda zaboravljeni jer malo tko za njih znade. Al` zato njegova krv i Anđelinovićevi geni u liku drugarice Vesne Pusić koja NE ZABORAVLJA I NIJE ZABORAVILA uništavati svehrvatsku samostalnost i nezavisnost, nije zaboravila svoju obvezu prema precima i svom „europskom narodu“. Kad su nas napadali Mlečani, Mađari, Ugari, Turci, Srbi ili bilo tko drugi, uvjek su pokušali nametnuti svoju kulturu, jezik i povijest. Nekad se to činilo kroz oružanu agresiju i domaću izdaju a danas kroz masmedije i općepoznatu hrvatsku demenciju tj. ZABORAVNOST ali i izdaju. Jer danas izdati Hrvatsku, izdati slobodu jednog naroda nije grijeh nego politička uljuđenost i dobrosusjedska gesta. Ma jasno mi je zašto njima to nije grijeh, pa kako može biti grijeh nekome tko u ništa ne vjeruje? Niti u Boga niti u Domovinu niti u Narod. Najveći je dakle neprijatelj jednog naroda njegova povijesna ZABORAVLJIVOST. A lijepo je rekao naš branitelj hrvatstva i otac Domovine Ante Starčević „Mi Hrvati imamo dvije narodne mane , iz kojih izvire sva naša nesreća Mi svakom vjerujemo bez da promišljamo , i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi čine .“ Zaboravio je ovaj napaćeni hrvatski narod pod tuđom čizmom puno stvari iz svoje povjesti, zaboravio je mnoga zla što su nam susjedi načinili. No najžalosnije je što je njegova zaboravljivost postala sve češća i sve brža. Tek je dvadeset ljeta prošlo od krvlju stečene slobode i nezavisnosti a već je ovaj narod zaboravio da je tisuću ljeta sanjao tu istu slobodu i nezavisnost. Mladost našu nismo naučili da ne sluša zvuke pjesama i glazbe pod kojima su nas palili,ubijali i rušili, zar smo i to zaboravili, prenijeti povijest na pokoljenja?. O, kako je kratka postala naša pamet i naše pamćenje. A po zidovima razrušenih gradova pišu grafiti „ Vukovar i rat za mladež su bajke draže im je slušat srbijanske cajke“. Danas još ima branitelja koji su sve to opet spremni braniti puškom, no gdje su branitelji povijesti? Gdje su branitelji jezika, Branitelji kulture gdje su intelektualci, znanstvenici, političari da dignu glas? Zašto se u školama zaboravilo učiti o Domovinskom ratu? Zašto su na radio postajama zaboravljene Domoljubne pjesme? Zašto djeca ne znadu Vilu Velebitu? Zar nema branitelja kulture? Zar nema branitelja hrvatskih pjesama na „hrvatskoj estradi“? Nema. Njome kroče i pjevaju ljudi promjenjenih imena i prezimena, sumnjiva morala,nepoćudne prošlosti i nehrvatska porjekla,nostalgičari koji su se na trenutak ogrnuli hrvatskom zastavom da se zaštite od hrvatstva ali i da bi danas opet širili bratstvo i jedinstvo. Da bi širili nemoral i tuđu kulturu, kao „Seve nacionale“ da bi kroz pjesmu mirili agresora i žrtvu pout Rozge i Bajage. Da bi mogli pjevati gdje domoljubi ne mogu poput Brene u Puli. A zaboravili smo da su njene pjesme poput Bajaginih bile motivacija za agresorsku vojsku. Taško je to objasniti, taj zaborav, tu letargiju taj sindrom ovce, ili bih ga možda mogao objasniti pjesmom. Ili jednom strofom pjesme koja se i zove „ZAŠTO?“ branitelja hrvatske kulture i običaja, mog prijatelja i kuma Daria Plevnika koji u toj pjesmi kaže: „Zašto kod nas još od prije samo srbin pjevat smije? Zašto? Zašto Hrvat kada izda bude zvijezda a ne p..da? Zašto? Poslušajte na: http://soundcloud.com/tracks/search?page=2&;q%5Bfulltext%5D=plevnik E pa mogao bih poučen novijom hrvatskom poviješću kazati da u nas Hrvata ima jako puno „Zvijezda“ koji su kad je trebalo braniti Domovinu i narod bili p..de, i to iz jednostavnog razloga što im je kao i njihovim roditeljima uvijek bila draža i milija crvena zvijezda od šahovnice. Tada im je bila milija crvena zvijezda, a danas su im opet milije žute zvijezde od šahovnice, milija im Europa od Hrvatske. A mi jadni nijemi slijepi ZABORAVILI da njih nije tih 90-tih bilo u našim redovima, na prvim crtama. Mi to nismo zapisali, mi to nismo lustrirali mi smo kao dobri Božji narod oprostili i ZABORAVILI. Mi smo zaboravili da oni nama nikad neće oprostiti što smo obranili i stvorili Hrvatsku, ali će oprostiti Srbiji ratnu štetu, oprostiti će i odbaciti tužbu za genocid nad hrvatskim narodom. Oni nisu zaboravili kome pripadaju, kome služe. A mi? jesmo li mi zaboravili komu služimo?. Ne! Ja nisam zaboravio komu služim, ja služim Hrvatskoj i Hrvatskom Narodu. Služili smo mi branitelji narodu i Domovini devedesetih i borili se oružijem, danas se borimo protiv neprijatelja Hrvatske, prosvjedima, pisanjem, tiskovnim konferencijama, pamfletima, osnivanjem i organiziranjem Vijeća za Hrvatsku. Moram Vam kazati da će nas naš narodni zaborav koštati, kako Hrvatsku tako i Hrvatski narod. Shvačajući poruku koju kaže ova američka vojna izreka iz naslova „„NAROD KOJI ZABORAVI SVOJE BRANITELJE I SAM ĆE BITI ZABORAVLJEN“ kazujem Vam, Mi ne ćemo i ne možemo i ne smijemo dopustiti da Hrvatska zaboravi hrvatske Branitelje, Mi nećemo dopustiti da Hrvatski narod zaboravi,svoju povijest, uljudbu, jezik, glazbu i kulturu. Mi Hrvati izmislili smo uz mnoge druge svjetske izume Padobran, Pinkalo, Torpedo i Kravatu. Ovo posljednje oko vrata nose i neprijatelji hrvatske, no neka nikada ne zaborave kad ju budu vezali oko vrata, da ih za šiju drži ruka od Hrvata. Ako želite Bolje Hrvatskoj nećete dopustiti da se zaboravi. Meni je svatko tko je protiv Hrvatske i hrvatskog naroda „S DRUGE STRANE NIŠANA“ i to nekada se nikada ne zaboravi. Mario Maks Slaviček

Objavljeno Srijeda, 05 Prosinac 2012 14:00

 Ma ljudi moji, zar ste slijepi kraj zdravih očiju, zar ste zaboravili?

Bila jednom dok sam bio mali jedna partija, KPH, Komunistička partija Hrvatske. Moji su bili kmetovi, seljaci i nisu mogli u tu KPH jer je ona bila samo za birane, za onu koji su bili po šumama, u partizanima i njihovu djecu. I moj je djed išao u šumu, ali nije bio u partizanima, nije volio zvjezdu, nekog tamo Lenjina, Marxa i druge proletere.

E, i ovi u mom selu, njih nekoliko, voljeli su se zvati proleterima, iako nikad nisam shvaćao što to znači, osim što sam shvatio da su uvijek u prednosti i prvenstvu kad se nešto dobiva i dijeli, da njihova djeca imaju bolju odjeću i cipele, i da ne znam kako zločesti i besramni bili da se uvijek nekako izvuku iz nevolje, koliko god slabi đaci bili uvijek su dobili bolje ocjene od nas ostalih. Kad god bi u školi nekada nekud trebalo ići učiteljica je uvijek prvo prozivala i davala prednost „njima", obrazlažući da su oni proleterska, partizanska djeca i da su im roditelji KPH i da zato imaju prednost.

Boljelo me je to, to proleterstvo i KPH, moja je mati kad sam joj o tome kazivao samo zajecala i kazala „Ima jedno mjesto gdje ćeš ti biti u prvom redu, gdje ćeš imati svu pozornost i prednost, gdje će i tebe cijeniti i uvažavati ako budeš učio, bio dobar i slušao. Tamo gdje ću te sada poslati nema ovlasti KPH, i nema tih tvojih proletera, oni tamo ne smiju". Bio sam na kraju prvog razreda i majka me poslala na vjeronauk u crkvu. I gle čuda, nisam sreo nikoga od djece proletera, nigdje nisam vidio učiteljicu niti one iz KPH, nije nas bilo puno: Stjepan, Ante, Marija, Filip, Domagoj, Roko, Lucija..., da sve seljačka djeca i bio sam sretan. U crkvi smo pjevali, recitirali, družili se osjećali se slobodno i nedodirljivo, tu smo bili važni, tu se držalo do nas, tu smo držali jedni do drugih.

Vrijeme je prolazilo, kroz cijelo moje djetinjstvo nije za moju obitelj bilo ništa dobroga, proleteri su dobili najbolju zemlju, zna se preko KPH. Prve traktore na kredit, materijal za kuću na kredit, poslove šefova u šumariji, nadcestariji, pošti i drugdje. Moja mati je bila doma s djecom, za nju nije bilo posla, nije proleteruša i neće u taj KPH, a što je najgore išla je u Crkvu i slala svoju djecu tamo. Eh, to da vam kažem, od kada sam krenuo u crkvu i na jednom satu to spomenuo, učiteljica me otjerala u kut i morao sam cjeli dan govoriti na glas „Nema Boga. Nisam to htio nego sam šutio i plakao u kutu klečeći na kukuruzu, dok su mi se proleterska djeca smijala, suze su mi tekle niz obraze. Nisu mi se smijali Stjepan, Ante, Marija, Filip,

Domagoj, Roko, Lucija oni su samo pognuli glave...i molili u sebi za mene... saznao sam to puno godina kasnije.

Odlazak u grad

Sinovi PartijeSad idu i u crkvu, ne mole se, usne im se ne pomiču, sjede u prvim redovima, al' sjede zajedno kao na partijskim sastancima, na parkiralištu pokraj crkve bjesni automobili koji će ih odvesti u elitne stanove da se zajedno druže i dogovaraju poslove, one između svojih firmi u kojima ako imamo sreće rade naša djeca, jer ipak oni su proleteri, profiteri i dezerteri, KPH -Kapitalistička Partija Hrvatske, partizanski sinovi i unuci, oni imaju davno zacrtanu prednost: imati i vladati.]Došlo je vrijeme otisnuti se dalje iz sela, valja poći izučiti škole, na jedvite jade sam dobio stipendiju, mati mi je spremila stvari, petrolejka je gorila u kutu, u nas nije bilo struje, živjeli smo na kraju sela, oko nas nitko u KPH, nitko proleter pa nismo imali prednost. Odoh u grad na školovanje.

Mislio sam da je KPH samo kod nas u selu i da samo imamo te proletere, ali ljudi moji koliko ih je tek bilo u gradu, vidjelo se čim su nas u đačkom domu postrojili, mogao si po odjeći vidjeti koje je dijete proletera, a koje nije. Kasnije si to vidio i po ponašanju učitelja i odgajatelja, priča je bila ista, moćna je ta KPH i ugodno je biti proleter, sve imaš, zaštićen si, uvijek u prednosti, samo ne smiješ u crkvu. Još ako ti je otac ili djed partizan ne smije ti nitko ništa.

Dolazio sam u iskušenje da i ja budem proleter, da se odreknem crkve i vjeronauka, ali mi u tim trenutcima padne na um mati kako skrušeno moli, s krunicom u rukama pod svjetlom petrolejke i uz izbledjelu sliku Isusa iznad kreveta. I odmah mi ideja o proleterstvu izleti iz glave.

Došle su devedeste, nešto su se proleteri uzvrpoljili, priča se o samostalnosti, odgajatelji šetaju domom spuštena pogleda, šapću, neki koje sam viđao u crkvi na misi počinju hodati uzdignute glave, s ponosom i smiješkom, prošle nedjelje je crkva bila popunjenija, više je naroda došlo, mnoge do tada nisam vidio.

Na TV-u vijesti, ginu policajci na Plitvicama, pobijeni redarstvenici u Borovom Selu kod Vukovara. Sjednica Sabora, kad gle tamo vidim lica koje sam gledao na školskom TV-u dok nas je učiteljica tjerala da gledamo „Kongrese" da vidimo kako zemlju vode proleteri. Da, zazeblo me oko srca, opet su u prvim redovima proleteri i partizani, opet imaju prednost. Iako je rat u njega ne idu njihova djeca, nego oni koji su išli na mise, čiji djedovi i očevi nisu partizani. Pobjesnio sam, s tim mislima sam izašao iz Doma i besciljno lutao gradom, u glavi mi je odzvanjala rečenica koju je spiker izgovorio, „Hrvatski Državni Sabor napustili su članovi SKH-SDP (bivša KPH), i time odbili glasovati za Neovisnu Hrvatsku..."

Rat

Prijavio sam se u Gardu, otišao u rat, ratovao, krvario, molio, pokapao, plakao... Vratio sam se i oženio, radio 16 godina u Hrvatskoj vojsci, nadajući se da u njoj ne će nikada biti proletera i KPH. Prevario sam se i tu su, i imaju prednost prikriveni proleteri, oficiri i bivši KPH.

Tek kad sam puno godina nakon rata u glavi prevrtio sve događaje, kad sam shvatio da su proleteri i KPH u svim sferama naše nacije, bivša Komunistička Partija Hrvatske postala je Kapitalistička Partija Hrvatske, ona je pustila svoje pipke u sve novonastale političke stranke demokratskog višestranačja i vješto manipulira masama. Ista načela isti ljudi, i njihova djeca. Ne prezaju ni od čega, prezali su devedestih od rata i hrvatstva, dok smo mi ratovali oni su preuzeli poduzeća, medije i stranke, proleteri...

Sad idu i u crkvu, ne mole se, usne im se ne pomiču, sjede u prvim redovima, al' sjede zajedno kao na partijskim sastancima, na parkiralištu pokraj crkve bjesni automobili koji će ih odvesti u elitne stanove da se zajedno druže i dogovaraju poslove, one između svojih firmi u kojima ako imamo sreće rade naša djeca, jer ipak oni su proleteri, profiteri i dezerteri, KPH -Kapitalistička Partija Hrvatske, partizanski sinovi i unuci, oni imaju davno zacrtanu prednost: imati i vladati.

A mi, mi smo samo branitelji, kmetovi, seljaci.....mi nemamo svoju partiju, ne daju nam taštine imati ju.

A ja? Ja i dalje idem Crkvu, iako držim da nije mi mjesto među njima, nemamo ništa zajedničkog, ni mi ni naša djeca, stojim u zadnjim redovima s obitelji, na glas pjevam i molim. Molim za pravicu.

Oni misle da ih Bog ne prepoznaje, da ne zna da nemaju kajanja, da uistinu ne vjeruju, možda im neki od Hrvata opraštaju, ja nisam i ne ću, oni su krivi za teškoće mog naroda i zato će odgovarati, ako ne meni onda Bogu, a on je pravedan i pravedno će im suditi.

Bio sam sretniji kad nisu smjeli na barem jedno mjesto, u crkvu. 

U kojoj sad više ne viđam Stjepana, Antu, Mariju, Filipa, Domagoja, Roka, Luciju ni njihove obitelji... Kad sam ih upitao zašto?, kazali su gotovo u glas „Nije nama mjesto tamo među njima"...

Griješite, rekoh im, baš je nama tamo mjesto, ne dajmo im da nam i taj komad svemira oduzmu i posvoje.

Mario Maks Slavoček

 Bio sam sretniji kad nisu smjeli na barem jedno mjesto, u crkvu.

Oj Hrvatska mati....

Oj Hrvatska mati....

Živjela je u sjeni moćnika , čuvala svoj narod podanički i izdajnički koji joj je Bog u naručje i krilo stavio. Stoljećima je na grudima dojila i heroje i izdajnike. Svjesna hrabrih svojih sinova koji su stoljećima branili njeno tijelo i dušu ali i nakota koji su joj u utrobu utisnuli osvajaći koji su silom korsitili njeno tijelo. Na svojim je grudima gotovo tisuću ljeta odgajala i svoju i kopilansku krv osvajača. Manji je broj njenih sinova uspjevao preživjeti objede, izdaje i bitke. Mnogi su je nemoćnu i u lancima morali ostavljati kako bi drugdje u svjetu promicali njeno ime. Ime sveto , tisućama ljeta šaputano, koncem vezeno, opjevano u kamenu isklesano SVETO IME HRVATSKO. HRVATSKA je ime moje majke, majke mojh predaka i predaka njihovih. Moja mati HRVATSKA čije su grudi Velebit, čije su oči Jadran , čije su Ruke Hrašće, čije su kose zlatno žito i vene Dunav, Sava i Drava. Moja je mati HRVATSKA. Čekala je moja mati duga stoljeća, da rodi sinove gazde a ne kmetove. Skrivala je one svoje ponajbolje u Slavonskim šumama, Podravskim i Međimurskim Klijetina, Zagorskim selima. Skrivala je čeda svoja za koja je znala da ne rastu iz jala i da su krv čist njena Hrvatska a ne tuđinska, okupatorska. Skrivala u Velebitskim planinama, Dalmatinskim konobama, Hercegovačkom kršu i Istarskim valama, Ličko-Goranskim šumama. Znala je da će njena djeca jednog proljeća stasati, da će im mišice i zubi narasti i da će joj s tijela zlo odstraniti, da će opet biti ponosna i lijepa. Čekala je moja mati HRVATSKA da rodi sinove čije će srce zajedno kucati, koji će u glas njeno ime klicati jezikom svojim, pismom svojim ga pisati i rubcem njenim ovjenčati u bojama trajnim crvenim, bijelim i plavim. Čekala je i nadala se moja mati pišući svoja sjećanja u kamenu, sjećanja koja niti krv niti kiše isprati ne mogu nit nikad neće. Njen vapaj i jauk odjekivali su svijetom dok je sazivala sinove i kćeri da joj se vrate i daruju slobodu. Molila se vjeri i dragome Bogu. Klicala imena Ante, Jure, Roko, Šime, Krešimire, Dmitre,Tomislave, Stjepane, Trpimire, Zdeslave, Josipe, Franjo, Borna, Tuna....dozivala je ona dok je tuđin silom njeno tijelo, njen jezik, njenu povijest i njene kćeri mrcvario. Vrijeme je prolazilo, svak je sa nje komad otkinuo, pogrbljena, opljačkana, razrovana, silovana dočekala moja mati Hrvatska, svoje 9. stoljeće . Crvenilom pogrđena, djeca joj rastjerana, jezikom nerazumljivim i pismom od svoje kopiladi poharana. Od nanešenih zala sjećanja joj zamagljena, bez žara u očima, sa tugom u grudima gotovo da se svoga vlastita imena više sjećala nije, sa vjerom u tvorca svoga čekala je..... Ljeta gospodnjega 1990 po tjelu su njenu uši crvene gmizale, no ovaj puta u panici i strahu, horde osvajačke kopiladi koju je svojom krvlju i mlijkom hranila počelo je po njenu tijelu kopati, njene šume rušiti, balvane po cestama bacati zašto? U prvi tren nije shvatila, um joj je utrnuo, nada splasnula...kad odjednom u oku joj se zjenica raširi, u grudima srce zadrhti, krv njena zavrije, proključa i zakola...u uši joj doprije pjesma već pomalo zaboravljena, pjesma njenih sinova stoljećima stara. Ni škripa metala, nit topova jek, nit pjesma njene neželjene djece koji su godinama krv njenu pili, sjećanja zatirali, nadajačati nije mogla milozvučni ton , njenih sinova glas....Kroz tijelo joj sve glasnije i glasnije odjekuje pjesme zov što su joj generacije njenih odanih sinova i kćeri pjevali „OJ HRVATSKA MATI NEMOJ TUGOVATI...ZOVI, SAMO ZOVI, SVI ĆE SOKOLOVI ZA TE ŽIVOT DATI....." Čekala je i načekala se moja majka HRVATSKA da moja generacija i generacije prije mene iznjedre dovoljan broj sinova i kćeri i da ju osolobodimo tuđinskih okova, tuđinske povijesti i neželjenih sinova koji je nisu nikada voljeli niti su je čuvali nego samo iz nje korist gledali i uništavali. Nije nas bilo puno, ali smo isto disali, istu povijest štovali, zajedno smo krv prolijevali i majku svoju osolobađali. I kad smo bitke dobivali, kad smo braću i sestre gubili s njenim smo imenom na usnama umirali. Nit` krvi mi naše žao nije, nit` naših života što dali smo da se u slobodi i pod svojim stijegom, sa svojim jezikom i pismom nauživam moje majke ljepota. No mati ko mati, po pravici Božjoj nakon ratnih dana prigrli i one sa drugijeh strana. I reče nam mati „Po pravici Boga nemoj ikad više rukom svoj ići na svoga" . Nakon sviju muka, laži ili zala mati je ko mati njima opraštala. I kopilad njena skupi se kraj skuta kad vidješe tad`jadni da je mati ljuta. Prolazili dani i godina dosta kopilad joj njena opet uteg posta, preuzeše uzde uz pomoć tuđina, povijest se ponavlja to nam je sudbina. A mi opet njeni od krvi i mesa uperismo pogled u pravcu nebesa, mnogi od nas mati slušašmo bez riječi jer kopilad njena uvjek nas nadglasa. Dolaze sad njeni i posljednji dani, razapaeše majku njeni kopilani. Vode je u društvo gdje je jezik strani, gdje nam povijest neće značit više ništa, gdje pod tuđom čizmom novac više znači od povjesti stare, uljudbe i časti. Ništa više neće našoj djeci značit od stoljeća 7. tu žive Hrvati. Jer od 01.07. novu povijest piše maćeha nam nova, dočim draga braćo u lijes će nam leći naša mati ova.. Da li će se ikad probuditi moći iz smrtnijih snova ako ćuje pjesmu hrvatskih sinova..... „Oj Hrvatska mati, nemoj tugovati, zovi samo zovi svi će Sokolovi....za te život dati" I poslušaj majko dobro pjesme riječi jer oprost je tvoj krajem našoj sreći, slušala si svoju kopilad i sluge pjevaše ti pjesmu al` stihove druge.Tragediji tvojoj kraja biti neće dok kopilad tvoja pjevat će slijedeće „ Oj Hrvatska mati nemoj tugovati, zovi samo zovi, svi će Sokolovi tebe rasprodati..." Zapamtite da je dana 01.07.2013 godine od duge i teške bolesti IZDAJE umrla je moja majka HRVATSKA. Mario Maks Slaviček