Narod koji zaboravi svoje branitelje i sam će biti zaboravljen.

"THE NATION WHICH FORGETS ITS DEFENDERS WILL BE ITSELF FORGOTTEN". Calvin Coolidge, (1872-1933) Izreka u naslovu ove kolumne je izreka američke vojske i sama po sebi govori sve o jednom narodu, ponukala me da napišem ovu kolumnu. Branitelji su branili ovaj narod i naciju kroz 13. Stoljeća svoje povjesti od svih mogućih napadaja vojnih, vjerskih ,kulturoloških, političkih i drugih agresija. Kao sredstva očuvanja Hrvatske i hrvatstva rabili su, kulturu,uljudbu, slikarstvo, pjesništvo, glazbu, izume i inovacije, vjeru a na kraju kad je bilo potrebno i nužno oružje. Agresija jednog naroda na drugi uvijek započinje kad politička i diplomatska sredstva postanu neefikasna i beskorisna i kad jedan narod želi biti u povlaštenom i nadređenom položaju nad drugim narodom. Sa ciljem kako bi iskorištavao njegova materijalna i nematerijalna blaga i njegov životni prostor. Između težnji tog napadačkog naroda koji želi okupirati, ovladati, iskorištvati i težnji onog napadnutog naroda uvijek stoje i stajali su BRANITELJI. Kad su nam htjeli (a to čine i danas) porobiti jezik i jezikoslovlje 1918. Godine, branitelji hrvatskoga jezika iako malobrojni (npr. dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić) su ustali pisali, njegovali i čuvali hrvatski jezik, pismo i jezikoslovlje. A tko ih danas pamti? oni su od naroda poput svojih ranijih istomišljenika branitelja i čuvara hrvatske kulture od naroda zaboravljeni. Kad su nas porobljavali 1918 godine i kad je Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio gušenje pobune hrvatskih vojnika branitelja 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Jer su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeća „da s danom 2. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visočanstva 'prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali; „Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militanzam'" Tadašnji šef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u Beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata. ponosim". I ti vojnici i ti civili sa Jelačić placa iz 1918 godine su bili hrvatski branitelji i a oni su od današnjeg naroda zaboravljeni jer malo tko za njih znade. Al` zato njegova krv i Anđelinovićevi geni u liku drugarice Vesne Pusić koja NE ZABORAVLJA I NIJE ZABORAVILA uništavati svehrvatsku samostalnost i nezavisnost, nije zaboravila svoju obvezu prema precima i svom „europskom narodu“. Kad su nas napadali Mlečani, Mađari, Ugari, Turci, Srbi ili bilo tko drugi, uvjek su pokušali nametnuti svoju kulturu, jezik i povijest. Nekad se to činilo kroz oružanu agresiju i domaću izdaju a danas kroz masmedije i općepoznatu hrvatsku demenciju tj. ZABORAVNOST ali i izdaju. Jer danas izdati Hrvatsku, izdati slobodu jednog naroda nije grijeh nego politička uljuđenost i dobrosusjedska gesta. Ma jasno mi je zašto njima to nije grijeh, pa kako može biti grijeh nekome tko u ništa ne vjeruje? Niti u Boga niti u Domovinu niti u Narod. Najveći je dakle neprijatelj jednog naroda njegova povijesna ZABORAVLJIVOST. A lijepo je rekao naš branitelj hrvatstva i otac Domovine Ante Starčević „Mi Hrvati imamo dvije narodne mane , iz kojih izvire sva naša nesreća Mi svakom vjerujemo bez da promišljamo , i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi čine .“ Zaboravio je ovaj napaćeni hrvatski narod pod tuđom čizmom puno stvari iz svoje povjesti, zaboravio je mnoga zla što su nam susjedi načinili. No najžalosnije je što je njegova zaboravljivost postala sve češća i sve brža. Tek je dvadeset ljeta prošlo od krvlju stečene slobode i nezavisnosti a već je ovaj narod zaboravio da je tisuću ljeta sanjao tu istu slobodu i nezavisnost. Mladost našu nismo naučili da ne sluša zvuke pjesama i glazbe pod kojima su nas palili,ubijali i rušili, zar smo i to zaboravili, prenijeti povijest na pokoljenja?. O, kako je kratka postala naša pamet i naše pamćenje. A po zidovima razrušenih gradova pišu grafiti „ Vukovar i rat za mladež su bajke draže im je slušat srbijanske cajke“. Danas još ima branitelja koji su sve to opet spremni braniti puškom, no gdje su branitelji povijesti? Gdje su branitelji jezika, Branitelji kulture gdje su intelektualci, znanstvenici, političari da dignu glas? Zašto se u školama zaboravilo učiti o Domovinskom ratu? Zašto su na radio postajama zaboravljene Domoljubne pjesme? Zašto djeca ne znadu Vilu Velebitu? Zar nema branitelja kulture? Zar nema branitelja hrvatskih pjesama na „hrvatskoj estradi“? Nema. Njome kroče i pjevaju ljudi promjenjenih imena i prezimena, sumnjiva morala,nepoćudne prošlosti i nehrvatska porjekla,nostalgičari koji su se na trenutak ogrnuli hrvatskom zastavom da se zaštite od hrvatstva ali i da bi danas opet širili bratstvo i jedinstvo. Da bi širili nemoral i tuđu kulturu, kao „Seve nacionale“ da bi kroz pjesmu mirili agresora i žrtvu pout Rozge i Bajage. Da bi mogli pjevati gdje domoljubi ne mogu poput Brene u Puli. A zaboravili smo da su njene pjesme poput Bajaginih bile motivacija za agresorsku vojsku. Taško je to objasniti, taj zaborav, tu letargiju taj sindrom ovce, ili bih ga možda mogao objasniti pjesmom. Ili jednom strofom pjesme koja se i zove „ZAŠTO?“ branitelja hrvatske kulture i običaja, mog prijatelja i kuma Daria Plevnika koji u toj pjesmi kaže: „Zašto kod nas još od prije samo srbin pjevat smije? Zašto? Zašto Hrvat kada izda bude zvijezda a ne p..da? Zašto? Poslušajte na: http://soundcloud.com/tracks/search?page=2&;q%5Bfulltext%5D=plevnik E pa mogao bih poučen novijom hrvatskom poviješću kazati da u nas Hrvata ima jako puno „Zvijezda“ koji su kad je trebalo braniti Domovinu i narod bili p..de, i to iz jednostavnog razloga što im je kao i njihovim roditeljima uvijek bila draža i milija crvena zvijezda od šahovnice. Tada im je bila milija crvena zvijezda, a danas su im opet milije žute zvijezde od šahovnice, milija im Europa od Hrvatske. A mi jadni nijemi slijepi ZABORAVILI da njih nije tih 90-tih bilo u našim redovima, na prvim crtama. Mi to nismo zapisali, mi to nismo lustrirali mi smo kao dobri Božji narod oprostili i ZABORAVILI. Mi smo zaboravili da oni nama nikad neće oprostiti što smo obranili i stvorili Hrvatsku, ali će oprostiti Srbiji ratnu štetu, oprostiti će i odbaciti tužbu za genocid nad hrvatskim narodom. Oni nisu zaboravili kome pripadaju, kome služe. A mi? jesmo li mi zaboravili komu služimo?. Ne! Ja nisam zaboravio komu služim, ja služim Hrvatskoj i Hrvatskom Narodu. Služili smo mi branitelji narodu i Domovini devedesetih i borili se oružijem, danas se borimo protiv neprijatelja Hrvatske, prosvjedima, pisanjem, tiskovnim konferencijama, pamfletima, osnivanjem i organiziranjem Vijeća za Hrvatsku. Moram Vam kazati da će nas naš narodni zaborav koštati, kako Hrvatsku tako i Hrvatski narod. Shvačajući poruku koju kaže ova američka vojna izreka iz naslova „„NAROD KOJI ZABORAVI SVOJE BRANITELJE I SAM ĆE BITI ZABORAVLJEN“ kazujem Vam, Mi ne ćemo i ne možemo i ne smijemo dopustiti da Hrvatska zaboravi hrvatske Branitelje, Mi nećemo dopustiti da Hrvatski narod zaboravi,svoju povijest, uljudbu, jezik, glazbu i kulturu. Mi Hrvati izmislili smo uz mnoge druge svjetske izume Padobran, Pinkalo, Torpedo i Kravatu. Ovo posljednje oko vrata nose i neprijatelji hrvatske, no neka nikada ne zaborave kad ju budu vezali oko vrata, da ih za šiju drži ruka od Hrvata. Ako želite Bolje Hrvatskoj nećete dopustiti da se zaboravi. Meni je svatko tko je protiv Hrvatske i hrvatskog naroda „S DRUGE STRANE NIŠANA“ i to nekada se nikada ne zaboravi. Mario Maks Slaviček