Objavljeno Srijeda, 05 Prosinac 2012 14:00

 Ma ljudi moji, zar ste slijepi kraj zdravih očiju, zar ste zaboravili?

Bila jednom dok sam bio mali jedna partija, KPH, Komunistička partija Hrvatske. Moji su bili kmetovi, seljaci i nisu mogli u tu KPH jer je ona bila samo za birane, za onu koji su bili po šumama, u partizanima i njihovu djecu. I moj je djed išao u šumu, ali nije bio u partizanima, nije volio zvjezdu, nekog tamo Lenjina, Marxa i druge proletere.

E, i ovi u mom selu, njih nekoliko, voljeli su se zvati proleterima, iako nikad nisam shvaćao što to znači, osim što sam shvatio da su uvijek u prednosti i prvenstvu kad se nešto dobiva i dijeli, da njihova djeca imaju bolju odjeću i cipele, i da ne znam kako zločesti i besramni bili da se uvijek nekako izvuku iz nevolje, koliko god slabi đaci bili uvijek su dobili bolje ocjene od nas ostalih. Kad god bi u školi nekada nekud trebalo ići učiteljica je uvijek prvo prozivala i davala prednost „njima", obrazlažući da su oni proleterska, partizanska djeca i da su im roditelji KPH i da zato imaju prednost.

Boljelo me je to, to proleterstvo i KPH, moja je mati kad sam joj o tome kazivao samo zajecala i kazala „Ima jedno mjesto gdje ćeš ti biti u prvom redu, gdje ćeš imati svu pozornost i prednost, gdje će i tebe cijeniti i uvažavati ako budeš učio, bio dobar i slušao. Tamo gdje ću te sada poslati nema ovlasti KPH, i nema tih tvojih proletera, oni tamo ne smiju". Bio sam na kraju prvog razreda i majka me poslala na vjeronauk u crkvu. I gle čuda, nisam sreo nikoga od djece proletera, nigdje nisam vidio učiteljicu niti one iz KPH, nije nas bilo puno: Stjepan, Ante, Marija, Filip, Domagoj, Roko, Lucija..., da sve seljačka djeca i bio sam sretan. U crkvi smo pjevali, recitirali, družili se osjećali se slobodno i nedodirljivo, tu smo bili važni, tu se držalo do nas, tu smo držali jedni do drugih.

Vrijeme je prolazilo, kroz cijelo moje djetinjstvo nije za moju obitelj bilo ništa dobroga, proleteri su dobili najbolju zemlju, zna se preko KPH. Prve traktore na kredit, materijal za kuću na kredit, poslove šefova u šumariji, nadcestariji, pošti i drugdje. Moja mati je bila doma s djecom, za nju nije bilo posla, nije proleteruša i neće u taj KPH, a što je najgore išla je u Crkvu i slala svoju djecu tamo. Eh, to da vam kažem, od kada sam krenuo u crkvu i na jednom satu to spomenuo, učiteljica me otjerala u kut i morao sam cjeli dan govoriti na glas „Nema Boga. Nisam to htio nego sam šutio i plakao u kutu klečeći na kukuruzu, dok su mi se proleterska djeca smijala, suze su mi tekle niz obraze. Nisu mi se smijali Stjepan, Ante, Marija, Filip,

Domagoj, Roko, Lucija oni su samo pognuli glave...i molili u sebi za mene... saznao sam to puno godina kasnije.

Odlazak u grad

Sinovi PartijeSad idu i u crkvu, ne mole se, usne im se ne pomiču, sjede u prvim redovima, al' sjede zajedno kao na partijskim sastancima, na parkiralištu pokraj crkve bjesni automobili koji će ih odvesti u elitne stanove da se zajedno druže i dogovaraju poslove, one između svojih firmi u kojima ako imamo sreće rade naša djeca, jer ipak oni su proleteri, profiteri i dezerteri, KPH -Kapitalistička Partija Hrvatske, partizanski sinovi i unuci, oni imaju davno zacrtanu prednost: imati i vladati.]Došlo je vrijeme otisnuti se dalje iz sela, valja poći izučiti škole, na jedvite jade sam dobio stipendiju, mati mi je spremila stvari, petrolejka je gorila u kutu, u nas nije bilo struje, živjeli smo na kraju sela, oko nas nitko u KPH, nitko proleter pa nismo imali prednost. Odoh u grad na školovanje.

Mislio sam da je KPH samo kod nas u selu i da samo imamo te proletere, ali ljudi moji koliko ih je tek bilo u gradu, vidjelo se čim su nas u đačkom domu postrojili, mogao si po odjeći vidjeti koje je dijete proletera, a koje nije. Kasnije si to vidio i po ponašanju učitelja i odgajatelja, priča je bila ista, moćna je ta KPH i ugodno je biti proleter, sve imaš, zaštićen si, uvijek u prednosti, samo ne smiješ u crkvu. Još ako ti je otac ili djed partizan ne smije ti nitko ništa.

Dolazio sam u iskušenje da i ja budem proleter, da se odreknem crkve i vjeronauka, ali mi u tim trenutcima padne na um mati kako skrušeno moli, s krunicom u rukama pod svjetlom petrolejke i uz izbledjelu sliku Isusa iznad kreveta. I odmah mi ideja o proleterstvu izleti iz glave.

Došle su devedeste, nešto su se proleteri uzvrpoljili, priča se o samostalnosti, odgajatelji šetaju domom spuštena pogleda, šapću, neki koje sam viđao u crkvi na misi počinju hodati uzdignute glave, s ponosom i smiješkom, prošle nedjelje je crkva bila popunjenija, više je naroda došlo, mnoge do tada nisam vidio.

Na TV-u vijesti, ginu policajci na Plitvicama, pobijeni redarstvenici u Borovom Selu kod Vukovara. Sjednica Sabora, kad gle tamo vidim lica koje sam gledao na školskom TV-u dok nas je učiteljica tjerala da gledamo „Kongrese" da vidimo kako zemlju vode proleteri. Da, zazeblo me oko srca, opet su u prvim redovima proleteri i partizani, opet imaju prednost. Iako je rat u njega ne idu njihova djeca, nego oni koji su išli na mise, čiji djedovi i očevi nisu partizani. Pobjesnio sam, s tim mislima sam izašao iz Doma i besciljno lutao gradom, u glavi mi je odzvanjala rečenica koju je spiker izgovorio, „Hrvatski Državni Sabor napustili su članovi SKH-SDP (bivša KPH), i time odbili glasovati za Neovisnu Hrvatsku..."

Rat

Prijavio sam se u Gardu, otišao u rat, ratovao, krvario, molio, pokapao, plakao... Vratio sam se i oženio, radio 16 godina u Hrvatskoj vojsci, nadajući se da u njoj ne će nikada biti proletera i KPH. Prevario sam se i tu su, i imaju prednost prikriveni proleteri, oficiri i bivši KPH.

Tek kad sam puno godina nakon rata u glavi prevrtio sve događaje, kad sam shvatio da su proleteri i KPH u svim sferama naše nacije, bivša Komunistička Partija Hrvatske postala je Kapitalistička Partija Hrvatske, ona je pustila svoje pipke u sve novonastale političke stranke demokratskog višestranačja i vješto manipulira masama. Ista načela isti ljudi, i njihova djeca. Ne prezaju ni od čega, prezali su devedestih od rata i hrvatstva, dok smo mi ratovali oni su preuzeli poduzeća, medije i stranke, proleteri...

Sad idu i u crkvu, ne mole se, usne im se ne pomiču, sjede u prvim redovima, al' sjede zajedno kao na partijskim sastancima, na parkiralištu pokraj crkve bjesni automobili koji će ih odvesti u elitne stanove da se zajedno druže i dogovaraju poslove, one između svojih firmi u kojima ako imamo sreće rade naša djeca, jer ipak oni su proleteri, profiteri i dezerteri, KPH -Kapitalistička Partija Hrvatske, partizanski sinovi i unuci, oni imaju davno zacrtanu prednost: imati i vladati.

A mi, mi smo samo branitelji, kmetovi, seljaci.....mi nemamo svoju partiju, ne daju nam taštine imati ju.

A ja? Ja i dalje idem Crkvu, iako držim da nije mi mjesto među njima, nemamo ništa zajedničkog, ni mi ni naša djeca, stojim u zadnjim redovima s obitelji, na glas pjevam i molim. Molim za pravicu.

Oni misle da ih Bog ne prepoznaje, da ne zna da nemaju kajanja, da uistinu ne vjeruju, možda im neki od Hrvata opraštaju, ja nisam i ne ću, oni su krivi za teškoće mog naroda i zato će odgovarati, ako ne meni onda Bogu, a on je pravedan i pravedno će im suditi.

Bio sam sretniji kad nisu smjeli na barem jedno mjesto, u crkvu. 

U kojoj sad više ne viđam Stjepana, Antu, Mariju, Filipa, Domagoja, Roka, Luciju ni njihove obitelji... Kad sam ih upitao zašto?, kazali su gotovo u glas „Nije nama mjesto tamo među njima"...

Griješite, rekoh im, baš je nama tamo mjesto, ne dajmo im da nam i taj komad svemira oduzmu i posvoje.

Mario Maks Slavoček

 Bio sam sretniji kad nisu smjeli na barem jedno mjesto, u crkvu.