Zašto je nama Hrvatima tako ružno danas tata ?

Zašto je nama  Hrvatima tako ružno danas tata ?

Pitanje je postavila moja kći Ariana 13 ljeta stara...

 I kako  danas uz sve  ove lažne vrijednosti i laži sve to što se zbiva  objasniti   vlastitoj djeci?

Da  im  Hrvatsku i slobodu nisu donijeli ni političari niti novinari, niti pjevači,ni  menadžeri, ni bankari, ni ne vladine organizacije, ni pederi i lezbe , ni znanstvenici, ni učenjaci nego dio Hrvatskog naroda koje danas zovu Hrvatskim Braniteljima granate, puške, topovi i meci....

Ariana

Biti usamljen u masi ljudi  je jedno od najvećih prokletstava koje si čovjek može priskrbiti.  Promišljajući o tome kako  je teško pobjediti masmedijsku mašineriju, idolopoklonstvo i neutaživu žeđ Hrvatskih  „elita“ da ne čine ništa svojom glavom, mišlju,rječju djelom nego da uvijek prepuste nekom dugom da ih vodi, da mu služe.

Nekada su naši pređi u povijesti mudro znali odredti kome će i zašto služiti, Bogu i svom narodu, Domovini, jednom riječju naciji. Zašto su  to tada uspjevali činiti zajednički, zašto su u ta teška vremena naši praoci mogli stvoriti jedinstvenu cjelinu ljudi,prostora, vremena i povijesti...

Čitam, tražim proučavam spise, slušam riječi hrvatskih otaca,  Tomislava, Trpimira, Zvonimira, Jelačića, Starčevića, Radića, Gupca, Krleže, Blaža Kraljevića, Brune Bušića i mnogih drugih. Sjećam se riječi onih koji su kraj mene po kiši,snijegu, blastu, vodi i danju i noći čuvali Hrvatsku zemlju, sela, njive, planine... i  dođe mi da plačem.

Ta sjećanja danas mnogima koji su u toplini svoga doma, u kućnom ogrtaču slušali o nama na  ovih  koji danas stvaraju vijesti i prekrajaju povjest čineći je iskrivljenom,nejasnom i nekako neprihvatljivom tada dok se povijest krvlj upisala u kamen klesala ti i takvi su  u lakiranim cipelama po salonima prepiričavali i pisali i unovčavali  vjesti sa terena u svojim medijima. vijestima, jer to smo mi tada bili oni koji su stvarali vijest i povijest, tima i takvima ona ne znače ništa. Još je gore to što mnogi od

Oni su postali moćnici, ratnici i upravljači događajima, njih se pita i oni savjetuju, kroje izjavljuju analiziraju, optužuju i kroje  „ istinu“ i pravicu. Oni su najpodobniji, oni su generali poslije bitaka. Oni pobjeđuju bez gubitaka, jer ne gube svoje nego naše. Našu Domovinu, ljude, povijest, hrabrost i dostojanstvo.

Oni su,  i gospoda i drugovi oni su i  lice i naličje. Njima nacija vjeruje dok sa malih i velikih ekrana poručuju, rezimiraju, polemiziraju, indoktriniraju, sotoniziraju.  Oni su ratnici pera, ne ratnici mača. Oni uvijek prežive i nikad ne stradaju jer pišu kako kažu oni koji njima vladaju. Nije zalud ona stara Pero je jače od mača.  Perom se pišu odluke, zapovjedi, napadi, obrane, obuke i odluke.  Perom započinju i završavaju ratovi,

I zato danas  mi  moramo shvatiti, prenijeti, čuvati i braniti istinu onakvom kakvom smo je doživjeli. Čistom i ne cenzuriranom, iskrenom i ne editiranom.  Prenoseći je na svoje bližnje, pretačući je u pjesme, slova i povijesne knjige. Moramo je uklesati u kamen, pjevati uz trobojnicu.

Ratište

Shvatio sam zašto su naši preci bili uspješniji od nas. Oni su se držali riječi,časti i imena svojih otaca. Oni nisu vjerovali strancima,glasnicima, trgovcima, prekupcima i slatkim riječima.  Kako su sve to uspjevali? Kako su mogli? Kako su znali? Nisu imali medije, nisu imali internet i televiziju.  Kako su nam onda ostavili ovako bogatu povjesnu baštinu, ovako bogatu i lijepu zemlju, vrijednu i radišnu naciju?

Oni su vjerovali onima koji su ono što su kazivali i činili. Oni su vjerovali u sebe i ljudskim djelima. Oni su njegovali svoje i poštovali tuđe. Oni su dijelili dobro i zlo, oni su zajedno gradili, sijali, sadili. Oni su zajedno pjevali, plakali zajedno su umirali i zajedno se rađali.

Jednostavno je to u stvari....

Da se ne zaboravi...

Oni su jedni u drugima  tražili ono što ih spaja, ono  što nitko nije mogao niti smio osporiti. Jer kad bi to učinio morao bi se sa njima boriti.  A što bi to moglo biti? Današnje vrijednosti? Novac, auto, mobitel i druge nevažne vrijednosti? Ne dragi moji, oni su se borili za ono, za što smo se mi za Vas izborili, slobodu, državu, naciju, zastavu, himnu i demokraciju.   Njih ili nas Hrvate bolje je kazati spajala je zemlja, prostor, jezik i stijeg. Sve su nam to u novijoj povjesti  oduzeli , zatrovali i  izmjenili.

I sada je jasno zašto i kako nama kao masom vladaju, usmjeravaju, odlučuju i iskorištavaju. Perom, medijima u glavu nam ugrađuju, vrijednosti, stavove, događaje i povijest. A mi pojedini smo shvatili i opet se bitke uhvatili te uza sve drugo, politikom i perom umjesto mača čuvamo Hrvatsku od izdajnika i osvajača.

I tako kćeri moja, hrvatice dična drago mi je kao ocu hrvatu, što ideš k misi, poštuješ oca, brata i majku. Što  misliš svojom glavom,  podupreš moj rad, poštuješ moj domovinski rat i hrvtaske ratnike. Što ne slušaš cajke, zbog tebe i takvih uvijek će bit Hrvata i Hrvatske.

I nemoj se brinut što ponekad vidiš kako ocu  suza iz oka teče to oca tvoga nepravda peče, kad vidi laži sa malih ekrana i  tisuće naših bez posla i stana. Kad vidi stranca da mu sudbu kroji jer se njegov narod zajedništva boji...

Ne,  nije to suza zbog sjećanja iz rata, već zbog laži i izdaje takozvanih „Hrvata“.  Mogu ti samo kazati ovo:

Nije djevojčice nekome poput mene rat mogao nauditi nego mi mir pravi nered i sva ova žgadija koja nakon domovinskog rata....u kojem smo oružjem pobjedili  protivnika ispred sebe no  još nam ostaje poraziti neprijatelja iza nas a taj rat iako bez oružja još uvijek traje.

u njem uživa, na tuđoj muci. U ratu je sve jasno i istinito, metak nikad ne laže, krv je slana, ljepljiva, strah smrdi... noć je prijatelj, protivnik ispred mene a neprijatelj iza....shvatih

No ipak ne brini riješit će to tata....ima nas, ima nas još ratnika Domoljuba Hrvata...

Mario Maks Slaviček