"Slučajno" su na vlasti oni koji Hrvatsku nisu željeli

"Slučajno" su na vlasti oni koji Hrvatsku nisu željeli

Objavljeno Srijeda, 29 kolovoza 2012 14:00

Slučajno!?

Slučajno je premijer razotkrio svoje istinske namjere, svoj odgoj i ideologiju. Slučajno, kao što je „slučajno" izbjegao staviti se na raspolaganje kad je trebalo braniti Hrvatsku i njen puk, a za razliku od mnogih, on je itekako to morao, jer je imao dovoljno godina da to učini i u konačnici Ustav u koji se danas kune mu je to i nalagao.

„Slučajno" danas Hrvatskom vlada oligarhija tajkuna, političkih otpadnika iz centralnog komiteta i pripadnika obavještajne zajednice UDBA-e i SDB-e, duboko umreženih s euro masonerijom. Da, reklo bi se slučajno. No, da Vas podsjetim, još pokoji puta, jer je općepoznato da je u nas Hrvata slabo pamćenje spram zla kojeg nam učiniše kao što je to još davno rekao Stjepan Radić.

Dakle slučajno su neki „slučajni" četnici, nakon što je hrvatski puk sa 94.6% izglasao na referendumu želju za samostalnom i neovisnom Hrvatskom pobacali Politički otpad„Slučajno" danas Hrvatskom vlada oligarhija tajkuna, političkih otpadnika iz centralnog komiteta i pripadnika obavještajne zajednice UDBA-e i SDB-e, duboko umreženih s Euro masonerijom. Da, reklo bi se slučajno. No, da Vas podsjetim, još pokoji puta, jer je općepoznato da je u nas Hrvata slabo pamćenje spram zla kojeg nam učiniše kao što je to još davno rekao Stjepan Radić„slučajne" balvane i sa „slučajno" naoružanim pripadnicima srpske manjine „slučajno" getoizirali mjesta u kojima su do tada „slučajno" živjeli.

„Slučajno" su pucali po legitimnim postrojbama policije od Plitvica do Borova Sela, „slučajno su se događala okupljanja „srpskog naroda" koja su u svojim govorima evocirala „slučajnu" Veliku Srbiju.

„Slučajno" se dogodilo da baš tada hrvatski puk dobije embargo međunarodne zajednice koja je pak „slučajno" cijelo vrijeme na strani Slobe Miloševića i daje mu vremena da riješi „ slučajnu" krizu u bivšoj Jugoslaviji.

Previše slučajnosti u prvim godinama rata, poput slučajne „pomirbe", poput ulaska UDBA-e u institucije novonastale hrvatske države, poput iznenadne propasti tisuća poduzeća, „slučajnog"načina privatizacije, „slučajnog" ne provođenja lustracije.

„Slučajno" u našoj zemlji i dalje u i na vlasti ostaju oni koji Hrvatsku nisu željeli niti su se za nju borili. „Slučajno" se dokapitaliziraju i saniraju banke, pa „slučajni" premijeri državni dužnosnici to sve kao „slučajno" prodaju u bescjenje. Mesić po dijaspori „slučajno" pjeva pjesme koje su danas „slučajno" zabranjene na hrvatskim krugovalima.

E rekao bih da im je sve to malo izmaklo „slučajno", kad je goloruki hrvatski puk nimalo slučajno pobijedio njihovu JNA, i nimalo slučajno kroz ratne operacije prvo odbio napadaje, a u konačnici s Bljeskom i Olujom oslobodio po riječima premijera Zorana Milanovića „slučajnu državu".

Nimalo slučajno svaki pametan političar mogao je takav ishod i predvidjeti poznavajući nimalo slučajnu hrvatsku povjest i vojničke vještine Hrvata. Na njihovu žalost nimalo slučajno ostade nas živih sudionika tog vremena koji se niti slučajno tih dana ponosa i slave ne ćemo Nimalo slučajno„Slučajno" se u udžbenicima ne nalaze najveće hrvatske bitke Domovinskog rata, slučajno na nacionalnoj televiziji gledamo nimalo slučajne srpske emisije i filmove, nimalo slučajno estradnjaci koji su na povodcu UDBA-e još od 70-ih rade na suradnji i pomirbiodreći, a za njihovo očuvanje i očuvanje Domovine spremni smo nimalo slučajno dati i svoje najvrijednije, svoje živote.

„Slučajno" se dogodilo da nakon 2000. godine i povjesno poznate hrvatske slabosti, izdaje, dojučerašnji „slučajni" domoljubi poput Mesića, Manolića i sličnih pozivaju na detuđmanizaciju i europeizaciju hrvatske. Nimalo slučajno ti se likovi okreću prema svojim stvarnim „slučajnim" nalogodavcima i rastržuju sve što se prodati dade, a oni sami bivaju uposleni u korporacijama onih koji nisu željeli nastanak samostalne Hrvatske.

„Slučajnom" prodajom medija nimalo slučajnim neprijateljima Hrvatske i hrvatstva kao i hrvatskih banaka, nastavlja se tijek „slučajnog" specijalnog rata. Slučajnim stvaranjem Haaškog suda, „slučajnom" izdajom generala, „slučajnim" friziranjem dokaza i optužnica „slučajno" se radi na izjednačavanju žrtve i agresora. Slučajno Srbija dobiva legitimitet istraživanja ratnih zločina na svim prostorima bivše Juge u kojima je ta ista Srbija bila „slučajni" agresor, nimalo slučajno hrvatski se političari prodaju europskim nalogodavcima, pa kao slučajno bez volje hrvatske nacije prodaju izdvojeni gospodarski pojas odnosno hrvatski akvatorij i dobar dio teritorija.

„Slučajno" se u udžbenicima ne nalaze najveće hrvatske bitke Domovinskog rata, slučajno na nacionalnoj televiziji gledamo nimalo slučajne srpske emisije i filmove, nimalo slučajno estradnjaci koji su na povodcu UDBA-e još od 70-ih rade na suradnji i pomirbi. „Slučajno" se skidaju pleteri s policijskih kapa, slučajno istospolci imaju veću medijsku pozornost od tradicionalnih hrvatskih vrijednosti. „Slučajno" dolaze na vlast lopovi, manipulatori i trgovci lažnim obećanjima, jer ih ti i takvi mediji forsiraju. Sve je to kao „slučajno"?!

Nimalo slučajno bih im rado stao na kraj jer su izrod hrvatskoga puka.

Nimalo slučajno reći ću im sljedeće: Osobno ću činiti sve da vi i vama slični nikada više niti slučajno ne dođete u priliku voditi ovu zemlju i ovaj napaćeni, izvarani hrvatski puk. Mi koji smo svojom krvlju nimalo slučajno natopili zemlju po kojoj vi gazite kao da nije vaša, koju ste degradirali u zemlju trećega svijeta. Vi niste zaslužili Hrvatom se zvat'.

Jer mi Hrvati ne vjerujemo u slučajnosti. Drugovi agnostici, bezbožnici, jugonostalgičari, kvazieuropejci i sekretari, mi vjerujemo u Boga, a on, ako niste znali da vas uputim, daje posljednju riječ na svačije djelo. Pomogao je da se riješimo tiranije vaših otaca, pomoći će nam da se riješimo i vaše.

„Nitko Hrvatsku ne može voljeti više od onih koji su spremni dati život za nju"

Mario Slaviček

Pismo prijatelju u iseljeništvu

 

Poštovani prijatelju,

Hvala na lijepim željama, mi eto ovdje u Domovini nastavljamo s bojem za pravdu i čast Hrvata. Ovaj puta je neprijatelj u našim vlastitim redovima i teže ga je raspoznati. Još je gori onaj za kojega smo mislili da nam je saveznik, no i njih smo prepoznali. 16. travnja počinje pisanje stare - nove naše povijesti. Nema mjesta brizi, mi Hrvati smo s leđa skinuli puno onih koji su mislili s nama gospodariti . No jedna stvar je jasna o ovima "našima" koji nas sada vode, oni su gori nego one Radićeve guske u magli. Oni ne znaju da ti nitko ne može zajašiti za vrat ako se sam ne pogneš.

Vidiš prijatelju moj, oni koji su sjedili u zadnjim redovima dok je pokojni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman vodio ovu zemlju sada podanički i klečeći ovu zemlju vode u Lavlji brlog. Samo oni ne znaju da na tom putu imaju one koji se u ime hrvatskog naroda protive tom nastojanju i takvom načinu vođenja države. Imaju protiv sebe naše proslavljene Tigrove,,Vukove, Paukove, Kune, Pume, Sokolove i Gromove, namjerno ti pobrojah nazive gardijskih brigada koje su još k tomu ojačane specijalcima MUP-a i najhrabrijim sinovima HOS-a. Tih koje nabrojah bolje da se čuva Lav, koji je odavna izgubio svoje hrabro srce, i postao hijena željna tuđeg teritorija. Našeg teritorija i našega tisućljetnog bogatstva i ljepota.

Poručujem im svima lijepo po istini, da je Hrvat odan Domovini, nek' se oni drže otoka svoga, ja im ne dam do ognjišta moga. Tu je pao Mehmed Paša. silni tu Turci glave izgubili, tu su kosti naših djedova, iz njih nam se i obnavlja snaga. I još da Vam kažem braćo u tuđini, s nama bdiju i čekaju : Tomislav i svi mu konjanici, Krešimir i njegovi mornari, Šubić-Zrinski i njegovi vojari i na kraju povijesti nam drage Franjo Tuđman i Gardijske snage.

Spavajte spokojno i mirno u dalekoj tuđini, mi Vam ovdje čuvamo stijeg, vjeru i domovinu.

"Mnogi su nešto dali za Domovinu, samo su neki dali sve, ako smo ju znali obraniti, znat ćemo ju sačuvati i unaprijediti"

Mario Maks Slaviček

Ne bude li države, ne će biti niti vojske, niti generala, niti naroda

Hrvatski branitelji su i po kiši i po snijegu odrađivali najteže zadaće. Nitko nije od nas primio zapovijed da ide u obranu Hrvatske, učinili smo to iz ljubavi prema domovini i dragovoljno.

Suborci probudite se!

Svi mi branitelji smo zajedno odgovorni za ovu zemlju i ovaj narod! Zemlju smo oslobodili od oružane sile, ali ne i od politike koja ju želi porobiti i nas učiniti robljem, naš narod financijskim gubitnicima, bez posla i kruha, našu djecu bez budućnosti. Samo zato da bi oni "odabrani" sjedili u EU parlamentu, oni koji su dezertirali, pljačkali i profitirali, proširili svoj biznis u toj EU tvorevini, a nas na kraju proglasili nepoželjnom skupinom. Zapamtite da u EU nema stavke hrvatski branitelji.

Pojedinci su koristeći svoje pozicije u udrugama pod okriljem izjave: „Generali su izrazili želju da se ne prosvjeduje...." po mom mišljenju učinili krivu taktičku prosudbu. Naše generale u Haagu su izdali prvo političari, zatim njihovi kolege generali koji, čast iznimkama, šute kao zaliveni i naplaćuju svoje pozicije u nadzornim odborima državnih poduzeća ili planduju u „respektabilnim" mirovinama, kako je kazala zločesta maćeha Jaca. Umjesto da oni prvi povedu svoju vojsku, dočasnike i časnike u obranu digniteta svojih kolega i suboraca, koji su u zatvorima, jer nas sve možda sutra čeka ista sudbina. Oni dalje šute.

Srećom, jedan od generala domovinskog rata je bezrezervno odmah zauzeo gard i stav protiv svih antihrvatskih struja unutar zemlje i onih izvana, te je prvi s grupom gardista, specijalaca, umirovljenih dočasnika i časnika javno, jasno i glasno digao glas, pokrenuo konkretne mjere i akcije prije same presude našem vojnom, državnom vrhu i hrvatskom narodu. Pokrenuo je akciju buđenja nacionalne svijesti i ukazao i prokazao one domaće izdajnike koji su krivi za sveukupnu situaciju hrvatskoga puka i hrvatskih branitelja.

Branitelji se bude, budi se hrvatski narod, probudite se i vi, budite branitelji Hrvatske danas i odmah.

Vrijeme je za akciju!!! Akciju za Bolju Hrvatsku

Predsjednici braniteljskih udruga poput recimo HVIDRA-e rabe službene pasate na županijskim razinama i troše gorivo i novac naroda - opet čast iznimkama koja to ne čine, a takvih je malo. Mene zabrinjava da vojnici i svekoliki hrvatski puk ne dižu svoj glas za čovjeka koji je jedan od njih, koji je zajedno s njima krvario, nego su se pojedinci dali obmanuti čelnicima udruga koji od šume ne vide ili ne žele vidjeti drvo, no možda i oni progledaju. Neka mi osobno ti Generali kažu, putem pisma, da stanem s borbom za očuvanje vrijednosti Domovinskog rata, vrijednosti hrvatske povijesti, i pustim ove komunjare da komadaju državu skriveni iza stranaka raznih boja i profila. Ja ću tu zapovijed bespogovorno poslušati, no mislim da generali nikad ne bi izdali zapovijed da se ne vodi briga o suborcima, o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, jer bi mi tada dali zapovijed da ostavim narod, suborce, svoja načela i državotvornost, te budućnost naše djece, moje djece i sve ono za što smo se pod njihovim vodstvom borili na milost i nemilost s antihrvatskim elementima.

Zapamtite i neka vas to vodi: narod je stvorio vojsku i policiju, vojska i policija državu, a država generale. Ne bude li države, ne će biti niti vojske, niti generala, niti naroda! Ostat će samo sjećanja na ono što smo mogli, a nismo učinili. Vrijeme je da nastavimo s borbenim akcijama, ovaj puta političkim i umnim sredstvima, radeći prije svega na jedinstvu, solidarnosti svekolikog hrvatskog puka, koji će se okupiti oko nas branitelja u akciji za domovinu i protiv dezertera, ratnih profitera i izdajnika.

Mi, hrvatski branitelji, jedini smo koji to možemo, hoćemo i moramo učiniti.

Grijesi političkih struktura iliti ajde, bre, u HDZ!

Stajališta sam, koje se može potkrijepiti činjenicama iz nedavnih vremena, da je cijela operacija preuzimanja inicijative i vlasti nad Hrvatskom od strane jugo-komunista i srbočetnika provedena i provodi se iznutra.

Prvi parlamentarni izbori nakon raspada bivše Jugoslavije, koji je politički kulminirao na, mislim, 14. kongresu partije, dovukli su političke barakude iz CKSKJ u situaciju da se hrane mesom dojučerašnje im matere savezne države. U to su se doba, sjećam se dobro, imao sam nekih 17 godina, na novom HTV-u počele pojavljivati lica „bivših" ovih ili onih koji su bili „netko" i „nešto" u „onom" sustavu. Dakle, i dalje se o „ njima" pričalo sa strahopoštovanjem. Grijeh prvi.

Velikosrpska aždaja koja je svoje haračenje započela na Kosovu, verbalnim uvjeravanjem pravoslavaca širom bivše Jugoslavije, a posebice u Lijepoj Našoj, u kojoj su zadojeni Srbi, bojeći se gubitka privilegija po sustavu ne radim ništa a imam sve, naglo i odjednom prihvatili motive Slobodana Miloševića i njegovih mentora.

Hrvatski je narod na demokratski način tražio slobodu i odcjepljenje od Jugoslavije, i to je ostvareno s 94,7% glasova za samostalnu Hrvatsku. (Pitam se gdje li su ti ljudi sada kad su izbori?) Kako reagiraju Srbi? Naoružavaju se iz rezervi JNA, dostavlja im se oružje iz Srbije preko raznoraznih srbo-komunista, viđenijih u bivšem sustavu, zanimljivo? Hrvatski narod i hrvatska vlast ne djeluju odmah eksplozivno, zbog pritisaka međunarodne zajednice koja je tada eksplicitno zagovarala „smirivanje" stanja dajući JNA mjesec dana da „smiri" stvar, zauzimajući vojarne, kako bi se i sami naoružali i branili, budući da su nam naši predstavnici u umirućim saveznim organima „izborili" embargo na uvoz oružja. Bi li bilo bolje da smo odmah napali vojarne JNA, reći će nam jednog dana povijest, ali neuklanjanje iz politike mnogih koji su već tada bili u ili oko hrvatske vlasti, a radili su protiv Domovine, naš je Grijeh drugi.

Ako se pak sjetite lica koja su bila u sazivima Sabora toga vremena, ako ne daj Bože znate nekog iz „tajnih", tada novohrvatskih, službi znajte da su one samo za nas bile tajne, a za cijeli svijet javne. Ako se sjetite pretposljednjeg predsjednika i tada mu manje sijede brade, kako se zajedno s Josipom Manolićem, Josipom Boljkovcem i ekipom stišću uz pokojnog Franju Tuđmana, eh to što ste vidjeli je malo naspram onih koji su bili u daljim redovima, pa ih kamera nije uhvatila: kojekakvi Kutle, Mudrinići, Lukovići, Prke i drugi. Oni su shvatili da je hrvatski narod u tom trenutku bio po njih i njihove opasan, te su se ogrnuli hrvatskom zastavom i navijali za nas dok su njihovi sinovi i kćeri odjednom kao prognanici studirali u Beču. A oni su pak donosili kojekakve zakone kako bi privatizirali dojučerašnja „društvena" poduzeća - mislim da je za njih pravi naziv ratni profiteri, a kako zbog privatizacije nisu imali „vremena" sudjelovati u obrani Domovine na prvoj crti, zdušno su se dali na „logističku potporu i prikupljanje sredstava" za naše momke na crti bojišnice, pri čemu su „zaradili", vidjet će se kasnije, i najviše činove i odličja, što će reći da su osim što su bili ratni profiteri, i dezerteri. Grijeh treći.

Kad smo mi dovršili posao oko oslobođenja hrvatske nam grude, kad smo vojnički porazili mit o velikosrpskim zemljama, kad smo do nogu dotukli vojnu silu Slobodana Miloševića, kad smo iznenadili Europu i svijet svojim vojnim vještinama i umijećem prepoznatim još od pradavnih vremena, uslijedile su kojekakve političke i ranije dogovorene predstave oko reintegracije i abolicije dojučerašnjih krvnika, palikuća, četnika i vojvoda. Uslijedile su ucjene onih koji su podupirali Srbe i njihovu ideju. Mi smo, zbog nametanja novih političkih snaga, u čijim redovima su svoj trenutak čekali u početku spomenuti „oni iz bivšeg sustava", koji su se ravnomjerno tijekom rata rasporedili, koristeći poluge demokracije, u razne stranke i strančice hrvatskoga predznaka, počeli činiti ustupke. Ustupak prvi bio je mirna reintegracija okupiranih područja s još danas nerazjašnjenim uvjetima i pogodnostima za dojučerašnjeg agresora. Ustupak drugi bio je aboliranje svih pripadnika vojnih i drugih formacija s okupiranog područja. Je li se moglo i smjelo drugačije? Ne znam, ali prema današnjem stanju stvari, to je bio Grijeh četvrti.

Slijedom ranije spomenute mirne reintegracije na političku scenu pod patronatom Europe i srpskih saveznika stupaju stranke srpskoga predznaka, što ne bi nama kao narodu bio problem, jer mi časno postupamo s onima koje pobijedimo i dajemo oprost i nudimo ruku pomirenja. No, problem je u tome što u redove tih i takvih stranaka, pa i na vodeća mjesta, dolaze dokazani četnici. Ti četnici se povezuju s jugo-komunistima u redovima stranaka hrvatskoga predznaka i nastaju neprirodne koalicije poput HDZ-SDS, HSP-SDP i sl. koje tim činom u najviše državne institucije instaliraju sve one koji Hrvatsku nisu željeli, niti su se za nju borili, već su se borili protiv nje. No, shvatili su da „njihovi" saveznici unutar tada najjače po nazivu hrvatske opcije, (iako to ona od smrti vođe dr. Franje Tuđmana nije) imaju sve veći utjecaj na stanje stvari, i da je dobro s njima zajedno, pa savjetuju svoje ljude „Ajdete bre u(z) HDZ". Grijeh peti.

I dok smo se mi jedva snašli u civilnom životu, zauzdali demone u glavama (kako tko), odvikli se od nespavanja noću, mirisa baruta, krvi i konstantne napetosti u Domovini za koju smo prolijevali krv, za zemlju u koju smo položili kosti svojih suboraca, za narod koji nažalost poput zombija, boreći se za kruh svagdanji, radeći i nadničareći za stranca, bezvoljno i apatično čeka opetovano pred svake izbore obećana bolja vremena, od jugo-drugova i aboliranih četnika dolazi hajka i progon nas samih, hrvatskih branitelja! Prvo padoše velike glave, i narod to šutke podnese, čuje se tek ponegdje neki bijesni i drski, ali usamljeni glas. Prodaše naše generale, naš ponos i našu snagu, bez ispaljenog metka pade hrvatski duh. Grijeh šesti.

Javila se u nama nova snaga i bijes, no opet, razum i poštivanje zakona za koje smo ginuli nama je sve. Prosvjedima smo pokazali da nas ima, narod se budi iz sna, polako se stvara nova snaga od provjerenih sinova, koja će spriječiti nastanak sedmoga grijeha, pogubnog po hrvatski puk. Dopustite da kroz branitelje još jednom neprijatelja pobjedi Vaš glas, hrvatskoga naroda glas. Snaga branitelja bila je provjeravana i čeličena kroz akcije protiv agresora u ratu, naša je snaga u miru još jača uz Vas. Bit ćemo ti koji će umnožiti snagu vašega glasa. Glasujte za nas i za one s kojima smo.

Mario Maks Slaviček

Tko je u hrvatskoj uistinu privilegiran, i tko ima „respektabilne“ mirovine

U Hrvatskoj postoji 13 skupina korisnika tzv. povlaštenih mirovina: sudionici NOR-a (u daljnjem tekstu "partizani"), radnici na "određenim" poslovima u unutarnjim poslovima i pravosuđu (u daljnjem tekstu, kako ih se u Hrvatskoj često zove "udbaši"), pripadnici Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. , bivši politički zatvorenici, pripadnici bivše JNA, članovi nekadašnjeg Izvršnog vijeća Sabora, Saveznog izvršnog vijeća i dr. (u daljnjem tekstu "komunistički funkcioneri"), zastupnici Hrvatskog sabora, savezni kadar (u daljnjem tekstu "komunistički funkcioneri"), bivši radnici labinskih i raških rudnika i radnici koji su bili izloženi azbestu, pripadnici Hrvatske vojske, Hrvatski branitelji, te pripadnici Hrvatskog vijeća obrane.

Sveukupno 13 povlaštenih skupina, od kojih njih 5 svoje privilegije vuku iz komunističkog režima, dok je skupina političkih zatvorenika izravna posljedica rada tog istog režima, a isto uvjetno može vrijediti i za tri posljednje skupine koje su ovih dana na medijskoj tapeti.

Prema posljednjim podacima HZMO-a, povlaštenu mirovinu prima 10.863 bivših pripadnika HV-a, a u to spadaju djelatne vojne osobe, policijski službenici i ovlaštene službene osobe, a njihova prosječna mirovina iznosi 3.525,03 kn. Oko 80% njih prima invalidsku mirovinu koja u prosjeku iznosi 3.147,81 kn, a oko 20% njih prima punu starosnu mirovinu koja u prosjeku iznosi 4.975, 8 kn, a također se isplaćuju i 442 obiteljske mirovine (obiteljima poginulih/umrlih).

Što se tiče branitelja, mirovinu prima njih 64.494. Od tog broja je 12.236 obiteljskih mirovina Partizani su vječniNajviše je partizana, 43.557, a broj muškaraca u Hrvatskoj koji su 1945. mogli imati 18 godina, dakle onih koji danas imaju 84 godine, daleko je manji od tog broja!(obitelji poginulih i nestalih) koje u prosjeku iznose 7.863, 18 kn, a 52. 001 mirovina je invalidskih, i one u prosjeku iznosi 5.407,19 kn.

Treća skupina tzv. "privilegiranih branitelja" su pripadnici HVO. Njih je ukupno 6.174: 5.743 je invalida s prosječnom mirovinom od 2.800, 79 kn, a 431 mirovina je obiteljskih (obitelji poginulih i nestalih), i one u prosjeku iznose 3.607,67 kn.

Odnos umirovljenika iz Drugog svjetskog rata prema onima iz Domovinskog rata

Pogledajmo sada kakvo je stanje s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima (partizani, udbaši, JNA, komunistički funkcioneri - dvije skupine). Korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podatcima 71.604, više nego što ukupno ima braniteljskih mirovina HV/HVO zajedno.

Najviše je partizana, 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn (Broj stanovnika Hrvatske koji su 1945. mogli imati 18 godina, dakle onihHV i HVO u manjiniKakvo je stanje s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima? Korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podatcima 71.604, više nego što ukupno ima braniteljskih mirovina HV/HVO zajedno koji danas imaju 84 godine, daleko je manji od tog broja!), Udbaša (djelatnika KOS-a, SDB-a, itd.) je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382, s prosječnom mirovinom od 2.913,53 kn.

Tu dodajte mirovine koje su Srbi dobili tužbom protiv RH (npr. bivši radnici Borova). Na području Mirkovaca i okolice, po selima na području Vukovar-Vinkovci, nepoznat broj četnika prima i primilo je zaostale mirovine za vrijeme agresije, i to nakon mirne reintegracije (uvjet generala Kleina). Broj socijalnih pomoći koju prima srpska "nejač" u RH je ogroman novac, i mjeri se u desetcima milijuna kuna. Po desetak obitelji živi na adresama ruralnih područja i prima socijalu, dobivaju lijekove koje prodaju po Srbiji (okolica Udbine, ruralni dijelovi Like i dr.). Temeljem prava kao nacionalna manjina, kroz svoje udruge i kulturna društva Srbi u RH godišnje primaju 11 milijuna kuna, Hrvatska financira tjednik srpske manjine Novosti (Oba su pala, itd...) i puuuno drugih privilegija. A što je sa mojim hrvatskim narodom? On šuti i trpi. . . .

Mario Maks Slaviček

Strogo štićena gay parada i iživljavanje na hrvatskim navijačima

Strogo štićena gay parada i iživljavanje na hrvatskim navijačima

Mjesto radnje splitska riva, ljetna doba na njoj mladost svih duginih boja proklamira ljubav držeći se za ruke poput Titovih pionira krajem 70-ih. Čovjek bi pomislio eto opet je Sekretar Saveza omladine organizirao vježbanje za Slet jer uskoro će Maršalov rođendan. Pojačah televizor koji ionako je već na kraju svojih dana da bih bolje čuo spikera, jer jedan mi kadar zaledi dušu. Ma majke ti drage je l' to tip tipu uvalio jezičinu? Pa daj ne mogu vjerovati da su se Titovi pioniri odmetnuli u nakaze odjevene u neprimjerenu odjeću za javnost, da polugoli šeću rivom u jeku turističke sezone i da još k tome muškarci uvaljuju jezičine jedni drugima do grla?

Nekoliko ćelavih mladića s one strane metalne ograde i kordona policajaca pod teškom opremom za suzbijanje nerada nešto viče ali ton se ne čuje, vjerojatno od stupanja policajaca koji na svakih dva do tri metra udaljenosti čuvaju poveću kolonu homoseksualaca dakle narodski rečeno pedera, lezbača i kojekakvih seksualno dezorijentirano izgubljenih omladinaca. Većina je naroda s druge strane ograde i kao u nijemom filmu otvara usta negodujući prema koloni duginih boja no zvuka nema, mogu se samo vidjeti grimase gađenja, suze starica koje oplakuju zalutalu omladinu, dok im ta ista omladina svojim ponašanjem ruši sva načela, norme i dobar odgoj koji su naraštajima njegovali sa ciljem da volja manjina nikada ne bude nametnuta većini, no nas su već odradili drugovi iznutra....

Gay parada bratstva i jedinstva

Za oko mi zapne kadar u kojom nekolicina štićenih seksualno dezorijentiranih, ali kako kadar pokazuje politički jasno indoktriniranih pripadnika plemena duginih boja pokazuje ni manje ni više u samo oko kamere tri prsta. Prolazeći kraj kamermana čulo se tu žargona i narječja svih bivših republika, ponajmanje ili gotovo nikako hrvatskih dijalekata. Čudno i intrigantno zar ne?

U jednom trenutku je netko negdje na kolonu pljuvao, bacio kamenje i bivao uhićen istoga trena jer narodna milicija u odori hrvatske policije neće sebi dopustiti da „deca“ stranih funkcionera koja paradiraju zemljom koju su njihovi očevi dugi niz godina napadali i bombardirali budu na to istom tlu napadnuta, o ne ni u kom slučaju. Pa nisu oni nakon što su izgubili u pokušajima okupacija i podrajmljivanja Hrvatske spali na to da im «neko decu bije u tamo nekoj ko fol samostalnoj zemlji» u kojoj su njihovi drugovi iz komiteta i dalje alfe i omege u raspodjeli moći i politike. Okrenulo se par telefona i svi su u toj maloj zemlji na nogama, novinari osuđuju, nevladine udruge znane i neznane, čak su im i stoljetni saveznici omogućili da neka europarlamentarka koja je zadužena za manjine bude na mjestu događaja i dade svoj obol kritiziranju Hrvatske, Hrvata, sustava i sl.

Državni organi, civilno društvo, mediji, međunarodni čimbenici rekli su svoje

Kao da je neko izrežirao dokumentarac, mediji na mjestu, policija u punoj spremi, čak su tu i neki klinci koji su statisti i moraju bacati u danom trenutku kamenje na povorku, pa njih malo policija ispendreči i nagrada im je biti na telki 3 sekunde. No glavne uloge, glavni glumci nisu danas u toj sceni, oni odobravaju novinske naslove, oni uvjeravaju naciju kako nije demokratična i da takvo ponašanje nije dopustivo, da nije stečevina europske prakse i da nije dobro biti tradicionalist u svojoj kući nego moramo imati otvorena vrata, tako da nam svako može ući u dnevni boravak opaliti pljusku, obezvrijediti povijest, odgoj, vjeru i običaje, te sa na kraju posrati nasred dnevnog boravka, a mi na kraju ako želimo biti dijelom europskih civilizacijskih krugova na tome mu zahvaliti čestitati i ispričati mu se za ono što nismo učinili a njemu nije po volji.

Politika i udruge i domaće i strane su dakle osudile, optužile svako nasilje koje se danas dogodilo a koje je uglavnom bilo verbalne prirode. Počinitelji imaju zabranu pristupa rivi doživotno, cijeli svijet je gledao njihovo djelo jer je domaća televizija putem satelita prenijela događaj u cijeli svijet i to oštro osudila te se od izgrednika ogradila, a protiv istih slijede kaznene mjere. Jednom riječju život će im ubuduće jer su većina koja je iskazala svoje mišljenje biti sj….., zbog toga što oni koje su (ako su) izabrali voditi politiku RH za čuvanje prava manjina, egzotičnih grupa umjesto želje volje većine. Jer sve se podčinjava imidžu predsjednika Republike kao stožera stvaranja dobrosusjedskih odnosa, po sistemu „ko` nas bre zavadi“?

Organizirana koncentracija mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj u Srbiji

Mjesto radnje, meni osobno najomraženije, Srbija, tamo neka dvorana, igra se rukomet. Iako ne pratim sport posebice, kad igramo protiv agresorske zemlje onda gledam. Ponovno Igraju Srbi protiv Hrvata, i ponovo su Srbi svjesno pokazali da bez prijevare, obmane i drugova iz komiteta ne mogu pobijediti. Rabe se laseri, hladno oružje, „bije“ se svim i svačim, obilježjima, riječima, transparentima, šajkačama i kokardama. Pale se auti, rabe se sjekire, cigle i kamenje, samo što ne progovori oružje. Nema kao u Hrvatskoj zaštite, nema policajca na svaka tri metra, nema medija koji osuđuju huliganstvo i obvezvrjeđivanje sporta. Nema, jer nema potrebe, to su mediji koji imaju pravo napisati što im se naredi, a naredilo se da u cilju „komšijske saradnje lepo ne govore ništa», to su samo čarke. To se malo omladina zaigrala, njih nekolicina, njih 18 hiljada šta je to, nije to ništa reče ministar srpske policije.

Državni organi, civilno društvo, mediji, međunarodni čimbenici odšutjeli su svoje

Ma i nije to ništa, složio bih se s njim, iz iskustva znadem da smo mi tijekom Domovinskog rata 18 tisuća srbo-četnika riješili u kratkom vremenu, nije nas druže ministre strah njih niti vas, nas je strah naših koji se boje vas jer su vaši. Dakle 18 tisuća izjava mržnje samo na jednoj utakmici, 18 tisuća uvreda u sekundi 18 tisuća možebitnih koljača, agresora, i ono što je jasno 18 tisuća neprijatelja Hrvatske i Hrvata na jednom mjestu. No niti jednog glasa organizacija za očuvanje demokracije, nema glasa nevladinih organizacija, nema optužbi, prozivki za govor mržnje upućen sportašima i turistima iz Hrvatske. Da se to dogodilo kod nas, već bi to pisalo od lokalnog mjesečnika iz Pušće Bistre koji ima dvije stranice do Le Mondea ili Suna, već bi Mesići, Pusići, Josipovići i kojekakve B.A.B.E vrištale iz studija izvanrednih prijenosa i političkih emisija koje bi bile reprizirane 7 puta tjedno dok se ne bi javnost uvjerilo da smo mi krivi što smo naježili.

Svaka im čast, stvarno su nas odradili iznutra. Ono što bi svaka zemlja koja drži do sebe, ono što bi svaki političar, ali i običan čovjek koji cijeni žrtvu, slobodu, svoju Domovinu napravio je prekid prijateljstva sa onim tko vrši bilo kakvo vrijeđanje osobe, države, vjere ili jednom riječju uvjerenja. To obično i učinimo kad nas razočaraju prijatelji: prekinemo prijateljstvo, zar ne? Zašto ne prekinemo „prijateljstvo“ sa Srbijom koja očigledno i dalje ne može prihvatiti Hrvatsku neovisnost i činjenicu da su pobijeđeni u agresiji koju su nametnuli u ovom djelu svijeta svima onima koji nisu Srbi? Zašto ne uvedu vize, zašto ne prekinu diplomatske odnose s Beogradom? Zašto ne zatvore granicu za Srbe koji dolaze dizati socijalu i besplatne lijekove u RH , koji dolaze prodavati novoobnovljene kuće koje im je hrvatski narod obnovio a njihovi sunarodnjaci polupali i porušili? Zašto ne procesuiraju agresore na RH, zašto ne naplate ratne štete, zašto ne traže povrat imovine od Srbije? Zašto?

Sve počinje "kulturom"

Zato što su nas drugovi iz komiteta koji su obukli stranačke dresove u RH potpomognuti srbofilima, kvazidemokratima, anacionalisitma, ateistima i agnosticima odradili iznutra: dok smo mi zemlju branili od neprijatelja izvana, oni su nas razvalili i postavili svoje spavače iznutra. Što vrijeme dalje prolazi to više takvih spodoba djeluje u strukturama kulture, estrade, politike sa ciljem razvodnjavanja i zamagljivanja novijih povijesnih činjenica da su oni agresori, a da smo mi Hrvati težili i težimo osloboditi svoju zemlju od utjecaja srpske vladavine, srpske (ne)kulture i ponašanja i običaja. Nažalost, moram zaključiti da smo to uspjeli samo malim djelom,

Želja mi je da naše more Srbi zbog ponašanja na sportskim borilištima mogu vidjet samo na razglednicama i na karti svijeta, barem dok se ne počnu ponašati kao gosti u našoj zemlji, i to gosti koji poštuju kućni red, jer ovo je naša zemlja, tu žive Hrvati.

jer dokle god budemo slušali njihove cajke, gledali njihove filmove (bez prijevoda), družili se sa ciljem provođenja izreke pomirbe i dobrosusjedskih odnosa po shemi “ko` nas bre zavadi“ oni nas, kroz one koji se samo zovu Hrvatima a milije im je srpsko, naveliko odrađuju iznutra.

Zato više ne pijem Karlovačko jer nije naše i reklamira ga Bajaga, kao i Rozga koja nema mozga ni zrnca osjećaja nacionalne svijesti, kao i Severina koje su utrle put odrađivanju iznutra, sve počinje s kulturom, njima su danas oružje sjekire, laseri i cajke. Što se mene i moje djece tiče kod mene cajke ne idu i MP3 nego u 3 PM.

Ako želite bolje Hrvatskoj učite djecu da ne slušaju cajke jer pod tom glazbom klali su nam majke.

Svatko tko ne poštuje Hrvatske običaje, uljudbu i povijest meni je figurativno rečeno „s druge strane nišana“.

Mario Maks Slaviček

Vojnička priča

„Rat je razdoblje kada se međusobno ubijaju ljudi koji se uopće ne poznaju, i to po zapovijedi onih koji se međusobno jako dobro poznaju, ali se ipak ne ubijaju."

General Dwight Eisenhover

Iako je Vojarna u samom centru grada i do sada nikada nije smetalo nikomu što ujutro službujući prije podizanja hrvatskog stijega zapovijeda sviranje budnice, niti je ikome zasmetalo što prije spavanja svira mirozov.

No danas je zapovjednika vojarne prilikom dolaska na posao na stolu dočekalo protestno pismo i peticija kojom se „zabrinuti građani" žale na buku koja dolazi iz vojarne, na borbene pjesme koje prekaljeni ratnici uče novake a koje podižu moral i jačaju stegu. Žali se pošiljatelj prosvjedne note i na buku koju su jučer prouzročili plotuni i pucanje točno u 09:00 sati. Zapovjednik vojarne se samo Ratni profiteriVražji civili, ova je vojarna ovdje postojala puno prije nego su oko nje dezerteri i tajkunčići izgradili ovo naselje bogatih, privilegiranih i moćnih lokalnih ratnih profitera koji nisu prije rata smjeli niti prismrdjeti „kasarni"nasmiješio u sebi iako mu je lice bilo blijedo i čelično sivo a usnice stisnute u tanku crtu.

Vražji civili, ova je vojarna ovdje postojala puno prije nego su oko nje dezerteri i tajkunčići izgradili ovo naselje bogatih, privilegiranih i moćnih lokalnih ratnih profitera koji nisu prije rata smjeli niti prismrdjeti „kasarni". Nisu se žalili potpukovniku JNA Obrenović Milutinu koji je pijan puštao narodnjake na razglas da se čulo do centra grada, a nisu se žalili niti kada je s pijanim generalom Jovanović Vladom na transporterima išao u najelitniju gradsku birtiju i sve istjerao napolje jer su „ustaška kopilad".

Ne, onda im nije smetalo niti su imali hrabrosti napisati ili žaliti se ikome od civilne ili vojne vlasti. Što je najgore nisu bili ovdje kad smo gotovo goloruki napadali tu vojarnu iz koje su već spomenuti oficiri ali sad već i sa kokardama na titovkama granatirali grad i širu okolicu. Proklet smo narod proleti mu kroz glavu. Za mnoge nema časti i dostojanstva, za mnoge od izreke „Il' vodi il' slijedi il' se makni s puta" vrijedi ovo posljednje oni se maknu s puta dok grmi nebo i zemlja, no kad kiše prođu prvo govna isplivaju kaže naš narod. I dok mu je zadnja misao prolazila kroz glavu uhvati se telefona te nazva službujućeg pobočnika i zapovjedi kroz stisnute zube:

„Pošaljite mi Pravnika, PD-ovca, Službujućeg Vojarne, predsjednika mjesnog odbora u kojem se nalazi vojarna i načelnika Sigurnosti". Nije prošlo ni pet minuta pozvana su se gospoda časnici nacrtali kod zapovjednika u kancelariji gdje im je pročitao pismo pritužbe, saslušao njihova mišljenja prijedloge i savjete. Popili su po kavu, pretresli neka nedavna vremena u kojima niti sanjali nisu da do ovakvog slučaja može doći, a onda su se šutke s prazninom u srcu i duši rastali te krenuli svojim dnevnim zadaćama. Nakon toga je porazgovarao s predsjednikom mjesnog odbora koji ga je uputio o osobi koja je potpisnik pisma.

Kako je ta osoba viđenija u gradu, kako je njegov otac slao novac za financiranje obrane grada, kako je ta osoba politički iznimno aktivna i cijenjena iako je lijeve orijentacije i nije bio ratu jer ne može vidjeti krv. U povjerenju je predsjednik mjesnog odbora nadodao kako ne bi želio da ta osoba sazna što je iznio o njoj i tako to. Nakon primljenih informacija zamolio je predsjednika mjesnog odbora da sačeka kod pobočnika dok napiše pismo koje će pročitati „Zabrinutom građaninu-građanima" na sastanku odbora ove nedjelje. Ostavši sam poče ponovo čitati pismo:

„Pitanje dana za zapovjednika Vojarne. Komu možemo zahvaliti za nesnosno trubljenje, pjevanje i buku koja dolazi iz vojarne? Posebno nam je jučer 30. maja sve išlo na živce kad su nas oko devet sati ujutro probudili pucnjevi, točnije plotuni paljbe? Zamislite vi tu drskost i to nedjeljom, čime smo mi zaslužili tu sreću da propali muzičar trubi nekakvu tamo tugaljivu pjesmicu, a nabrijani momci koji žele biti Rambo puškaraju sve u šesnaest. Kome na tomu možemo zahvaliti za taj šou?

Svaki odgovor bio bi dobrodošao jer imamo pravo na to"

Zabrinuti građanin

Sav iznerviran, postiđen vođen čašću i odgovornošću upalio je računalo i počeo pisati odgovor zabrinutom građaninu. Odgovor temeljen na podacima i izvješću koje su mu podastrijeti suradnici prije nekoliko minuta a koji glasi:

Predmet: Odgovor „Zabrinutom građaninu"

Vrijeme: 10:25

Mjesto: Vojarna ........ grada............

Vezano za Vašu predstavku/pritužbu ili kako Vi kažete „Protestno pismo" u svezi događaja od 30.svibnja (nedjelja) ove godine, koji se odvijao točno u 09:12 sati.

U to vrijeme ispaljeni su plotuni u častPočasna paljbaMirozov (ono što vi zovete bukom) i počasna paljba su najmanje što vojska može i mora učiniti za vojnika koji je položio život da bismo svi mi zajedno s Vama mogli živjeti hrvatskog branitelja kojeg su ekshumirali prije dva dana. Hrvatski bojovnik je poginuo na Vukovarskom ratištu probijajući se kroz neprijateljsku borbenu liniju štiteći svoje suborce i civile koji su napuštali okupirani grad. Nakon deset godina pronašli su njegovo tijelo.

U 9:00 sati 30. svibnja na sam dan Hrvatske državnosti, mi njegova obitelj, prijatelji i suborci okupili smo se kako bismo oplakali, odali dužnu počast i oplakali gubitak sina, oca i supruga. Čovjeka koji je ugradio sebe i svoj život u temelj ove zemlje. Vrlo je vjerojatno da su Vam dok ste spavali tvrdim i mirnim snom u slobodnoj i sigurnoj zemlji promakle moje riječi dok sam njegovom sinu koji ga nije imao prilike upoznati predavao hrvatsku zastavu, u ime Hrvatskog puka, Hrvatske Vojske i svih onih koji su svojim doprinosom sudjelovali u obrani Domovine, dakle u ime svih onih koji razumiju koliko smo mu dužni.

Mirozov (ono što vi zovete bukom) i počasna paljba su najmanje što vojska može i mora učiniti za vojnika koji je položio život da bismo svi mi zajedno s Vama mogli živjeti.

Vi kao podnositelj i pisac ovog „Protestnog pisma" pitate: "Komu možemo zahvaliti za nesnosno trubljenje i buku koja je tog dana dolazila iz Vojarne i komu možete zahvaliti za taj šou?" Mi ćemo Vam učiniti uslugu i u Vaše ime zahvaliti udovici, sinu i roditeljima poginulog hrvatskog vojnika, jer mi smo njima kao i njemu u čast ispalili počasni plotun i zasvirali mirozov kojim smo ga otpratili na posljednje počivalište.

Da ste Vi osobno ili netko od Vaše obitelji zaslužni da Vam učinimo istu počast učinili bismo to s iznimnim žarom, čašću i dostojanstvom. No iz nekog meni ne znanog razloga očevidno je da Vi tu priliku da Vam Hrvatska vojska, ja osobno i hrvatski puk ukažu ovakvu počast nećete imati jer nju je teško zaslužiti.

I stoga „poštovani" gospodine zapamtite zauvijek, samo su dvije snage dale svoj život za Vas... Isus Krist i hrvatski vojnik. Jedan je umro zbog Vaše duše, a drugi zbog Vaše slobode."

A hrvatski vojnik je umirao s molitvom na usnama: „Ja sam Hrvat, sin Hrvata i otac Hrvata. dio sam tisućljetne loze Ratnika čuvara. uz mene je svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga.

Mario Maks Slaviček

Hrvatska desnica ili euro-srpska pesnica?!?

„Iz vremena još od Krista ista lica, scena ista..."

Na političkoj pozornici Hrvatske u tišini se preslaguju kulise, nevidljiva ruka neznano-znanog režisera određuje ton, rasvjetu, priču, maglu i dim. Uvod predstave u kojoj dvije glavne glumačke trupe svojim sporednim i glavnim glumcima prte put k mega državi, u kojoj će samo oni koji pripadaju jednoj od tih obmanjivača masa živjeti k'o bubrezi u loju. Jedni vuku lijevo, drugi pak tvrde da vuku desno, a čini se da su samo blaža varijanta onih prvih.

Zaplet

Nije li hrvatskom puku dosta predstave? Nije li hrvatskom puku dosta ovrha? Nije li hrvatskom puku dosta poskupljenja? Nije li hrvatskom puku dosta predstave? Oni kojima mi sve plaćamo određuju koliko će nas što koštati, oni kojima smo mi dali posao ostavljaju naše majke, očeve i nas bez posla. Oni koji nikada u životu nisu ništa stvorili uništavaju ono što smo mi stvorili našoj djeci. Oni koji Hrvatsku nisu željeli, nisu za nju prolijevali svoju i tuđu krv, sada njome vladaju. Oni, ma tko su za ime Boga oni, pitate se? E, pa oni su složni, premazani svim mastima, umreženi interesima, dragi masama i svojim PR-ovcima, oni su dakle glumci hrvatske političke scene. To je zaplet hrvatske predstave

Rasplet

U jednoj od tih glumačkih ekipa dolazi do biranjaLoša predstavaNije li hrvatskom puku dosta predstave? Nije li hrvatskom puku dosta ovrha? Nije li hrvatskom puku dosta poskupljenja? Nije li hrvatskom puku dosta predstave? Oni kojima mi sve plaćamo određuju koliko će nas što koštati, oni kojima smo mi dali posao ostavljaju naše majke, očeve i nas bez posla. Oni koji nikada u životu nisu ništa stvorili uništavaju ono što smo mi stvorili našoj djeci glavnog glumca za sljedeću reprizu političke manipulacije, pljačke, izdaje. Nastavak privatizacije i zaštita onih koji sada nastavljaju njihovu prijašnju točku, a čak niti ne pripada istoj glumačkoj ekipi. No nemojmo se zavaravati, branša je branša, jedni čuvaju leđa drugima i to je tako od davnih vremena. Možda promjena kostima i glavnog lika doprinese rejtingu kazališne trupe, možda oni koji ne glume nego iznose svoje osjećaje, ljubav, istinoljubivost prema bližnjem prevladaju. Možda? No, sjetite se uvoda, tko je režiser? Tko postavlja predstavu? Tko osmišljava žanr? Nevidljiva ruka znanog i neznanog režisera. Hoće li na čelu trupe biti glumac iz horora koji je promijenio više režisera poput Jože, Stjepana, i Ive prvog i drugog? ili će pak na kormilo sjesti milostiva gospođa sijeda? Ili će pak neki od doktora prodavati priču, teško je reći. Što nama donosi ta nova predstava osim nade? Ne bude li za glavnog glumca izabrana (postavljena) osoba koja govori hrvatskim jezikom, koja govori domoljubljem i nacionalnim ponosom, jedna od trupa nestaje sa scene, koja? Pa sigurno ne ona koja je sad na sceni, ne ona koja je održala 80 godina predstave i ima svoje štovatelje i gledatelje koji obožavaju reprize, i to reprize u kojima ne plaćaju ulaznicu nego sve dobivaju badava, jer štuju i glumce i režisera. E to će Vam, braćo moja, možebitno biti rasplet hrvatske predstave.

Vrhunac

Fali vrhunac, zar ne? Ne, ne fali vrhunac, vrhunac je to što si gledatelji dopuštaju plaćati cijenu karte za nešto što gledaju već dvanaestak godina: iste kulise, isti žanr, iste glumce, reprizu za reprizom u kojoj se zamjenjuju dvije glumačke trupe. Cijena karte raste od predstave do predstave, glumci imaju sve skuplje kostime, scena i kulise su sve skuplji i skuplji, no predstava je jednakog trajanja i intenziteta, istih poruka i sadržaja u žanru koji je jad i bijeda. A režiser? Negdje tamo svojim debelim masnim prstima optočenim zlatom s debelom cigarom u ustima broji novac od ulaznica i razmišlja kako je dobro da gledateljstvo nema izbora nego gledati i slušati samo njegove predstave i glumce, što su gledatelji savršeni.

Epilog

E sad ću si dopustiti predložiti epilog, može? Pa kako ne bi moglo, ipak sam ja pisac ovih redova i nemam urednika koji će mi skratit, frizirati tekst. Primijetili ste da naslov ovog teksta gotovo da i nema veze s tekstom? Niste? Jeste? Bilo kako bilo, to vam se svima nama događa svaki dan, da naslov iskače i bode u oči, da tekst ispod njega nema veze s pameću, no ipak gledamo, slušamo i na kraju vjerujemo u ono što pišu. Zašto? Jer smo dopustili vjerovati medijima a ne jedni drugima, eto zato. Mediji su sposobni u jednoj prostoriji izjednačiti vrijednosti znanstvenika i laika, zločinca i žrtve, u stanju su manirama mađioničara između dvije reklame zamijeniti teze i uloge gostiju, od sveca napraviti vraga i od vraga sveca. Sve za lovu, sve za novac prijatelju....

Moj bi epilog bio ono mnogi od Vas mislite, ali se ne usudite reći. Sve bi bilo po ponešto izmijenjenim zakonima. Dosadašnji glumci koji su već od obnašanja vlasti frustrirani po meni bi bili lustrirani, režiser bi morao refundirati novac za karte, scenarist bi morao promijeniti zanimanje i napisati novi scenarij u kojem bi svi glumci, statisti, režija i ostali bili glavne uloge u dugogodišnjoj predstavi u okruženju kojeg je, uzgred budi rečeno, jedan od scenarista i osmislio. Mislim da je to bio onaj već spomenuti J.M., koji je kasnije bio mentor isto tako spomenutim S.M.-u i T.K.-u. U tom mom epilogu gledateljstvo bi zbog povrata sredstava imalo novca da jednom godišnje dok ljetuje ode pogledati predstavu ploveći na nekom od naših brodovlja. E da, mogli bi pri tome i telefonirati, a da se ne sekiraju kako će platiti režije, jer bi zbog povrata sredstava, zbog kamata, ti novčani problemi koje danas imaju bili drastično smanjeni.

Prijedlog scenarija za budućnost

Ako želite bolje Hrvatskoj, Vi tamo u Hrvatskom Državnom Zavodu za glumu, pazite koga će vam/nam staviti za glavnog glumca, jer o tome ovisi budućnost svekolikog gledateljstva. Budete li izabrali onog tko je često mijenjao scenariste i režisere predstava će zajedno sa svima nama otići u, znate kamo, zajedno sa svime što je stvarano zadnjih 20. godina. A ako Vas slučajno budu ignorirali, imajte hrabrosti i pridružite se nama, hrvatskom puku i stvorit ćemo stvari takvima da nam svima budu na čast, ponos i diku. Onakvima kako smo ih zajedno započeli stvarati devedesetih.

Mario Maks Slaviček

Tko su naši, a tko partizani?

Ljeto gospodnje 1991, mjesec kolovoz, dan 6. Omanja grupa muškaraca uglavnom mlađih godina, dakle rođenih 15 do 20 godina nakon drugog svjetskog rata, u tišini, naoružana lovačkim oružjem, sprema se opkoliti vojarnu u jednom gradu na sjeveru Hrvatske. Riječ je o Međimurju, pitomom kraju koji su kroz povijest poharale razne vojne sile, otimale, žarile i palile, riječ je o kraju u kojem su preko plotova na prolazeće četvororede izdane hrvatske vojske i civila krišom bacali kruh, slaninu i štogod je tko imao. Miran je to puk, nenasilan, demokratičan, reklo bi se čak popustljiv i razuman prema svemu i svakomu onako kako Hrvati u duši i kostima jesu.

Tog ljetnog povečerja u krugu dvorca Zrinskih u prostorijama trafostanice nije bilo partizana, nisu ti partizani smatrali da bi svojim ratničkim iskustvom pomogli oslobađanju svoje Domovine Hrvatske za čiju su samostalnost i neovisnost glasovali Hrvati s 94,6 % glasova. Ako je među glasačima i bilo partizana onda su i oni glasovali za samostalnu Hrvatsku, možda da daju alibi svojoj JNA da pobije „ustašku unučad“ ili da ne bude odmazde za nedjela koja su počinili nad zemljom i pukom kad su se kao pobjednici 45. vratili iz okolnih šuma?

Gdje su bili partizani 1991.?

Te časne i ponosne večeri niti jednog partizana nije među nama bilo, kunem se životom. Bila je samo grupa domoljuba koja je nakon pada vojarne krenula širom Lijepe Naše braniti sveto Hrvatsko tlo, a svi su bili rođeni daleko poslije 45. Pričao sam s prijateljima iz drugih dijelova Domovine i oni se kunu da nije bilo partizana kad je pušku trebalo uzeti u ruke i braniti svoje od fašista koji su zvijezdu i kokardu nosili zajedno na titovkama i šajkačama.

Bilo je partizana na hrvatskoj strani tijekom Domovinskog rata, istina je, no uglavnom su to bili visokopozicionirani časnici bliski vlasti, a danas vidimo i iz kojih razloga, da kompromitiraju nastanak hrvatske države. Opet, čast iznimkama. Ne znam koliko je partizana branilo Vukovar, ne znam koliko Dubrovnik ili Škabrnju, no ono što znadem jest ovo:

U Hrvatskoj mirovinu prima ovoliko antifašista i partizana: Najviše je partizana, 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn (Broj živih stanovnika Hrvatske koji su 1945. mogli imati 18 godina, koji danas imaju bar 84 godine, daleko je manji od togBrojke ne lažuU Hrvatskoj mirovinu prima ovoliko antifašista i partizana: Najviše je partizana, 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn (Broj živih stanovnika Hrvatske koji su 1945. mogli imati 18 godina, koji danas imaju bar 84 godine, daleko je manji od tog broja!). Kakvo je stanje s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima? Korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podatcima 71.604, više nego što ukupno ima braniteljskih mirovina HV/HVO zajedno. Udbaša (djelatnika KOS-a, SDB-a, itd.) je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382, s prosječnom mirovinom od 2.913,53 kn broja!). Kakvo je stanje s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima? Korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podatcima 71.604, više nego što ukupno ima braniteljskih mirovina HV/HVO zajedno. Udbaša (djelatnika KOS-a, SDB-a, itd.) je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382, s prosječnom mirovinom od 2.913,53 kn.

Poveznice između hrvatskih branitelja i partizana ne postoje

Postoje ipak slučajevi sličnosti slijeda događaja i što moram priznati što ću pojasniti na slijedeći način:

Nisu svi partizani antifašisti, mnogi su bili na suprotnoj četničkoj strani, ili u nekoj od vojski pa preobukli kapute, te partizanima postali na samom kraju rata, nakon što ih je Tito abolirao. Nisu svi koji se zovu braniteljima hrvatski branitelji jer su se poput 1945. neki 1995. naglo sjetili da su se vucarali par dana sa kalašnjikovom po nekakvoj gradskoj četvrti ili birtiji, ili su pak za šaku maraka kupili čin, dužnost i funkciju a na kraju kako posljednje vijesti pokazaju i mirovine koje nisu zaslužili.

I jedni i drugi likovi su u svoje vrijeme postali parazitska većina na štetu iskrene, časne manjine koja je odoru i grb u koji vjeruje obukla iz svih drugih osim osobnih i materijalnih pobuda.

Ovo navedeno je jedina sličnost između 41.-45. i 91.-95., barem po mome skromnom mišljenju.

Razlike

Razlika je u tome što smo mi branitelji nakon rata dobili nogu u g….. iz sustava, a oni su u njemu ostali, ma šta ostali oni su ga takvim i stvarali. Razlika je u tome što su kod nas ti isti promovirali generale lopove u više činove da obezvrijede hrvatsku vojsku, razlika je u tome što su kod nas pojedini generali „došli“ do vlasništva tvornica, zemljišta, benzinskih crpki, dok su u vrijeme partizana i antifašista generali i partizani bili vlasnici svega pod kapom nebeskom, uključujući i život bilo kojeg stanovnika.

Razlika je u tome što su nama dali jednokratnu uvoznicu za invalide, a za vrijeme partizana prvoborci su dobivali kola od države svakih pet godina. Što nisu dobili to su si mogli oteti, tko im se zamjerio, tog su smjeli likvidirati bez porote, dokaza i presude. Razlika je u tome što ni za što nisu odgovarali ped zemaljskim zakonima, nego samo sudu partije, a partija sebi i svojima ne sudi.

Razlika je i u tome što nas ima svakim danom sve manje, a njih svakim danom sve više. Razlika je u tome što je nas bolila briga čiji je djed bio ustaša a čiji partizan, mi smo stali jedan drugom rame uz rame i borili se za našu Hrvatsku u kojoj će svatko moći štovati svoju vjeru, svoje običaje ali pod uvjetom da poštuje Hrvatsku i Hrvatske.

I ustaše i partizani sinovi su hrvatskog naroda i oni su ginuli za svoje ideje i ideale. Hrvatski su sinovi ginuli u tuđim odorama, pod tuđim zastavama i za tuđe interese. Ti čiji su interesi bili iznad hrvatskih nisu vrijedni spomena, jer oni su krivci za ovu podjelu, jedni iz ruskog a drugi iz germanskog svijeta, niti jedni niti drugi nisu nama ovdje željeli dobra već sebi, poput danas Anglosaksonaca koji žele ovladati svijetom.

Ni ustaše, ni partizani, već jednostavno hrvatski domoljubi

Bobu treba reći bob a popu pop, Ustaše su dio moje povijesti i ja ju štujem, partizani su dio povijesti i ja ju štujem, promijeniti ju ne mogu. Ne želim miriti jedne i druge već želim kazati da niti za vrijeme jednih niti drugih Hrvatska nije bila samostalna niti pet godina, niti su je stvorili partizani niti su je sačuvale ustaše. Stvorili su je i obranili tek 1991.-1995. hrvatski branitelji i jedino je zbog naše krvi i kostiju priznata od cjelog svijeta, to nisu uspjele niti ustaše niti partizani. I stoga neka o tome sude povjesničari, nek se toga okane političari. Povijest pamti a narod sudi.

Oni o kojima se danas zbori nisu antifašisti niti partizani, to su jugonostalgičari koji cvile i plaću za jednom umjetnom tvorevinom koja je stvorena, građena ali se na kraju i raspala na zločinu koji su pokrenuli kvazi komunisti, a ne antifašisti. Neka mi neko kaže da je Milošević antifašist? Neka mi kaže da je Kadijević antifašist? Svi će se složiti da su to zlotvori kojima je ideologija, grb i zastava samo pokriće za nedjela. Mi unuci, kako oni kažu fašista i ustaša, stali smo goloruki pred tu zvijer uvijenu u antifašizam i socijalizam.

Mi smo obični mali ljudi, ni ustaše ni partizani, ni crveni ni crni, nego je naša boja bila crven-bijeli-plavi i šahovnica, a naša je pjesma „Oj hrvatska mati“ Mi smo rođeni Bogu hvala puno poslije 45., a nama su temelj djela od 91.-`95., i zato molim cijenjeno starije pučanstvo da ne šilji uvijek istu priču nego pljune u ruke i nauči unuke voljeti Domovinu i raditi.

Mario Maks Slaviček

E sad neću ni kako ja hoću....

E sad neću ni kako ja hoću....

Pozrav Hrvatskoj naciji, pozdrav „demokracij“ i, pozdrav mojoj staroj Domovini što tamnuje u novoj  političkoj tvorevini,  EuRopskoj Uniji.

Umjesto rješenja i promjene stanja  sa TV ekrana iste floskule, prenemaganja i sranja. Tko je koga oženio, napustio, tko je što rekao, tko što prešutio. S kime je tko na ljetovanju, tko je osnovao novu stranku ili partiju.

Ne zna se tko je što i kako pogriješno preveo,tko je što i iz kojeg razloga potpisao, tko je što jamio,naslijedio, otkupio dokupio ili prodao. Ne zna se tko tko je tko i što je što. Jedno se misli drugo se govori, treće se radi.

A što se u ovoj napaćenoj kvazidržavi zna?

ZNA SE....

DA je SDP nastao od  KP-SKH

DA je HDZ nastao od naroda i da ga od prvog dana vodi  krilo KP SKH

DA je 20%  Hrvatske nacije ratovalo za svoju slobodu ostali  i da 70 % onih koji nisu preuzimajusebi privilegije da jesu i pišu zakone i pravila kako trebaju živjeti oni koji jesu.

DA su KOS,UDB-a i ORJUNA zbog pomirbe ostale i ostaju na vlasti

DA je korupcija na svakom koraku

DA su bivši partijci i sekretari (ili njihova djeca)  postali menadžeri,tajkuni i vladari

DA nema Lustracije

DA nema Ukidanja abolicije

DA nema revizije pljačke i privatizacije

ZNA SE da  je država stara 23 godine (u 23-oj umrla)

ZNA SE  tko je koliko državom  formalno vladao u te 23 godine

ZNA SE tko nije Hrvatsku želio i Sabor napustio

ZNA SE tko je krao pljačkao i privatizirao

ZNA SE tko je ukinuo naziv Hrvtaski sa institucija i pleter sa policijskih kapa

ZNA SE tko je u EU

ZNA SE tko je  prodao generale Haagu

ZNA SE tko je dao nadležnost Haagu za Oluju

ZNA SE sve....

I što ro vrijedi pitam se....

Nacija šutljivaca i smutljivaca koja ne drži do svoga pokazuje prstom u drugoga, nema nacionalne svijesti i časti u konačnici i nije nacija. Čudimo se igri oko generala Gotovine i Markača, čudimo se neprirodnim sastancima, koalicijama, ručkovima i slikanjima. Čudimo se fićukanju hrabrih pojedinaca, mi smo nacija ćuđenja i ćuda, mi smo nacija izdaje i Juda.

A tako smo se busali u prsa, a tako smo slavili pobjede. Tako smo silno  čekali „vođu“ i što se mjenja kada oni dođu? Ništa. Nemojte se čuditi generalu Gotovini što ruča i pije sa „njima“ u hladovini, nitko se ne čudi da ratnik poput Kotromanovića radi sa SDP-om i tapše  po leđima  svog „suborca, druga i „ratnika“ ministra Matića?

Nemojte se čuditi zbivanjima oko sebe kad tri godine i šest mjeseci u godini živite kao amebe. Vjerujete u novinske članke, pljačkaju Vas strane Banke. Kupujete tuđe, iz tuđeg, za tuđe. Živite na rate, kredit  i milostinju u izmišljenoj zemlji blagostanja dok zemlja i kosti predaka pod vašim nogama tonu u tminu od srama.

Nema te svjesti niti savjesti, u Vama su ubili duh i volju obećavajući vam zemlju bolju....

Niste niti svjesni da ipak svakih tri godine i 11 mjeseci imate najveću moć u svojoj ruci, bilo u ljevici ili desnici mjenjati stanje nacije. Imate opciju zaustaviti, imate opciju promjeniti, imate opciju istražiti, procsesuirati i kazniti svakog i sve koji su Vas ostavili bez posla, bez poduzeća. Imate svake godine i 11 mjseseci moć i snagu  običnom kemijskom olovkom odlučiti  tko će  kako biti kažnjen iili nagrađen za svoj rad za Hrvatski naciju.

A što Vi činite?

VI SAMI SEBE PRODATE I IZDATE

VI SI SAMI POTPIŠETE OTKAZE

VI SI SAMI POVEČATE REŽIJE, RATE I TROŠKOVE

VI SAMI HRANITE ĐELATA KOJI VAM DRŽAVU UBIJA (Kroz šopinge i kredite)

VI SAMI  SVOJOJ DJECI ODUZIMATE BUDUĆNOST

Kako to činite?

Nemarom i lijenošću pred svake IZBORE jer NE IZAĐETE

Ili pak izađete i glasujete za one koji su nas sve doveli u ovo stanje. Morate znati da ste za sve ovo sami odgovorni i krivi jer kako izreka kaže:

Dovoljno je da ljudi znaju da su se izbori održali. Ljudi koji glasaju ne odlučuju ništa. Ljudi koji broje glasove odlučuju o svemu.

Josip Staljin

Dovoljno je kazati kako je ćaća svih partijaca koji bikli u SDP-u ili HDZ-u izrekao ovu tragičnu istinu kjis edanas njegovi nasljednici itekako drže.

Dakle, ne možete poput  zamjeriti na generalu Gotovinu što jede i pije sa „njima“ u hladovini jer poput mene  je svjestan da niti on više ne živi u državi koju je stvarao niti tu državu vode oni koji su je s njim stvarali i čuvali (osim iznimaka koji su se prodali i ne drže do Domovine nego do imovine). Svjestan je dakle  „situacije na terenu“ silnica i struja, svjestan je snage vlastitih postrojba (nacionalne opcije) koje su rascjepane i podjeljene i stoga meni se čini da   poput onih partizanskih generala i oficira iz  početku rata čeka pravi trenutak da prijeđe na stranu istinskih hrvata, do tada će mudro biti neutralni ribar koji će pisati knjige i libar jer nije čovjek budala da ga opet izdaju njegovi zbog Hrvatskog jala.

E moja je malenkost ovih dana razmišljala o svemu tome, o naših 141 stranci i jednoj jedinoj moćnoj Partiji. O kolegama sa političke scene koji zbog titula i 5 minuta medija ne žele jednu stranku stvarati, svoje stranačke stegove pod jedan Hrvatski staviti i tako „ velikim“ slijednicima KP SKH pairati. Oni će svaki zasebno po Hrvatskoj paradirati, polemizirati, komentirati tu i tamo kritizirati. Kad predizborni folklor prođe povući će se u svoje jazbine i sa pobjednicima koalirati u izvan vlasti sa ciljem daljeg razjedinjavanja nas koji se borimo za interse Nacije provođenja ukidanja abolicije i uvođenja Lustracije.

Sve ovo što sam Vam napisao čisto iz srca pišem, ja imam svoja primanja, obitelj. Imam 40 godina i kad sve ovo vidim i sjetim, stidim se zbog sviju Vas koji možete sudjelovati u promjenama svojim imenom i prezimeno, i sa sto sati rada godišnje za ono za što smo se borili. I zato Vam kažem sve što sam napisao gorljivo zastupoam,promičem i branim. Želio sam, htio sam, činio sam no  ako se ne probudite i ne razmislite o svemu, ako još jednom zbog Vas na vlast dođu  oni koji su do sada bili i nanijeli nam nemjerljivu štetu više neću.

NEĆU braćo i sestre Hrvatice i Hrvati tada neću niti kako ja hoću.....

I ja mogu poput svih generala žijeti na staroj  vojničkoj slavi koju sam krvlju zaslužio  žvjeti sa primanjima koja ste mi Vi u proračun uplatili ne čineći ništa više za naciju i Domovinu. I ja se mogu poput generala Gotovine povući u hladovinu, pisati, ribariti i malo kod desnih malo kod lijevih sebi dobra prikupljati, taktizirati filozofirati, fejsati i manipulirati...

Žao mi je svijh onih  koji ne vide istinsko stanje, žao mi zabluda i manipulacija koje trpi moja, naša braniteljksa populacija. No Bog nam je svima dao dar svjesti isavjesti na nama je kako ćemo je rabiti...

DOMOLJUBLJE JE STANJE DUHA, STANJE SVJESTI POJEDINCA I NACIJE

DOMOVINA SE NE MJERI IMOVINOM, JER DOMOVINA NIJE IMOVINA.

Možete steći,naslijediti,prokockati kupiti i izgubiti IMOVINU, No nikada ne smijete izgubiti DOMOVINU.

Budite u Božjoj milosti  jer od drugih je ne možete očekivati

Mario Maks Slaviček