utorak, 27. studenoga 2012.

Otvoreno pismo Generalima Gotovini i Markaču

Otvoreno pismo Generalima Gotovini i Markaču

U Đurđevcu 27.11.2012.

PROŠLA JE HIMNA I MINUTA ŠUTNJE.....I JA VAM MORAM REČI

Hrvatska je šutnja najveći neprijatelj Hrvatske nacije, ona je potpomognuta domaćim izdajnicima i medijskim spinerima.

Od hrvatske šutnje je gori samo hrvatski jal i hrvatsko nejedinstvo.

Iako sam glasno i jasno prozivao sa svojim suborcima i prijateljima sa hrvatskih trgova tijekom skupova potpore utamničenim suborcima, dakle i Vama, mi malobrojni koji smo glasno i jasno davali do znanja hrvatskoj, europskoj i svjetskoj javnosti što mislimo o našim političarima i izdaji, o pljački i privatizaciji,a ponajviše o univerzalnoj (ne)pravdi prema hrvatskim braniteljima i zatočenim generalima. Nije nas tada bilo puno koji smo jasno i glasno govorili, ne toliko puno koliko danas uz Vas generale stoji pred kamerama i fotoaparatima , ali neka, kako rekoste ima Boga On sve vidi i zna.

Politika, osobni interesi i hrvatsko- poslovični masovni gubitak pamćenja je opet uzeo maha. Možda je to samo moj osjećaj, možda sam ja imao prevelika isčekivanja, možda sam pogriješio kad smo organizirali peticije, na koljenima molili, nosili slike, spavali u vrečama po trgovima prokazujući izdajnike i podržavajući uznike. Možda Bog za mene i moje prijatelje ima još jednu težu zadaću, vidjet ćemo.

Kao Hrvat, kao branitelj, kao domoljub i kao otac sretan sam i zahvalan Bogu što je sa hrvatske zemlje i nacije Vašom žrtvom skinuta stigma zločina, sretan sam i zadovoljan što sam sa prijateljima bio dio povjesnog trenutka u planiranju i provoĎenju svih aktivnost od dana Vaših uhićenja protesta prije,za vrijeme i nakon prvostupanjske osude, sretan sam što sam uz Biskupe, Gardiste, Specijalce, Thompsona, generala Sačića, Kikija, Šekija, Cvrtile, Šelja, Brke, Kune, Spliće malog Bujanca i drugih imao čast dignuti glas za istinu, za pravdu, za Hrvatsku, ZA DOMOVINU. Sretan sam i ponosan što smo govorili..ma šta govorili, vikali političarima što im je činiti i što od njih zahtjevamo. No možda to ipak nismo trebali činiti?? Zašto?Po logici stvari odluke donosi većina, većina nije bila agresivna i glasna poput nas, većina je bila negdje drugdje u toplom, uz ručak i piće tik do nogu političara iz čijih šaka dobivaju kunu. Mnogi su dali svoj doprinos, no još veći broj nije, posebice oni kojima je to plaćeni posao, da oni, političari su plaćeni da štite nacionalne interese i svakog državljana Republike Hrvatske. A što su oni činili? Ništa, u većini su okretali glavu od Vaših plakata i slika. Neki su se od nas molili, neki hodali,prikupljali peticije, malobrojni su se glasno i jasno sukobili javno sa njima, a Danas?

Danas ti isti koji su u Kninu na dan obljetnice Oluje ali i u drugim gradovina od plakata Vas generala glave okretali, koji su četnike dovodili na sveto hrvatsko tlo, stoje u prvim redovima pred kamerama i kiselo se cerekaju pred Vama, Hrvatskim herojima moleći Boga (ili što već mole jer su većina nevjernici i agnostici, odnosno bivše i sadašnje komunjare) da ne uprete baš u njih prstom i kažete: "JUDO ti si me izdao, ti si donosio transkripte i dokaze, ti si naplatio ucjenu, a ti si lažno svjedočio, ti si nas pak dao uhititi. Umjesto toga kako i hrvatska uljudba, odgoj i vjera nalaže Vi ste oprostili i pozvali naprijed".

Naprijed Kamo? S Kim? S čim? U kojem smjeru? U onom koji su oni zacrtali, ili u smjeru koji smo mi 90-tih zacrtali? Ne znam, i kad o tome promislim oko srca me uhvati jeza i hladnoća. Vjerujem u Boga i pokraj njega prvom lijevo i desno od mene i čekam, čekam da nas netko povede da raščisitmo nered koji desetljećima čine interesne skupine i pojedinci na štetu i uštrb tihe većine. Nadao sam se ujedinjavanju i jedinstvu, zajedništvu Crkve,Branitelja i hrvatskog puka pod vodstvom dvije živuće svetinje Hrvatske časne povijesti, Vas naših generala, naših heroja.

Rekli ste svoje, nećemo u politiku idemo uživati u svojoj slobodi sa svojim obiteljima u miru. I neka bude tako, to je Vaše pravo i Vaša želja, potreba i pravo vaših obitelji, to je vaša obveza i dužnost a to je za mene kao vojnika zapovjed. Odmorite se, zaslužili ste. Pitam se sada što da činimo mi? Mi koje smo u Vama vidjeli nadu, želju i ufanje da ćete zajedno sa nama jedinim oružjima koja su nam je na raspolaganju a to su zajedništvo, vjera (i nažalost) politika krenuti u rašćišćavanje dezertera, ratnih profitera, politikanata i korumpiranih političara,njih koji su okupirali i zauzeli sve institucije ove države i rabe ih u ko zna kakvim sve ne interesima osim onim nacionalnimi i državotvornim i to svo vrijeme dok ste Vi robovali, to čine i danas, a po svemu sudeći zbog našega braniteljskog nejedinstva činit će i ubuduće.

Da, časni moji generali, institucije hrvatske države nisu u našim rukama, te iste institucije rade po nalozima nevidljivih nalogodavaca, te institucije donose zakone koje hrvatski narod dovode na prosjački štap, izbacuju iz kuća, blokiraju račune, kamatare, ne daju zaslužene plaće, prodaju nacionalna blaga i što je najgore revidiraju povijest. Revidiraju povijest koju smo Vi i ja poput mnogih branitelja krvlju svojom napisali. Te institucije će na kraju umjestu naplate ratne štete agresoru, platiti njegov povratak tako da u suton naših života žive bolje nego mi koji smo zemlju obranili i krvlju svojom natopili.

Vaše je pravo, gospodo generali ne činiti ništa i živjeti životom obična čovjeka, Vaše je pravo dopustiti da INSTITUCIJE koje su Vas se već jednom, a nas tisuću puta odrekle čine svoj posao, i vjerujte mi, ako ga nastave raditi pod vodstvom dosadašnjih političkih nomenklatura da će Vam biti žao što niste postupili drugačije, jer vremena puno nema, ova nacija ima kratko povijesno pamćenje, a gladna je,bez novca,bez egzistencije i jasne budućnosti. Vaše je pravo i vaša odluka, ja Vam pak kao obični "mali" domoljub ,invalid, branitelj,otac i glava obitelji, koji je sa suborcima klečao za Vas, molio se za Vas, plakao za Vas, prozivao za Vas i na kraju organizirao doček za Vas upućujem MOLBU. Sada Vi,poput Boga Vas molim budite uz nas, ujedinite nas, povedite nas u novu bitku, jer ratu nije kraj samo je način ratovanja promjenjen, naše jedino demokratsko oružje jest POLITIKA, nova, časna, sa novim imenom, novima načelima i dokazanim ljudima koji se nisu okoristili niti ogriješili o DOMOVINU, a naše je streljivo zajedništvo, ljubav prema domovini, naša jedina vojska jesu oni ljudi s kojima ste bili 90-tih rame uz rame..

Nemojte nas ostaviti razjedinjene na milost i nemilost da se svako pojedinačno ili u grupicama borimo, narod i mi trebamo vođe, viziju ideju novo ali na starim Hrvatskim temeljima. Morao sam Vam napisati ovo pismo javno, jer drugačije do Vas ne mogu doći, ja imam svetu dužnost i obvezu to učiniti, zbog suboraca kojih nema, zbog svoje djece i njihove budućnosti, zbog svoje savjesti zbog prošlosti i budućnosti kako izreka kaže:

Ja sam HRVAT,unuk HRVATA, sin HRVATA i otac HRVATA, dio sam tisućljetne loze ratnika čuvara HRVATSKE i HRVATA, uz mene je svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj mač. Ne tražim tuđe samo branim svoje i u tome leži moja snaga.

Vjera, Ljubav i Domovina mojoj su duši hrana.

BOG I HRVATI

P.S. Kakova god jest, i bude Vaša odluka, mi (barem neki od nas) moramo nastaviti onako kako smo to činili do sada boreći se sa onima kojima je politika cilj i sredstvo vlastita dobitka i osobne koristi dok Hrvatski narod bez posla i plaće strepi za svoju djecu i budućnost.

"Nitko Domovinu ne može voljeti više od onih koji su spremni dati život za nju"

Mario Maks Slaviček
     koordinator
UHB 1990-1996 RH