PRESLAGIVANJE KOCKICA,ZVJEZDONOSACA I ZVJEZDICA

PRESLAGIVANJE KOCKICA I ZVJEZDICA

Kad POGLEDAM Hrvatsku zastavu  uvijek koju sam toliko puno puta slagao na „trokut“ i uručivao bližnjima svojih suboraca sa suzom u očima, zastavu koju sam pozdravljao u stavu pozor i sa rukom na sijepoočnici punih 17 godina vojne službe. Kad pogledam danas tu našu crven-bijelo plavu zastavu sa hrvatskim grbom kojoj su desetljećima težili mnogi, mnogi ali ne svi...UVIJE IMAJTE NA UMU  NE SVI !!!

Taj sveti znak mnogima od nas  postao je manje vrijedan od zastava političkih opcija, stranaka i udruga, jer oni nikako da svoje stranačke stjegove polože pod hrvatsku zastavu,  drže valjda da je stranačka vrijednija i važnija pa nikako da se ujednine pod Hrvatskom zastavom. Imali smo mi i u vrijeme rata stijegove postrojbi koje iznimno volimo i štujemo, za koje bi sve dali,  no nikad ih nismo  smatrali vrijednijima od Hrvatskoga stijega, jer bez njega niti ovih drugih ne bi bilo. Mi smo naše stijegove uvijek podložili Hrvatskome stijegu. Zašto to danas ne mogu učiniti čelnici Udruga, Stranaka kako bi stvorili snagu koja će ovu našu Hrvatsku učniti boljom za sve one koji štuju taj naš hrvatski stjeg ,barjak, grb i  i zastavu. Valjalo bi ih sve staviti za stol i javno upitati...

Tko gura u medije i predstavlja OVO ?!?

Hrvatska Zastava ???

Danas, ali  i sve češće vidim neki čudni stijeg koji se pojavljuje iza leđa voditelja na TV ekranima kad se govori o Hrvatskoj, vidim ga sve češće u tiskovinama, na internetu a ponekad ga čak nose po cesti kad igra reprezentacija. Čudan neki stijeg, sastavljen od crvenih, bjelih i plavih kockica. Čudan i znakovit poput svega što se oko nas događa. Nedefiniran, pomirljiv i plah nekako mi djeluje nehrvatski. Ono što ja vidim da se danas i sa nama kao nacijom ali i sa našim stijegom biva jest preslagivanje kockica, zvjezdonosaca i zvijezdica. Ako uzmemo na primjer da ja u crvenoj boji vidim crvene ili komunističke opcije, u plavoj hajdemo kazati plave ili demokratske opcije koje su nastale nakon Domovisnkog rata. Te dvije boje bi prikazivale dvije najjače političke stranke u našoj zemlji. No što je sa bijelom bojom? Što bi ona predstvljala? Meni ta boja predstavlja bezbojnost, bezličnost, jednoastavnost i samodostatnost. No ta boja čak niti nije boja rekli bi stručnjaci. E baš u tome grmu leži zec. U toj bijeloj boji stijega, u tim bijelim  kockicama skrivaju se oni koji fluktiraju, kameleoni, interesđije, politikanti  i po potrebi prijelaze ili prema crvenoj ili prema plavoj boji. No nikada ne zaboravite da su ti i takvi kad malo bolje pogledate i vidite kako se ponašaju podloga crvenoj i plavoj boji i oni drže temelje jednoj i drugoj. Imaju oni i imena i dužnosti i pozicije u politici, estradi, športu...svugdje su kameleoni.

Grb i Štit Hrvatske

Što je tu znakovito? Što je tu na  našoj zastavi najmarkantnije, najhrvatskije, najdomoljubnije, najčasnije, najdosljednije i najstarije? Hrvatski Grb svi ćete se složiti zar ne? E,  taj Hrvatski grb predstavlja sve nas koji smo svoju i tuđu krv prolijevali za Hrvatsku zastavu,za državu i naciju. Predstavlja Hrvatske Branitelje, predstavlja ratnike prošlosti, ratnike sadašnjosti a nadam se i budućnosti. Taj grb, taj štit  je uvijek bio i bit će korektiv i ekvilibrium cijele zastave, svim bojama on  ulijeva strahopoštovanje u svim kameleonima, samo od njega zaziru, kao vrag od tamjana. No na prijedlogu nove zastave ga nema, zastava je postojala u svom obliku stoljećima i bila je crven bijela plava iako su ovisno o kolonizatorima  na njojzi stajali grbovi raznih država, kraljevstava i carstava no samo kad je Hrvatska bila samostalna i neovisna oslobođena vojnim djelovanjem na njoj bi bila šahovnica. Danas netko taj grb,taj štit hrvatstva želi ukloniti poput pletera sa policijskih kapa. o tom činu nije regirala niti se usprotivila niti jedna stranka, partija iliti braniteljska Udruga zašto pitam se? Zato što su na vlasti bili plavi, bijeli ili crveni? Ne nego zbog slijepoće na boje, neznanja i pasivnosti eto zašto.

Gdje je nestao Hrvatski pleter?

Za vrijeme „naše“ vlasti,“naši“ ministri uklanjaju naše hrvatske oznake, najstarije obilježje hrvatstva , hrvatski pleter. Bez obzira na boje kojima pripadaju postoje oni kameleoni koji putem „bijelih“ i bezbojnih prijelaze sa jedne strane na drugu, iskorištavajući našu populaciju, naš rat, naše domoljublje i našu ljubav prema zastavi, posebice prema Hrvatskome grbu da bi nama ovladali, da bi nas usmjeravali, uvjeravali i na kraju kao i uvijek do sada izdali i prodali za svoje uskogrudne crvene, plave a ponajviše bijele interese koji su samo njima znani . Svi oni koji se u hrvatskoj bave politikom i vođenjem ove nacije  donijeli su i donose zakone za sebe i svoje stranke i partije razbijajuči  hrvatski grb. 

Povijesne oznake,odjednom nestaje sa policijske kape hrvtaski pleter !?!  Za vrijeme „njihove“ vlasti nameću nam tuđi jezik i pismo širom Domovine?

Svi u jedan stroj svi pod jedan stjeg...

Mi hrvatski domoljubi MORAMO SHVATITI da su oni zakonom o strankama i udrugama znajući poznati hrvatski jal razbili nacionalni korpus i zajedništvo. Njima je sve svejedno koja im oznaka stajala na usluzi, kojoj zastavi služili oni ne haju za hrvatski grb, pleter i pismo. To već svima treba biti jasno. Vrijeme je bez njihova patronata stvoriti novu snagu, za vođenje novog rata bez njih,njihovih savjeta i njihova patronata. ZAPAMTITE dok je u hrvatskoj  JEDNA PARTIJA  koja je iznjedrila STOTINE STRANAKA I tisuće UDRUGA hrvat neće biti svoj na svome. Jedina snaga kojim se pobjeđuje unutrašnji i vanjski neprijatelj je ideja, ideologija Hrvatske, samostalne, nedjeljive cjeline u kojoj mogu živjeti svi oni koji prihvaćaju „kućni red“ i  stečevine većine, uvažavajući prava etničkih skupina da svoje običaje, pismo, ikonografiju i vjeru upražnjavaju  u svom okruženju, o svom trošku i na svoje načine ne vrijeđajući  naciju u čiju su državu došli živjeti.

Budu li pojedinci, organizacije, aktivisti iskoristili našu ljubav, odanost i prisegu Hrvatskome grbu, našoj šahovnici kako bi ostvarili uske osobne, političke interese za sebe ili  neku drugu grupaciju koja jest ili bi svojim djelovanjem našetetila interesima hrvatskog naroda. Tog pojedinca, tu grupaciju i organizaciju treba smatrati največim neprijateljem hrvatskog naroda, države i nacije.

Vrijeme pokazuje da dolazi do preslagivanja kockica kao što rekoh, crveni postaju bijelima, bijeli plavima. Stvaraju se tzv. Nove koalicije i novi putevi, nove stranke sa starim kadrom, što nam to govori? Opet će sjašiti Kurta a uzjašiti Murta, ne dopustimo da  nam jašu po leđima i opet  „popasu“ državu pod novim nazivima, oznakama, stranačko-partijskim stjegovima isti oni koji mogu surađivati i raditi za crvene, žute, zelene i ine vragove na štetu hrvatske države i nacije.

Razmislite  koga, što i za koga podupirete, komu i zbog čega dajete svoju vjeru i povjerenje da Vas vodi. A kad to budete činili sjetite se tko je skim do sada bio, naslikavao se, rukovao, ručao, pjevao. Jednom riječju tko se s kiim i na kji način družio.

Sjetite se isti tako Hrvatske zastave, sjetite se svih onih koji su za nju položili život, ne sudite ljudima samo po riječima niti po onome što kažu i napišu  mediji sudite po onmome s kime se druže i što čine jer time čete sačuvati Hrvatski grb i zastavu. I ZAPAMTITE ! Oni koji u svom govoru, težnjama i politici ne spominju Lustraciju i ukidanje abolicije agresoru  NE ŽELE DOBRO HRVATSKOJ NACIJI nego samo nastavljaju jednu te istu politiku pod novim imenima, stjegovima,oznakama  sa starim kadrom, promišljanjima i znanim rezultatima. Ne budite Ovce razmišljajet svojom glavoom, imajte svoj stav. Ne dižite  ljude, stranke u nebesa da im ne bi kasnije bili premalenI i nebitni.

USTANI ZA ONO U ŠTO VJERUJEŠ 
      PA MAKAR  STAJAO SAM !

Mario Maks Slaviček

REAKCIJA NA STANJE U VUKOVARU I UVOĐENJE ĆIRILICE U REPUBLIKU HRVATSKU

Iako se u Vukovaru vidjelo iskazivanje volje hrvatskog naroda, kao i činjenični izostanak predstavnika lokalnih, županijskih, ali i saborskih političara koji bi trebali i morali biti uza svoje biračko tijelo ali i hrvatski narod pokazujući da su vrijedni i dosljedni njihovih glasova i povjerenja.

Nažalost, među nama hrvatskim braniteljima izuzev predstavnika crkve nije bilo gradskih, županijskih niti državnih zastupnika domoljubnih opcija HDZ, HSS,HSP-a, HSP AS ili drugih čija je dužnost štititi interese i volju hrvatskog puka i njihovih birača u Vukovaru koji su svojim okupljanjem i postupcima iskazali svoje mišljenje i volju skidanjem ćiriličnih ploča.

Da se podsjetimo, zakon o nacionalnim manjinama koji je doveo do ove situacije donose politički predstavnici i izabranici. Nažalost dogodilo se da zbog političke trgovine i međustranačkih odnosa i neprirodnih koalicija pojedine stranke koje su tada bile, a i sada su u vlasti donosile odluke i zakone na štetu Hrvatske, a u korist nacionalne manjine koja je dojučer bila dijelom ili je podupirala agresiju na Hrvatsku.

Vukovar ispred PP 02 rujna 2013

Kakvi god razlozi bili za donošenje tog i takvog zakona činjenica je da se on pokazao neželjenim od strane hrvatskoga naroda i da je hrvatski narod u Vukovaru, ali i širom hrvatske ovih dana iskazao i iskazuje svoje nezadovoljstvo njime. Nama Hrvatskim braniteljima koji smo se iz tih razloga i počeli baviti politikom kroz Akciju za bolju Hrvatsku, jasno je da su nas izmanipulirali. Lagali i iskorištavali za svoje uskostranačke i osobne interese naši politički predstavnici koji su tada ali i danas imali moći, ovlasti ali i povjerenje hrvatskog naroda da štite naše nacionalne interese, a ne interese etničkih skupina protiv volje vlastitog naroda. Nama je itekako jasno da te, sada već mogu kazati takozvane domoljubne opcije koje ponavljam nisu bili sa nama niti nisu uz nas nego iz daleka svojim mlakim i pomirljivim izjavama napadaju i okrivljuju jedni druge za nastalu situaciju dok zajednički neprijatelj hrvatske slobode i nezavisnosti zbog tih propusta sada obnaša vlast i šalje iznimno velike policijske snage kako bi zaštitili, ne kako oni kazuju Ustav koji su već u svom inetersu nekoliko puta mijenjali nego svoje vlastite sinekure, fotelje, pozicije i obećanja koja su dali svojim etničkim koalicijskim partnerima. I neprijatelji Hrvatske nacije i samostalnosti u liku sadašnjih vladajućih političkih elita i takozvane domoljubne političke opcije Hrvatskoga predznaka svojim su uskim interesima bacili u blato stečevine Domovinskog rata, žrtvu Hrvatskih branitelja, prozivavši nas i stavljavjajući nas u situaciju da se borimo za istinu pravo i pravdu prosvjedima i samoorganiziranjem, te zaštitom želje i težnjii hrvatskog naroda sredstvima koje vidite ovih dana u vijestima.

Hodnja prema PP Vukovar 02.rujna 2013.god

Mi hrvatski branitelji iz Akcije za 

Bolju Hrvatsku kao niti ja osobno poput mnogih svjesnih i savjesnih hrvatskih branitelja više ne vjerujem prestavnicima političkih opcija koji nas cijelo vrijeme obmanjuju i podržavaju uvođenje ćirilice kao i drugih zakona koji štete hrvatskome narodu i naciji i to jer su oni u koje smo vjerovali, a to su HDZ, HSP, HSP AS i druge stranke hrvatskoga predznaka i koje su sudjelovale u obnašanju vlasti svojim političkim manevrima i neprirodnim koalicijama sa neprijateljima hrvtaske države i samostalnosti sklapali paktove, koalicije i kohabitacije te su tim postupkom na vlast dovele one koji danas vladaju hrvatskom a nikada je nisu željeli, niti se za nju borili poput Kukuriku koalicije.

Svi su oni nama servirali te svoje političke manevre pod obmanama da je to zalog za ulazak u europsku uniju, ulaskom u koju a danas je to razvidno dolazi do još veće štete interesima hrvatske nacije na način kako su vodili pregovore, dogovore i sklapali sporazume.

Danas je k tome u svojoj izjavi za nacionalnu televiziju, Europska komisija izričito iznijela stav kako su dvojezični natpisi na javnim mjestima ISKLJUČIVO PRAVO ODLUKE HRVATSKE VLASTI I HRVATSKE DRŽAVE. To znači da su nas naši politički predstavnici opet izvarali skrivajući se iza te i takve EU kako bi lažima i obmanama pravdali svoje osobne odluke i postupke, koalicije i kohabitacije, javne i tajne sa ciljem očuvanja vlastitih pozicija, stranaka koalicijskih partnera i sinekura a na štetu želja i težnji hrvatskog naroda.

Ćirilica u Vukovaru i diljem Hrvatske 1991.

Vrijeme je reći dosta !

Vrijeme je da se one ljude i političke opcije koje su spremni koalirati, surađivati i kohabitirati sa nerpijteljima težnji hrvatskoga naroda nakon svega makne iz obnašanja javnih služni i političkog djelovanja.

Ćirilične ploče su posljedica loših političkih oduka štetnih po hrvatski narod i državu. Dužnost je izabranih predstavnika domoljubnih političkih opcija promjeniti te zakone i pravila, ispraviti štetu koju su nanijeli jer mi to od Kukuriku vlasti ne možemo tražiti niti očekivati. Ukoliko to nisu spremni izjaviti javno svojim pojavljivanje rame uz rame nas prosvjednika, ukoliko nisu spremni spriječiti svojim autoritetom zajedno sa nama postavljanje tih ploče, nego žele i dalje lagati da štite ustavni zakon i da ne mogu promjeniti stvari, kao i da to traži EU, onda neka se maknu sa političke scene, prestanu uništavati hrvatsku državu i prepuste vođenje politike i zaštitu nacionalnih interesa onima koji su se za njih svojom krvlju izborili i nikada zbog uskogrudnih interesa nisu spremni od toga odstupiti...

Vrijeme je da shvatimo da nije niti problem niti rješenje u pločama s ćiriličnim natpisom nego je i problem i rješenje u tome da hrvatski narod promjeni sve one koji su do sada vladali ovom državom i konačno izabere svoje predstavnike koji će provoditi njihovu, a ne tuđu volju.

Vrijeme je da shvatimo da oni koji se predstavljaju za naše narodne domoljubne političke opcije to nisu i da nas od izbora do izbora varaju, pa je vrijeme da im prestanemo poklanjati naše povjerenje.

Mario Maks Slaviček

Tko su i što su u Hrvastkoj Nevladine Organizacije (NVO) ?

Neću o tome pisati nego ću materijalnim dokazima potkrijepiti ispravonost promjene zakona u udrugama i građanskim organizacijama, koje mnogi iskorištavaju za nanošenje štete stečevinama Domovinskog rata, hrvatskoj povijesti, vjeri , hrvatskom narodu i hrvatskoj Državi u cjelini...

Hrvatska mora u svoje zakone o NVO i ustav unijeti članke koji će  štiti   javnost od prekomjerne "demokratičnosti" zbog koje koristeći slobodu pisanja, govora i medija pojedini elementi iskorištavaju demokraciju i zakone, društvene mreže, medije kako bi druge vrijeđali i omalovažavali...

Kako bi vrijeđali državna obilježja, državnu zastavu pod kojom su  i za koju seu naši prijatelji ginuli .

Pogledajte ove preslike sa društvene mreže, ponašanje, stavovre jedne NVO i njenog članstva, samo jedne od mnogih, a ova sebe naziva GRAĐANSKA AKCIJA....

Koriste li se NVO i zakoni u RH u službu antihrvatskih elmenata, mrženje prema Hrvatskoj, Domovinskom ratu, vjeri, običajima ili za puko međustranačko i međupartijsko obračunavanje? Koriste li se za jačanje manjinskog ekstremizma, poularizacije balkanizma? Zaključite i prokomentirajte sami...

Evo slijeda komunikacije:

Nije mi kao legitimisti i legalisti preostalo ništa drugo nego da se u određenom trenutku spustim na njihovu razinu, kažem im što ih ide i onda pošaljem DRŽAVNIM INSTITCIJAMA ZAHTJEV DA ODRADE SVOJ POSAO... Ako budu..

BEZ VILE VELEBITE, BEZ HRVATSKE....

BEZ VILE VELEBITE, BEZ HRVATSKE....

Ljeto je gospodnje `45, sredina kolovoza, Vila je na bunaru sipala vodu u kantu da bi napojila mršavu kravu i šepavu kozu koje su hladu staroga slavonskoga hrasta žvakale suhu, žilavu slavonsku travu. Žega je i suša, nema vode, nema hrane, nema ni Jakova sa fronta, naša je vojska izgubila rat. Razbucana i pokrpana Hrvatska se vojska na prijevaru predala Englezima pa je prodana rusima i partizanima na milost i nemilost, čula je to Vila od pijanih partizana koji su došli oteti zadnje žito koje je Vila svojom rukom sijala i žnjala da bi nahranila stoku, sebe i ono blago što joj Jakov ostavi a nosi ga u stomaku. Dođu, pokupe otmu i odu, pogledavaju je ispod oka, oka što krvavo i bez duše gleda u Vilu štogod ispod kape troroge sa zvizdom, štogod ispod oka sa šubarom i dvoglavim orlom. Mjerkaju te oči  Vilu i znadu da je na nju bacio oko engleski kapetan, znadu oni da je Vilin Jakov u ustašama na ruskom frontu, uzeli bi oni nju, strgali to malo rubine sa pleća i bacili poda sebe,  al` ne smiju boje se engleza, da nema engleza ne bi bilo niti njih kaže komesar i zato čekaju. Kapetan je danima snubio Vilu no ova ga nije obadala, niti mu je davala ikakve pažnje. Ta engleski kapetan, uza sve svoje mirisne vodice, njegovane ruke i brkove te uštogljenu uniformu nije bio  ni do gležnja  njenom kršnom,plećatom, dobrostivom Jakovu, koji kad se nasmije i uzme je u naručje za nju znači cijeli svijet. Bio je Jakov  siromah, bio je radišan i vrijedan i sve bi dao za nju, jedino što je stavio  ispred nje je bilo kad je trebalo u rat, u rat za Hrvatsku,  tada je prvi puta kroz suze dok su ležali na sjeniku kazao „Bez zemlje,bez `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Vila je bila jedra divojka očiju plavih kao Jadran, puti poput bračkog kamena, a kose zlatne kao slavonsko žito, usne joj bijahu rumene poput trešnje. Bijaše visoka i stasita poput Velebita, a ipak nježna i milosna poput vjetra koji sjenokosce hladi na livadama Dinare, onda kad je najtoplije i najpotrebnije. Bijaše Vila baš onako kako joj ime kazivalo poput one Vile iz hrvatske pjesme Vile Velebite.

Tmurna noć je napolju, nema niti zrake niti mjeseca, muk je i tišina. Odjednom prasak, trošna su se vrata koja iz ganjka vode u sobu u kojoj je snivala Vila raspala  na pola. U mraku se teško raspoznaju spodobe pod trorogom kapom i šubarom, no Vila ih je prepoznala po krvavim očima, po smradu izdaje, po vonju lopova, bezbožnika. Prepoznala je vonj rakije i smrad janječeg kožuna kojeg su uz šubaru po navici nosili „partizani“ sa dvoglavim orlom na šubari.

Vukli su je za kosu, udarali, gazili strgnuli sa nje odjeću i silovali. Vila nije pustila niti glasa, prebijena rastrojena, razmrvljena i silovana poput Hrvatske zemlje u kojoj je rođena  od istih sotona trorogih kapa i šubara koji su to učinili za svog engleskoga gospodara, gospodara kojem se nije Vila poput preljubnice  predala. Poslao je englez svoje  pse da rastrgaju ,obnaže i oskvrnave ono što  njemu nije svojom voljom dato a nije mogao,  nit će moć sam imati.

Proljeće je godine `71  Vila je već sad u godinama šezdeset je prebacila preko leđa,  još uvijek oči joj  plave poput Jadrana, doduše tamnije onako poput k`o pred neverin i buru,  koža joj  izbrazdana borama  k`o slavonska polja nakon ljeta bez kiše,  a iznad desnog oka ispod kose žute poput klasja bez ijedne sijede sjeva ožiljak zadobiven one nesretne noći davne `45.

Živila je Vila sve to vrijeme sama, u svojoj kući nakraj sela,kućaru  naherena krova čije je dvorište svojim granjem natkrilo stoljetni slavonski hrast. Hrast na kojem se iz godine u godinu gnijezde sokolovi, oni gordi Hrvatski, oštra kljuna i britka pera. Brzi su i okretni no začudo nikada Vili iz dvora nije odnijet niti komad blaga, nit kokoš, nit pile. Jedini koji su otimala sjetila se, bili su koliko  je sjećanje služi oni „tavanaši“ OZNAŠI i UDBAŠI.

Živila je tako Vila sama, odgajala dva svoja sina Jakova i Srđana. Jakov bijaše plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina. Srđan  pak bijaše nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči. Poput očiju iz one noći, očiju koje Vila mrzi,mrzi zbog sebe, zbog Jakova zbog Hrvatske. No kao svaka mati nije mogla mrziti dite iako je znala čije je sorte. Jakovu je ime dala Vila sama, a Srđana je imenovala štabska doktorica koja ju je porađala koja je tad kazala „nek` bidne jedno ime vaše, a jedno naše“  prigrlila je Vila Jakova na grudi dok je Srđan vrištao u rukama doktorice Desanke. Desanka je živjela u kući do Viline, kući koju je štabski sekretar oduzeo jednoj „švapskoj“ obitelji koju su uz pratnju partizana i čerkeza „odselili“ u nepoznatom pravcu. Godine su prolazile , dica su rasla, Srđan je češće bio kod drugarice Desanke koja ga je „učila“ i vaspitavala kako komunisti trebaju „živeti“ i ponašati se, Jakov je pak s druge strane radio u polju, škola mu baš nešto i nije išla, niti su ga za razliku od  „brata“ Srđana  učitelji voljeli, kad god bi prošao onkraj njih nešto bi se došaptavali i mrštili. Jakov je pomagao majci, radio,  molio s njom krunicu i često se raspitivao o ocu. Vila mu je uvijek pnavljala njegove, očeve riječi „Bez zemlje, nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato je Jakov mlađi jako volio raditi u polju, krčiti šumu napajati stoku, nije ga zanimalo što piše u knjigama crvenih korica koje je danima gutao njegov  ne pretjerano  radišni brat.  Vrijeme  je prolazilo završili su i Jakov i Srđan srednju školu, upisali fakultete u Zagrebu, Jakov na jedvite jade i uz pomoć  Doktorice Desanke  poljoprivredu, a Srđan iz prve  Marksizam i socijalističko samoupravljanje.

Dakle godina je `71,  u Vilinoj kući nema  struje ni vode nema  ni TV-a, sve je kao slučajno dovučeno samo do predzadnje kuće u kojoj živi doktorica Desa, nikad udavana al` uvijek u muškom društvu znao je  kazati Jakov. Gledala je Vila tako Dnevnik na  JRT-u kako ga zove drugarica Desa, jedan program koji je uvijek gorio na RIZ-ovom TV aparatu. Zidovi bez slika svetaca, samo Maršal, Lenjin I Marks,  na natkaslu pokraj vrata bista Maršala Tite, iz  Kumrovca rekao Vili Srđan. I hrpe knjiga crvenih, tvrdih korica, tvrdih poput kruva kojeg je Vilina mati pekla za svojih sedmoro djece, sedmoro tića otac je Josip kazivao. Gleda tako  Vila vjesti, neke su demonstracije, nešto se studenti pobunili govori spiker, nešto svaka druga riječ HRVATSKI SEPARATISTI srce joj nemirno igra i neki ju trnci prolaze, previše uniformi, previše zvizda na kapama Mlicajaca iznad bjelih šiltova, zvizda velikih k`o tanjurić za šolju od kave.  Ma ne znam ja što, oli tko su vam ti separatisti moj spikeru promrmlja sebi u bradu Vila, al` ako su `Rvacki moraju dobro činit htjet. Milicija je uletjela među demonstrante i nastao je kaos, Vila je pokrila svoje uplakane plave oči rukama i zavapila „di ćete na dicu, čuvaj tu dicu dragi Bože“.

Jutro je rano,četvrt se sunca uzdiže iznad usnulih krovova a  magla se poput duha povlači sokakom dok muk gladnih krava para jutarnju tišinu, slavonska se ravnica budi okupana rosom. Odjednom lom i prasak raspala se kapija koju je svojim rukama  Jakov pravio mjesecima između drugih važnijih seoskih poslova kad bi nakon fakulteta uhvatio vremena. U dvorište uleti kombi tamno plave boje po na čijim  se stranama velikim bijelim slovima dalo isčitati MILICIJA. Vila nije znala čitati, ali je znala prepoznato slova koja su joj često podmetana pred oči, bila su to uglavnom  slova na legitimacijama drugova, na legitimacijama na kojima su bila gotovo uvijek samo tri slova OZN,UDB ili SUP, a ove velike riječi MILICIJA Vila je  viđala kad su se parkirali kod komšinice doktorice Desanke razni sekretari pa je ona sva važna  Vili objasnila tko je tko a što je što. Pdsmjehivala se desa vili i kazivala jojo „Zato ste rat i izgubili, jer ste nepismeni, nenačitani, jer Vam drugi kroje i za tuđine klečite. Vila bi samo pognula glavu i u sebi  promrmljala „ Mi klečimo samo pred Bogom, a vama dušu neće spasit te crvene knjige jer se niti njih ne držite već svoju volju provodite“.

Još iza sna raškrine Vila vrata i ogrnuta ponjavom izađe na dvor po kojem su se već rastrčali Milicioneri u svim pravcima. Dva su „druga“  krenula prema kući, odjeveni u dugačke mantile, skalpova prekrivenih šeširima, podbulih obraza i kože žute poput pergamenta, no  očiju poznato tamnih i krvavih poput onih koje su se Vili utisle u sječanje u ljeto davne ´45.  Stisla je Vila krunicu u šaku i u sebi počela molitvu „Očenaš“  kad joj krajičak oka iza dvojice drugova ugleda gegavu, zdepastu i nesrazmjernu siluetu nesuđenog joj „sina“ Srđana koji prstom pokazuje prema kući i prozorima. Ušli su u kuću, za njima Srđan i Desa ni pozdravili nisu, ni božje ime zazvali već su sjeli za stol i kazali „Sedi drugarice Vilo,  sedi da ti postavimo neka pitanja o kretanju i poznanstvima tvog sina Jakova. Ne moraš ništa brinuti, mi već toga dosta znademo, tvoj  drugi sin  naš kolega Srđan sve nam je već ispripovjedao,  još i prije ovih događaja.  Sve  o tome kako je Jakov pod krevetom sakrio nekakve časopise i magazine koje dobiva od Hrvatskih nacionalista  iz inostranstva, kako pjeva Hrvatske nacionalisitčke pjesme dok po njivi radi ili na pojilo tjera stoku, kad dođe iz Zagreba.  Sva nam je imena dao sa kim se Jakov u Zagrebu družio sa „Hrvatskim proljećarima“  i gdje, na tebi jesamo da nam kažeš jel` Jakov u zadnje vrijeme dolazio k tebi noću i gdje se može skrivati ? “  Vili su oči zasuzile i samo je prkosno odgovorila „ Ne znam di je, a i da znadem ne bi vam kazala. Nek` ga Bog dragi čuva ako je to što ste sad meni nadivanili istina i ako ga tražite zbog Hrvatske neka ga Bog skriva i čuva di god da je. Bogu fala što iver ne pada dalje od panja. A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vračaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“  u suzama je spustila glavu na grudi i gotovo da se moglo čuti kako joj srce puca poput zvuka lomljena kamena.

Vrijeme je prolazilo, prašina se uhvatila po prozorima trošne kuće na kraju sokaka. Stari je hrast prorijedio grane a već dugo vremena nije bilo gnijezda sokola na njegovim vrhovima. Korov je zamjenio  nekad pokošenu travu, nije se čuo muk krava ni stoke iz dvora već dug niz  godina. Dolje, pri dnu dvora na klupici, kad se malo bolje pogleda može se vidjeti silueta stare majke kako pogrbljena  i oslonjena na štap drhtavim korakom kreće prema kući, ide polako korak za korakom . U dvorištu do njena, u kući novoj  uređenoj katnici čuje se pjesma i  zvuci hramonike. To njena komšinica doktorica Desa zajedno sa njenim neželjenim sinom Srđanom proslavljaju kupnju novog auta. Desa je već godinama u dobroj partizanskoj penziji, napravila kuću, kupila Srđanu vikendicu na moru. Upoznala ga sa njegovom ženom  Radojkom. Uzeli se i imali svatove tik do kuće di mu mater stanuje, ali majku nisu u svatove zvali. Bilo je tu svakakvoga svijeta opet je zrak parala hramonika, partizanske pjesme i neke druge koje Vila nije znal. Kradom je iz bašće gledala na dvor u kojem joj se ženio , ali ipak je njenog mesa meso i njenih kostiju kosti sin Srđan, bijaše to prije desetak i nešto godina. Nije bilo fratra znala je al` je bilo pucanja na pretek,  a iznad krova ona njoj mrska zvijezda na zastavi koja je počinjala sa plavim pa bjelim poljem,pa crvenim poljem. Bila joj je ta zastava nakaradana i naopaka poput života i zemlje koji su oko nje stvorili.  Dobio  Srđan i dicu svoju, Ratka i Slobodana koji nikad babi  Vili u dvor nisu ušli, često se pitala imali u njima išta njezine duše i krvi, sumnjam zaključila bi. Božja volja, nema moje duše ni moje krvi ni u Srđana znala je kazati. Jest moje meso i jesu moje kosti al` krv nije ni duša nije, nije taj od moje loze. Srđan je napredovao u karijeri već je dugo godina direktor u najvećoj firmi u kraju, politički sekretar u kotaru i tako to,  kazivale su  babe koje bi došle Vili bacati sol na ranu i tračati. A od njena Jakova ni traga ni glasa, ni karte ni slova. Da je mrtav znala bi, mater to osjeti. Živ je negdje,  no dal` je dobro i kako živi brinulo ju je. Lica mu je htjela vidjeti, glasa čuti prije nego je u svoje naručje primi crna slavonska zemlja i obgrli je poput djeteta koje se vraća u naručje majci nakon duga izbivanja. E da mi ga je bar vidit i čuti pa da na miru mogu  pod zemlju za koju je moj Jakov otišao od mene, da me uzme zemlja naša `Rvacka ma kako je god ovi zvali, sjetila se po ko zna koji puta Jakova svoga riječi:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Ljeto je gospodnje `90 već napola gluha i napola slijepa Vila je kod komšinice Anđe gledala vijesti, gledala je jerbo su se odjedared  nešto opet komuništi uzjogunili, bio je nekakav kongers čula je, pa su nešto izašli slovenci van i „naši hrvati partijaši“ izašli isto, nešto se među komunistima pošemerilo. Čula je da se raspada Jugoslavija, čula je kako prostači njena komšinica Desanka,  stara partizanka, kordunašica, čula je kako kune njen neželjeni sin Srđan podupirući svoju „tetu“ Desu. Čula je preko plota kako psuju majku ustašku nekom Tuđmanu, slušala je a staro i napaćeno srce joj je brže zakucalo pa je sebi u bradu potiho kazivala „Psujete vi majku tom Tuđmanu koliko vas volja, ako je za `Rvacku mora bit da valja. Psujte  vi  koliko  vas volja, no meni je srce zaraslo i sretno što nakon 65 godina ponovo  vidim  zastavu koja je bila na ramenu i grudima moga a muža Jakova, vidjela sam Hrvatsku trobojnicu sa šahovnicom, još da mi je vidit moga sina Jakova pa da s mirom mogu otić i pozdraviti sve one koji pod slavonskom crnicom leže za `Rvacku. Polako bi se mrmljajući u sebi,  uputila korak za korakom u svojoj crnini desno preko puta ka susjedi Anđi pogledati vijesti.

Gledajući  HTV i masu ljudi  kako prati podizanje Hrvatske trobojnice i šahovnice na trgu Bana Jelačića, za koji su ubjeđivali babu Vilu godinama da je trg nekakve Republike, a dobro ona  znade  da je njen muž Jakov tamo bio u službi na  tom Jelačić placu.  Masa je ljudi tamo, nakon duuugo vremena iz TV aparata začuje se hrvatska himna koju je njen sin Jakov, poput njegova oca Jakova znao fićukati dok je bio u poslu. Čula je Vila  kako se  i njeno ime doziva, i upitala se tko to moje ime doziva? Dozivali su joj ime  stihovi pjesme „Oj ti Vilo vilo Velebita...“, pjesme koju joj je pod penđerom Jakov njen pjevao dok ju je na divan pozivao. Oči su joj zasuzile od sreće i radosti, oči plave poput Jadrana, duša joj se razgalila,  duša slavonska, prostrana i široka, duša milostiva i dobrostiva, ponosita poput Velebita, duša `Rvacka. Nije  baba Vila plakala zbog trobojnice, nit himne hrvatske, nit pjesme koja joj ime uzvikuje, zaplakala stara majka jer joj suzno oko na bini kraj  Tuđmana ugledala lice znano, lice oplakano, od majke otrgnuto  i  u bijeli svijet izgnano lice ,  očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina , sad  prošrane sijedim poput snijega međ` borovima. Gledaše stare oči bake Vile sina Jakova,  plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha. Zaplakaše stare oči, steglo se srce al` ovaj put ne zbog boli,  već od sreće, uz  jecaj je u tome trnutku široka duša slavonska napustila ovaj svijet, tiho  se provlaćeći kroz mali slavonski penđer, uskim  sokakom prema crkvi u centru da dobije posljednju pomast, a onda uzleti prema nebu prema svom Jakovu i svima onima koji odozgo paze i čuvaju ovu našu jedinu `Rvacku. Duša se bake Vile uzdizala prema nebu uz taktove hrvatske himne i vijor hrvatskoga stijega na Jelačić placu. Po posljednji puta sklopile su se oči plave poput Jadrana, ispod  crne marame ispao je pramen kose,  žute poput slavonskoga klasja. Uporna i požrtvovna poput zemlje po kojoj je kročila, izbrazdana i izmučena a opet ponosna i gorda,  Vila je u inat svima dočekala ono što je ispraćala. Jednog Jakova, domoljuba, hrvata, muža, oca sina koji znade da je obitelj svetinja a Domovina još svetija jer kako je rečeno: :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Iako je prošlo tek ljeto dana od kada je  ovaj svijet napustila naša  baka  Vila,  njena susjeda Anđa je puno puta zahvalila dragome Bogu što Vile više nema na ovome svitu pa ono što se događa sa njenom `Rvackom gleda sa nebesa, sjedeć med našim pređima pa zajedno snjima možda mogne utjecat kod   stvorca našega da prosvijetli  ove  ovdi dolje.

Jesen  je godine gospodnje `91  olujno nebo strovalilo se nad  slavonska sela, blato je ispunilo sokake,  na maloj kući na kraju sokaka vije se hrvatska trobojnica. Na penđerima crno platno, dok se mrak  poput lopova uvlači preko šljivika i  izbrazdanih njiva, izbrazdanih ne plugom radišnih slavonskih seljaka već topovskim granatama. Granatama   poslanih od sinova i unuka  onih bradatih „partizana“ koji su  pod šubarom i šajkačom  u ljeto `45 u ovom istom dvoru, kroz ovu istu kapiju prošli ispod krošnji staroga hrasta,  i tada su upali u dvor čineći zla i kvara. Mogli su oni  tada činiti zla jer  nije pred dvorom bilo vojnika da ga brani, bio je poslan po `ko zna koji puta umjesto svoga braniti tuđe. Bljesak munje i gromovi Oluje osvjetle na trenutak  stari hrast čije  grane poput štita,  natkrivaju malenu kuću koje  se krov od zuba vremena već objesio poput leđa stare kobile, a crijep se prorijedio poput zubiju krezava pijanca.  No u kući je živo i radišno, u kući su hrvatski vojnici,   tu drže stražu pod hrvatskim stijegom, čak i sokol svoje gnijezdo savi  povrh krošnji i bez straha uz fijuk granata svojim klikom podsjeća na budnost.  Stražar u sjeni stoji,  motri i čuva, o pasu mu samokres a u ruci puška, na glavi mu beretka a na njojzi šahovnica. Nakon dugih godina stjeg i grb na istom mjestu, u istom dvorištu.  Bogu hvala rekla bi susjeda Anđa. U kući pokraj, u katnici bez zavjesa i stjega ni žive duše, dvorište prazno kapija zaključana, stanari otišli dragi Bog zna kamo. Znade Bog,  al`znade i narod, govorila je susjeda Anđa dok bi bojovnicima na uranak donjela jela i pokoju šalicu kave, „da se dici nađe, ona za se ima dosta“  rekla bi. Sa katnice prema putu dva prozora bulje u tminu, bijela fasada daje dojam kad bljesne munja k`o da kosturska glava gleda u promatrača.  Doktorica Desanka je umrla nekoliko mjeseci  nakon Vile neto prije nego je na selo pala prva granata, Srđan ju je odvezao sahraniti u „njenu“ zemlju, u srbiju i otad se ni  on ni Radojka nisu vratili u selo. 

Jakov se nagnuo nad kartu crtajući prstom po njoj, u tom trenutku kroz strop kuće procurile kapi  kiše „Službujući !“ viknuo je, vrata se otvoriše i golobradi mladić od kojih 18-19 godina  u crnoj  odori, čizama visokih sara i preozbiljnog držanja za svoje godine, ali i sa kalašnjikovim  u ruci gromko uzvrati „ Na zapovijed, zapovjedniče“, Jakov se na trenutak zamisli i sjeti svojih prijatelja iz vremena  hrvatskoga proljeća koji danas nisu tu sa njim da obrane i proslave stvaranje toliko željene  samostalne Hrvatske države, sjeti se riječiju svoje majke Vile  i njenoga opisa oca dok je isto tako mlad i gotovo golobrad  sa istom takvom  šahovnicom  u crnoj odori prije odlaska na bojišnicu  govorio pokojnoj materi Vili „:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

„Misli su mi na tenutak odlutale“ prozbori mladiću,  „Ante daj reci nekome da saniraju ovo, da nam krov ne prokišnjava barem na ovoj prostoriji“  „Na zapovijed! No mogu li nešto priupitati i predložiti zapovjedniče, glede toga?“ „ Reci Ante, ali brzo nemam puno vremena“ „ Pa mogli bismo se useliti tu u ovu katnicu do nas, mislim.... rekli su mi domaći da su stanari otišli „prijeko“ da je gazda srbin, da je možda u četnicima, a stoji prazna“ Jakov je problijedio, sva mu je krv nestala iz lica, nije krivio momka za izgovorene riječi, srce mu se steglo po tko zna koji puta  kad se sjeti riječi stare majke koje je skrivajući se na tavanu te iste katnice čuo dok ga je tražila Milicija te davne ´71 „A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema, zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vraćaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“   znao je koliko je majci teško, znao je da za ništa nije kriva i znao koliki je teški križ nosila za `Rvacku i zbog `Rvacke. „Ne!“  zagrmio je jakov na službujućeg čak isuviše i prekomjerno glasno, na što je službujući zbunjeno prozborio „ Ali zapovjedniče mislio sam....“    „Nema tu ali, moj Ante“ mirnijim će glasom Jakov, „Ako mi budemo činili onako kako čine naši neprijatelji, ako budemo otimali tuđe, umjesto da branimo i čuvamo svoje, što će nas činiti drugačijim od njih? Oni nama otimaju desetljećima, stoljećima mi njima nikada nismo, oni su žedni krvi i tuđega,  a mi svoga i slobode, oni su gladni  našega svega mi njihova ničega ne trebamo niti smo trebali. To su one časne razlike moj Ante između nas i njih. Naša uljudba, naša čast i naše vojničke vrline su nas kroz povijest činili toliko drugačijima od njih, da je tomu tako još se od Napoleona i austrijskih Careva znalo, no nije poštovalo od nas samih. Znali su tuđini kazati da iako govore sličan jezik „oni“ sa balkana, čini se da Hrvati njima ne pripadaju.“ Ante je ostao zamišljen, provukao se unazad kroz vrata, krenuo prema tavanu da pokrpa rupe koje prokišnjavaju.

Vrijeme je prolazilo, rat je već poodavno završio, susjeda  Anđa je gledala dnevnik na HRT-u, nije joj se baš sviđala više ta televizija, sve više opet partizanskih filmova, nekakvi narodnjaci, nema  više domoljubnih pjesama. Sve nešto Europa ovo, europa ono pa gdje je bila ta europa kad su dečki tu prekoputa nje u kući pokojne Vile, njih dvadesetak branili selo. Bio je tu zapovijednik obrane sela Vilin sin Jakov, odlikovalo ga poslije čula je, čak je postao i pukovnik, priča se da je nakon toga odmah i umirovljen jer se posvađao sa nekim časnicima koji su bili „bivši oficiri“. Pričao joj  to Stjepan,  susjed treća kuća od njene, Stjepan koji je  1998 završio tečajza policajce  u Zagrebu i postao policajac,“ Sjeti se anđa događaja kad se trebalo branit selo „Nije kaže onih 90-tih njegova mati Agata moj Stjepan za rat, pa nije bio sposaoban za služit ni JNA „Kako more ić u rat i bit sposoban za rat a nije prije služio vojsku“, a bio je i jedinac pa ga je mama Agata sklonila kod svojih u Austriju tih  90-tih. Sad je nakon 2000 godine on završio u Policiji. Čudno je to bilo babi Anđi, ali nije puno propitkivala, sjeća se ona da se ne smije ni Miliciju ni Policiju puno spominjat, može bit problema. Sjeća se ona kolike je njena susjeda Vila imala probleme godinama sa Milicijom, OZN-om, UDB-om zbog muža joj Jakova, a kašnje i sina Jakova. Sjeća kako ju je selo izbjegavalo, kako je sama išla do crkve sjeća se Anđa svega, sjeća al` nema kome kazati. Selo je gotovo prazno mladost je pobjegla u grad, vraćaju se samo „oni“ čije su kuće obnovili dok su oni bili „preko“ a te su im kuće „njihovi“ i porušili,  njihovim granatama koje su padale na naše selo iz „njihova“ sela.

Gleda tako Anđa dnevnik,   i to onaj kasni treći, pa onda nekakva Latinica u kojoj po Anđinu mišljenju više pričaju čiriličari nego latiničari. ne sviđa se njoj ta emisija no mora pogledat jer se nemere staro čeljade nadivit kako samo pričaju o njenoj i Vilinoj `Rvackoj oni koji za nju nisu ratovali, koji nisu branili, i koji je nisu željeli.

E,  u jednoj od tih Latinica iako već stara i slabovidna, prepoznade ona svoga „komšiju“ susjeda Srđana, neželjenog sina pokojne Vile, pričaju tu o nekakvim dionicama, odštetama i o Europi, pravima povratnika, tajkunima i puno drugi stvari koje Anđa baš i ne razumije, al` baba ko baba voli svašta čut i znat. Ispade tako da je Srđan zajedno sa nekim kolegama koji su  bili i u onom sistemu direktori, kupio nekake dionice, pa nešto privatizirao, pa kako imaju svoju banku koju su osnovali njih nekolicina, pa kako su osnovali TV kuću, pa kako će ići na europska tržišta jer eto tu kraj njega je njegov engleski politčki i poslovni partner, nekakav sir iliti lord Anđa baš nije razumila. Kad je malo bolje pogledala sjetila se kao je nekad Vila dok su pričale o „onom“ ratu znala opisat nekog engleskog kapetana zbog kojeg se njoj dogodila kalvarija kakva joj se dogodila. Približi se Anđa malo TV aparatu da se bolje uvjeri i pogleda, kad ono majku mu staru, taj englez što sjedi kraj Srđana ispade isti pljunuti onaj,  onaj kojeg je pokojna Vila opisala, njegovanih brkova, arsitokratska držanja, mršav i bljedunjav, a kraj njega . Srđan  nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči.

I oni ti tako lipo zajedno na Rvackoj televiziji, pričaju kako su vlasnici `Rvackih Banaka i poduzeća i kako Rvacka po njima treba iću u tu Europu, Srđan govori kako će oni dovest `Rvacku u Europu i da je Rvackoj tamo mjesto. Pričao je Srđan kako je on i nekakv funkcioner svoje partije u Županiji gdje je odrastao, no kako nema interesa sad tamo živjeti jer ga posao vodi posvuda i vežu ga ružne uspomene na taj kraj, da je za njegovu djecu bolje da budu u Briselu jer imaju bolju naobrazbu, pričao je on sve i svašta, hvalio svoga kolegu engleza, svoj kapital funkcije i planove, no nije stara Anđa iz njegovih usta čula „Naša Rvacka“ ili  „moja Rvacka“ nije spomenu niti ime matere svoje. Samo je pnavljao  „ Ova Europska zemlja mora ići pravcem prema Europi“. Nešto se počelo lomiti u grudima stare bake Anđe, sa sjetom se prisjetila svoje Vile. Sa tugom i čežnjom vremena šahovnice, trobojnice, Tuđmana, Hrvatskih Vojnika, Crnih traka oko čela, krunice oko vrata. Sad joj je već muka od „cajki“ koje klinci puštaju po drumu dok „startaju“ sa bjesnim autima stranjskih tablica. Muka joj je od silnih zvjezdica na plavoj zastavi koja je na svim zgradama u `Rvackoj iako Anđi nije jasno kako i zašto. Sjeća se Anđa da se tako lako zastave ne postavljau na pročelja, da bi se zastava postavila proteče puno krvi, sjeća se.  Na vjestima samo: ovaj ukr`o ovo, onaj ukr`o ono. EU traži ono, Rvacka mora dati il`potpisati ovo. Gdje su ti `Rvcki muži poput naših pređa, poput  Vilina Jakova i oca i  Vilina sina, gdje su nestali kamo su se skrili? Zar ne znadu što činiše i kazivaše naši stari? dođe Anđi da vrisne, da plače, da Boga moli da takve sinove stvori. Sinove koji znaju da je  stari Jakov poput njenog Hrvoja  još `40- tih govorio :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Anđo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Kiša je klizila niz Anđine prozore, kuća je zarasla u travu, pogledala je još jednom prazninu preko puta na mjesto gdje je nekad, još do prije dva mjeseca stajala kuća pokojne Vile i njena Jakova. Ona mala kuća u čijem je  dvorištu pod krošnjom staroga hrasta stajao bunar. Onom u čijem je dvorištu stajao stoljetni slavonski hrast u čijoj su  krošnji na samom vrhu godinama sokolovi savijali gnijezdo. Ona mala Rvacka kuća u kojoj su rađani junaci, a  sad  se  gnijezde štakori i vrapci. E tu će kuću srušiti bager, Srđanov bager, bager njegova poslovnog partnera iz europe. Srušit će tu malu, toplu Rvacku kuću i na mjesto nje sagraditi trgovačku kuću, imena koje stara Anđa niti izgovriti ne znade. Nije da u će u njoj  netko kupovati, nije da Anđi iz nje nešto treba što ona u svom dvoru ili bašći nema, il št ne može kupiti u maloj trgovnici kod susjede Mare. Ali eto prošlo je svega fva tri tjedna i tu je i stoji, na Rvackoj zemlji bez potrebe i koristi bode u njene stare oči poput spomenika izdaji,kukavičliku i nemoći, zar zaista  nema više onakvih Rvackih muževa koji su spremni sebe isvoje za Rvacku dat poput Jakova oca i Jakova sina?  ili možada ima? Vi mi recite vi ćete znat.

Anđa je navukla zastore da ne gleda to ruglo izgrađeno  preko puta. Iako je  bila nepismena primala je novine, časopis NACIJA, jer je bio `Rvacki, domoljuban, Istinoljubiv bio je kako je kazivala naš. Odložila je časopis NACIJA na natkaslić kraj kreveta i krenula ugasiti TV .Jer je sa njega treštala nekakva polugola pevaljka i to na `Rvackoj televiziji. Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe,  propuh je okrenuo list časopisa nacija, a na stranici je stajalo. POSLJEDNJI POZDRAV HRVASTKOM VITEZU, HRVATSKOM BRANITELJU  JAKOVU HRVATIĆU sinu Jakova i Vile. Ožalošćeni suborci, obitelj i prijatelji. Ispod slike Jakovljove na kojoj se vidjelo da nekada čovjek na slici bijaše plećat, visok, širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine  ličkih i goranskih planina.

Dalje u tekstu pisalo je: „Naš  prijatelj, Hrvatski branitelj napustio je ovo sveto tlo, iako je  više puta ranjavan nije podlegao ranama na tijelu, već ranama na duši koji su mu nanijele izdaja i nepravda njegove vlasitite  zemlje i političkih vođa,  sa kojima se od samog početka stvaranja države nije slagao. Nije se  s njima slagao jer su bili kadar koji ga je protjerao iz njegove `Rvacke, koji su ponizili i bacili na koljena sve one koji su branili tu `Rvacku, koji su nagradili lopove, profitere i dezertere. Koji su neprijatelja putili pred vrata i dali mu veća prava nego vlastitom narodu. Koji su prodali teritorij za pedalj kojega smo mi spremni umrijeti. Zato što lažu,kradu i obmanjuju vlastiti narod i Domovinu. zato št ne znaju da: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato što više ne ću iz moje `Rvacke nikud bježat niti ići, mogu samo pod nju. Ono što za Rvacku nisu mogli niti stigli naši oci, napravili smo mi, ono što ne neparavimo mi napravit će naši sinovi i kćeri, zato se ne bojim za moju Rvacku . Jer moja djeca znadu, i njihova će djeca znat : „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Jer mi smo Hrvati, sinovi Hrvata, unuci  Hrvata i očevi Hrvata, ne tražimo tuđe samo branimo svoje.Svemogući Bog vodi naš mač. Vjera,Ljubav i Domovina našoj je duši hrana.

„ U mislima  Domovina, U srcu Odanost, U desnici snaga“

                 Mario Mask Slaviček