četvrtak, 1. svibnja 2014.

Bešćutnost birokracije ubojica braniteljske populacije...





Bešćutnost birokracije ubojica je braniteljske populacije a kad bolje pogledate i čitave hrvatske nacije....

„Tako mlad a već ste u penziji  dragi gospon“ , to je najčešće što  čujem kad pokušavam riješiti neki upravno-administrativni  problem za člana moje obitelji ili uopće...

Svi ste upoznati sa onom poznatom nervozom kad dobijete jednu u nizu plavih koverti koje nam šalju
oni koji nikada ne bi bili  u svojim udobnim foteljema na činovničkim mjestima da nas Hrvatskih Branitelja 90- tih nije bilo. Ili bi možda bili i sjedili u njima unatoč svemu kad danas malo bolje promislim. I onda uzmete tu kovertu i uputite se u jednu  od bitaka koje traju duže od najdužih Tv sapunica, bitaka u kojem ne vidite protivnika i čije su oruđe i alat stare  napudrane birokratski odgojene gospođe sa `ladnim trajnama. Gospođe  koje Vas mrko gledaju kroz  staklo šaltera dok se Vi  premještate s noge na nogu očekujući  naputak i pravorjek,  i to je jedna od verzija. S druge pak strane, ako imate nesreću da Vas dočeka mlada, „učena“ službenica i namještenica koja u živopisnim bojama svoje obleke priča na telefon možda baš sa onim tko joj je po možebitnoj  partijsko-stranačkoj liniji zabazecirao i osigurao, to  za nju privremeno radno mjesto dok se ne uspne po hijerarhiji i ne dobije svoju vlastitu kancelariju...

Bilo kako bilo u oba slučaja Vi ste samo nevažni pojedinac koji se hvata u koštac  sa najvećim, najstarijim  zanatom na svjetu Birokracijom. Ulazite u bitku sa čitavom vojskom birokrata, pravilnika, pojašnjenja, tumačenja svega onoga  što  masno plaćate a od čega  u večini slučajeva nemate ama baš nikakve koristi. Rekoh sa najstarijim zanatom na svjetu da dobro ste pročitali i čuli. Mnogi će  od Vas pomisliti na onaj „drugi“ najstariji znani nam zanat,  no ne biste bili u pravu. Birokracija je stariji zanat od prostitucije, čak i „prijateljice noći“ su  morale imati dozvolu za svoje aktivnosti. Dozvolu  koju im je dakako izdao tko drugi nego neki tamo birokrat. Iako mi se čini kad bolje promislim  da je zanat tih prijateljica noći časnije zanimanje od birokratskog , kod njih za razliku od birokrata dobijete što ste platili...No, da se  vratim na bit ovog mog osvrta i viđenja stvari...


I tako,  dođoh u ured  koji  bi se karikirano govoreći  mogao usporediti sa alanfordovskim  svima znanim uredom za vađenje ruda i gubljenje  vremena, stadoh u poduži red...E,  taj red ili redovi  to je sasvim druga priča.Čini se da u ovoj mojoj napaćenoj hrvastkoj jedino tu postoji i drži se nekakv red u tim  redovima čekanja.... U tom i takvom redu,  ja kako će kazati stara namrgođena gospoja, tako mlad „penzioner“ (a već mi je četrdeseta) izrešetan gelerima ručne bombe, metkom najpoznatijeg kalibra,  stojim čekam,  trpim i promatram... Trnu mi noge, kralježnica a ponajviše mi trne duša od onoga što vidim oko sebe.  Gledam u tom redu izmučene i  izmorene ljude, u iznošenim kaputima umornih očiju, savijenih ramena, pognutih glava. Ljudi  koji  poput utamničenika što ne vidi izlaza iz stanja u kojem se nalazi  idu na noge tražiti pomoć i riješenje svoje muke upravo kod onihn istih koji su mu te muke i zadali. Osjećam strah tih ljudi, strah od administracije, strah od toga hoće li morati ići platiit takse sa zadnjih dvadesetak kuna koje imaju u džepu, a koje su sutra namjeravali dati za kruh svagdašnji...Gužva je i neka čudna tišina, tišina koju sam imao prilike osjetiti na sahranama, pred sudnicama ili ono kad se nađete u liftu u grupi ljudi a svatko gleda u pod i šuti...to je ona nesnosna gromoglasna tišina...tišina koja govori više od  milijun riječi.

Stojim tako u redu i preko ramena ja „mladi penzioner“ reči će gospoja sa ladnom trajnom i  cvikerima iz prošlog stoljeća, gospoja  koja na tom svom šalterslkom mjestu sjedi valjda od vremena  cara Franje Josipa. Preko ramena „građanina““  gledam u izblijedeli, napola pokidan znak „ Invalidi imaju prednost“ , no ne pozivam se na  to. Čekat ću, mogu izdržati stajanje ali ne gledanje na ovu sirotinju i bijedu koja me okružuje, dušu mi ubija pogled na napaćena lica mojih sunarodnjaka, lica na kojma  kad bolje promislim nisam vidio osmjeha već gotovo 15 godina. Šutim,  promatram i  kunem u sebi sjećajući se da sam negdje čiatajući naletio na podatak da su cjelo rimsko carstvo opsluživala nekih 10 000 činovnika birokracije, da u ovoj nevoljenom mi EU jedan birokrat opslužuje 1000 građana, a u mojoj siromašnoj opljačkanoj Hrvatskoj jedan  birokrata opslužuje ili da bolje kažem  maltretira 80 građana... Dok mi ta misao proleti glavom iz istih me trgnu rasprava koja se vodila pred samim šalterom. Jedna stara bakica  koja najvjerovatnije niti čitati ne zna pokušavala je naprasitoj činovnici objasniti koji problem ima, na što joj je ova grubo  odgovorila da se skloni jer je u krivom redu i na krivom šalteru ...Stara majka je  trpajući svu silu papira u najlonsku vrećicu samo  kroz suze govorila „ Isusek Isusek kaj da sad delam..“  I eto bešćutnosti hrvatske birokracije na djelu. Prokleo sam u sebi i Ustav i sustav,  no ne rekoh ništa već samo zaškrgućem zubima , čvršće stisnuh ruke prekrižene na grudima prateći pogledaom staricu koja se gotovo u suzama osvrtala po čekao0nici očekujući valjda nečiju ili samu Božju pomoć...no pomoć je izostala. Ne mogu si danas dok se toga sjetim oprotiti, ispao sam kukavica i  što bi narod kazao običan pizduni  jer nisam istupio, graknuo na sve te činovnike tražeći da odrade svoj posao i pomognu starici..nisam i žao mi je....

No zašto nisam ne mogu niti sam shvatiti, nije da nisam reagirao zbog straha ili zbog srama da će mi netko nešto spočitati ako se zauzmem za staricu. Ne,  nisam reagirao jer mi je kroz godine vojne službe utuvljeno u glavu da je ovo NAŠA DRŽAVA, da je ovo NAŠ SUSTAV i da je Hrvatska Država i sve njene institucije stvorene po mjeri Hrvatskog čovjeka i za njegovu dobrobit...Fino su me izdresirali može me samo sramota biti, nisam reagirao na nepravdu, a to je čini se bolest svih nas Hrvatskih Branitelja. Izgleda  se da držimo da smo svoje odradili na bojišnici i da nije na  nama dalje voditi boj..... bit će da je to temeljni problem zašto živimo u ovakvom sustavu.

Red se  pokreće,  četvrti sam na redu i već mi sada nije važno hoću li riješti problem i dobiti odgovor na svoj upit. Oni „elementi PTSP-a“ kako je to napisao  psihijatar još davne 1993 godine. Godine  kad sam nakon pogiblje mojih vojnika,  hrvatskih vitezova pijan napravio nered  vojnički govoreći i završio u Stacionaru da se smirim i ne napravim kakvu veću glupost. Glupost  koju može izazvati oveća doza alkohola u kombinaciji sa  sjećanjima na lica pokojnih subranitelja, lica  koja ti seu takvim trenucima sama od sebe počnu prikazivati i to ne u snu nego u javi...I sad dok mi ova misao prolazi glavom postavljam si pitanje što bi oni učinili na mome mjestu, jesam li ih izdao, jesam li izdao njihovu žrtvu ne pomogavši starici danas. Srce mi ubrza, disanje postade pliće i brže, neka vrićina u tijelu i glavi. Shvatih da me,  osim stida koji me cijelog obuzeo pred licima mojih pokojnih prijatelja obuzima i bijes,  onaj borbeni ratnički. Bijes prije svega na onda na državu, politiku, administraciju. Ma bijesi ljutnja  na cijeli prokleti svijet oko mene....

Iz moje me nelagode trgnu povik arogantnog i autoritativnog  izričaja „Slijedeći....  a ostali onda  nakon pauze..“  Pogledah krajičkom oka na sat  09:55  da točno vrijeme im  je pauze, sjetih se da  lijepo piše na vratima RADNO VRIJEME Od 08:00 do 15:00 sati pauza od 10:00 do 10:30... „Stranka“ „Predmet“ „Slučaj“ kako uobičajeno hrvatski birokrati i činovnici nazivaju ljude  od  čijeg poreza, nameta i prireza isti ti činovnici primaju plaću. Njihovo postojanje čini se  služi da bi  izmišlajući nove procedure, obrasce i protokole kojima nam zagorčavali  život, nagrđuju sustav i štete državi.   I Čovjek pristupi pristupi pred šalter. E ti šalteri, dragi moji  su posebna priča, tko ih je izmislio  bio je stvarno pravi maher, maher  koji poznaje ljudsku psihu i ponašanje. Naime,  ako ste primjetili na svim tim „važnim“ šalterima ima staklena pregrada koja je na donjem dijelu posredini  isječena u mali otvor  polukružng ili  kvadratnog oblika.  Kad mi, koji smo za njih „Stranka“, „Predmet“, „Slučaj“ ili samo broj pristupimo moramo saviti koljena i „nenamjerno“ se pokloniti činovniku  kako bi nas činovnik sa druge strane stakla mogao čuti, eto to je još jedan dokaz da smo robovi administracije, birokracije i kojekakvih činovnika...

Prošla je pauza i uskoro dođe i na mene red...

Već ranije opisana gospođa na moje „Dobar dan ne odgovori ništa, niti podiže pogled sa tipkovnice
na kojoj je sa dva prsta prebirala odrađujući tko zna što. „ Dobar dan“! Ponovih malo glasnije, možda me nije čula jer sam stajao uspravno  i nisam imao namjeru pognuiti se i govoriti kroz onaj ponižavajući otvor na dnu staklene pregrade.Možda nije čula jer je već u poznim godinama ili nije naučila slušati, vrag će ga znati. Možda je i čula a nije smatrala da treba odpozdraviti. Nakon gotovo minute podiže pogled i upita „Šta trebate“ ? Bez osmjeha, bez osjećaja ili bilo kakvog izražaja na licu, hladna i  nepristupačna birokratska zmija. „Trebam potvrdu..“ rekoh.  „Kakvu potvrdu i za čega“?  upita me gledajući kroz mene „Potvrdu koja mi kao HRVI omogućuje to  što zahtijevaju u ovom dopisu koji držite u ruci, Potvrdu koju izdaje ovaj Vaš ured kao što piše u tom istom dopisu gospođo...“  Blijedo je gledala u mene vidljivo ljuta, valjda misleći tko sam ja da nju učim njenome poslu... nakon što je opet prošlo gotovo pola minute g rubo je prosiktala kroz zube „Dajte mi Vaš OIB“  „I OIB Vam je na  tom dopisu napisan gospođo“  uzvratih prilično  drsko ljut na njeno ponašanje.  Šuti i tipka lupajući prstima sa podužim noktima žarko crvene nervozno po tipkovnici...Učinilo mi se na trenutak da joj baš ti nokti onemugučuju brže tipkanje sa svim prstima, ilki pak možda nije znala tipkati  tko zna, nije mi djelovala posebno informatički pismena....

 Odjednom k`o grom iz vedra neba  i to poprilično glasno reče „ Ohoho !  mladi gospon je u penziji,
tako mlad a već u penziji. Kam bu ova država došla kad takve mlade šalje u penziju ?!?“  Tupo sam zurio u nju zatečen ovom njenom izjavom. Osjetio sam kako su svi oni „građani“  iza mene odjednom podigli glave, i iz napaćenih umornih očiju mogao sam osjeteiti neprijateljstvo i bijes, osjetio sam da su se odjednom solidarizirali sa beščutnom administracijom našavši novu žrtvu na kojoj će iskaliti bijes zbog svega. Svega  onoga što im je ta ista adminisracijakao zlo  nanijela...Osjetio sam stid, nepavdu i bijes...osjetio sam se neželjenim i nepotrebnim, jadnim i  mizernim . Osjetio sam da me se moj vlastiti narod odrekao. Bit će da   je tom mom narodu  mozak ispran silnim novinarskim pričama o „povlaštenim mirovinama“ povlaštenim braniteljima pa u meni vidi krivca za svoje stanje pomislih.  Prekipjelo mi je i  oštrim gotovo zapovjednim glasom sam se zauzeo za sebe i sve moje subranitelje referirajući  „ Ja sam časno i pošteno poput mnogih mojih ratnih prijatelja zaslužio svoju kako vi to kažete penziju, Penziju koju nisam tražio nego u kloju su me poslali takvi kao Vi, birokrati. Penziju ili da Vam po hrvatski kažem mirovinu od koje mi svako malo otkidaju po 10%  da bi Vama i Vama sličnim  birokratima dali plaću. A da nas nije bilo,  Vi  „draga gospođo“ vjerovatno ne biste sjedili tu gdje sada sjedite ... stid  Vas bilo. Vi ste  prekršili ovom svojom izjavom i ponašanjem etički kodeks državnih službenika i namještenika a držim ima  puno mlađih i sposobnijih koji bi bolje radili Vaš posao „gospođo“ izlanuh u jednom dahu...

Pogledala me onako ispod oka kao zmija žabua  dao bih se kladaiti da sam vidio cinični osmjeh u kutu usana  te ljutito uzvratila... „ Ja bi tu bila i radila   bilo Vas ili ne bilo mladi moj gospon, Ja svoju penziju zarađujem a čime ste Vi svoju zaslužili“ ?  Prokleo sam u sebi sve političare, sve vlade, vlasti ministre i predsjednike,  sjetivši se dana, mjeseci i godina provedenih na ratišitma. Sjetih se svih kiša, mrazeva, zima neprospavanih noći sjetih se akcija, rana,  mirisa krvi, baruta i drnča. Sjetih se jauka umirućih suboraca, sjetih se počasnih plotuna, sahrana,  u trokut složenih stjegova, sjetih se majčinskih suza i plača djeteta čijeg smo oca taj čas spustili u grob i prerkrili tvrdm hrvatskom  zemljom....za koju je život dao. Sjetih se nadanja i priča  o zemlji rada, reda i blagostanja kad njome budu upravljali i ravnali Hrvati. Sjetih se nadanja  dok se ratnik sa bojišta vrati. Kroz maglu koja mi se odjednom stvorila pred očima, sjetih se starice od prije kojeg sata za koju nisam ustao i stao. Nisam učinio dobro, pogriješio sam  štujući red, rad,  Ustav i sustav za koje sam krvario. Za koji sam  izgubio pola svoje generacije....sjetih se svega.  Pogledah ljutito prema  „gospođi“ sa ladnom trajnom i starim cvikreima iz prošlog stoljeća,  i već htjedoh u nekontroliranom bijesu sasuti spram nje rafal uvreda  kad mi za oko zape pločica sa imenom na  njenom reveru pisalo je DESANKA VASKRSIJEVIĆ... Srpkinja proleti mi kroz glavu, zasvjetlilo mi je pred očima, zagrcnuh sei progutah sve svoje riječi...pokupih papire i krenuh prema izlazu, razočaran, devastiran,osramoćen ali  ispračen bijesnim pogledima  „građana“ koji se idu pokloniti  i kleknuti pred činovnicima umjesto da sagnu glavu pred Hrvatskim ratnicima.....


Ne krivim ja ovaj napaćeni hrvatski puk, ja krivim naš braniteljski poslušnički muk. Krivim sve one što se poput Jude,   odriču krvi naših praotaca zbog pozicija i za sitne  škude.  Stidim se sebe sama i treba me zakucati na stup srama. Nisam vrijedan hrvatom se zvat ako nisam spreman za svoj narod uspravit se,  i uz  njega stat. Ja uvidjeh svoj grijeh počeh mijenjti sebe , iz mrtvila me digoše riječi koje ću sada svima Vama reči: 


„"Ja sam HRVAT, unuk HRVATA, sin HRVATA i otac HRVATA, dio sam tisućljetne loze ratnika čuvara HRVATSKE i HRVATA, uz mene je Svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj put i moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga. Vjera, Ljubav i Domovina mojoj su duši hrana. "

„ U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga „

Hrvatski Viteški Red Čuvari Domovine - Pokret Ustanici
                                Mario Maks Slaviček