petak, 9. kolovoza 2013.

Hrvatska desnica ili euro-srpska pesnica?!?

Hrvatska desnica ili euro-srpska pesnica?!?

„Iz vremena još od Krista ista lica, scena ista..."
Na političkoj pozornici Hrvatske u tišini se preslaguju kulise, nevidljiva ruka neznano-znanog režisera određuje ton, rasvjetu, priču, maglu i dim. Uvod predstave u kojoj dvije glavne glumačke trupe svojim sporednim i glavnim glumcima prte put k mega državi, u kojoj će samo oni koji pripadaju jednoj od tih obmanjivača masa živjeti k'o bubrezi u loju. Jedni vuku lijevo, drugi pakdrama tvrde da vuku desno, a čini se da su samo blaža varijanta onih prvih.

Zaplet

Nije li hrvatskom puku dosta predstave? Nije li hrvatskom puku dosta ovrha? Nije li hrvatskom puku dosta poskupljenja? Nije li hrvatskom puku dosta predstave? Oni kojima mi sve plaćamo određuju koliko će nas što koštati, oni kojima smo mi dali posao ostavljaju naše majke, očeve i nas bez posla. Oni koji nikada u životu nisu ništa stvorili uništavaju ono što smo mi stvorili našoj djeci. Oni koji Hrvatsku nisu željeli, nisu za nju prolijevali svoju i tuđu krv, sada njome vladaju. Oni, ma tko su za ime Boga oni, pitate se? E, pa oni su složni, premazani svim mastima, umreženi interesima, dragi masama i svojim PR-ovcima, oni su dakle glumci hrvatske političke scene. To je zaplet hrvatske predstave

Rasplet

U jednoj od tih politikaglumačkih ekipa dolazi do biranjaLoša predstavaNije li hrvatskom puku dosta predstave? Nije li hrvatskom puku dosta ovrha? Nije li hrvatskom puku dosta poskupljenja? Nije li hrvatskom puku dosta predstave? Oni kojima mi sve plaćamo određuju koliko će nas što koštati, oni kojima smo mi dali posao ostavljaju naše majke, očeve i nas bez posla. Oni koji nikada u životu nisu ništa stvorili uništavaju ono što smo mi stvorili našoj djeci glavnog glumca za sljedeću reprizu političke manipulacije, pljačke, izdaje. Nastavak privatizacije i zaštita onih koji sada nastavljaju njihovu prijašnju točku, a čak niti ne pripada istoj glumačkoj ekipi. No nemojmo se zavaravati, branša je branša, jedni čuvaju leđa drugima i to je tako od davnih vremena. Možda promjena kostima i glavnog lika doprinese rejtingu kazališne trupe, možda oni koji ne glume nego iznose svoje osjećaje, ljubav, istinoljubivost prema bližnjem prevladaju. Možda? No, sjetite se uvoda, tko je režiser? Tko postavlja predstavu? Tko osmišljava žanr? Nevidljiva ruka znanog i neznanog režisera. Hoće li na čelu trupe biti glumac iz horora koji je promijenio više režisera poput Jože, Stjepana, i Ive prvog i drugog? ili će pak na kormilo sjesti milostiva gospođa sijeda? Ili će pak neki od doktora prodavati priču, teško je reći. Što nama donosi ta nova predstava osim nade? Ne bude li za glavnog glumca izabrana (postavljena) osoba koja govori hrvatskim jezikom, koja govori domoljubljem i nacionalnim ponosom, jedna od trupa nestaje sa scene, koja? Pa sigurno ne ona koja je sad na sceni, ne ona koja je održala 80 godina predstave i ima svoje štovatelje i gledatelje koji obožavaju reprize, i to reprize u kojima ne plaćaju ulaznicu nego sve dobivaju badava, jer štuju i glumce i režisera. E to će Vam, braćo moja, možebitno biti rasplet hrvatske predstave.

Vrhunac

Fali vrhunac, zar ne? Ne, ne fali vrhunac, vrhunac je to što si gledatelji dopuštaju plaćati cijenu karte za nešto što gledaju već dvanaestak godina: iste kulise, isti žanr, iste glumce, reprizu za reprizom u kojoj se zamjenjuju dvije glumačke trupe. Cijena karte raste od predstave do predstave, glumci imaju sve skuplje kostime, scena i kulise su sve skuplji i skuplji, politikano predstava je jednakog trajanja i intenziteta, istih poruka i sadržaja u žanru koji je jad i bijeda. A režiser? Negdje tamo svojim debelim masnim prstima optočenim zlatom s debelom cigarom u ustima broji novac od ulaznica i razmišlja kako je dobro da gledateljstvo nema izbora nego gledati i slušati samo njegove predstave i glumce, što su gledatelji savršeni.

Epilog

E sad ću si dopustiti predložiti epilog, može? Pa kako ne bi moglo, ipak sam ja pisac ovih redova i nemam urednika koji će mi skratit, frizirati tekst. Primijetili ste da naslov ovog teksta gotovo da i nema veze s tekstom? Niste? Jeste? Bilo kako bilo, to vam se svima nama događa svaki dan, da naslov iskače i bode u oči, da tekst ispod njega nema veze s pameću, no ipak gledamo, slušamo i na kraju vjerujemo u ono što pišu. Zašto? Jer smo dopustili vjerovati medijima a ne jedni drugima, eto zato. Mediji su sposobni u jednoj prostoriji izjednačiti vrijednosti znanstvenika i laika, zločinca i žrtve, u stanju su manirama mađioničara između dvije reklame zamijeniti teze i uloge gostiju, od sveca napraviti vraga i od vraga sveca. Sve za lovu, sve za novac prijatelju....
Moj bi epilog bio ono mnogi od Vas mislite, ali se ne usudite reći. Sve bi bilo po ponešto izmijenjenim zakonima. Dosadašnji glumci koji su već od obnašanjadrama vlasti frustrirani po meni bi bili lustrirani, režiser bi morao refundirati novac za karte, scenarist bi morao promijeniti zanimanje i napisati novi scenarij u kojem bi svi glumci, statisti, režija i ostali bili glavne uloge u dugogodišnjoj predstavi u okruženju kojeg je, uzgred budi rečeno, jedan od scenarista i osmislio. Mislim da je to bio onaj već spomenuti J.M., koji je kasnije bio mentor isto tako spomenutim S.M.-u i T.K.-u. U tom mom epilogu gledateljstvo bi zbog povrata sredstava imalo novca da jednom godišnje dok ljetuje ode pogledati predstavu ploveći na nekom od naših brodovlja. E da, mogli bi pri tome i telefonirati, a da se ne sekiraju kako će platiti režije, jer bi zbog povrata sredstava, zbog kamata, ti novčani problemi koje danas imaju bili drastično smanjeni.

Prijedlog scenarija za budućnost

Ako želite bolje Hrvatskoj, Vi tamo u Hrvatskom Državnom Zavodu za glumu, pazite koga će vam/nam staviti za glavnog glumca, jer o tome ovisi budućnost svekolikog gledateljstva. Budete li izabrali onog tko je često mijenjao scenariste i režisere predstava će zajedno sa svima nama otići u, znate kamo, zajedno sa svime što je stvarano zadnjih 20. godina. A ako Vas slučajno budu ignorirali, imajte hrabrosti i pridružite se nama, hrvatskom puku i stvorit ćemo stvari takvima da nam svima budu na čast, ponos i diku. Onakvima kako smo ih zajedno započeli stvarati devedesetih.
Mario Maks Slaviček