petak, 9. kolovoza 2013.

Tko su naši, a tko partizani?


Tko su naši, a tko partizani?

Ljeto gospodnje 1991, mjesec kolovoz, dan 6. Omanja grupa muškaraca uglavnom mlađih godina, dakle rođenih 15 do 20 godina nakon drugog svjetskog rata, u tišini, naoružana lovačkim oružjem, sprema se opkoliti vojarnu u jednom gradu na sjeveru Hrvatske. Riječ je o Međimurju, pitomom kraju koji su kroz povijest poharale razne vojne sile, otimale, žarile i palile, riječ je o kraju u kojem su preko plotova na prolazeće četvororede izdane hrvatske vojske i civilacetverored krišom bacali kruh, slaninu i štogod je tko imao. Miran je to puk, nenasilan, demokratičan, reklo bi se čak popustljiv i razuman prema svemu i svakomu onako kako Hrvati u duši i kostima jesu.
Tog ljetnog povečerja u krugu dvorca Zrinskih u prostorijama trafostanice nije bilo partizana, nisu ti partizani smatrali da bi svojim ratničkim iskustvom pomogli oslobađanju svoje Domovine Hrvatske za čiju su samostalnost i neovisnost glasovali Hrvati s 94,6 % glasova. Ako je među glasačima i bilo partizana onda su i oni glasovali za samostalnu Hrvatsku, možda da daju alibi svojoj JNA da pobije „ustašku unučad“ ili da ne bude odmazde za nedjela koja su počinili nad zemljom i pukom kad su se kao pobjednici 45. vratili iz okolnih šuma?

Gdje su bili partizani 1991.?

Te časne i ponosne večeri niti jednog partizana nije među nama bilo, kunem se životom. Bila je samo grupa domoljuba koja je nakon pada vojarne krenula širom Lijepe Naše braniti sveto Hrvatsko tlo, a svi su bili rođeni daleko poslije 45. Pričao sam tito savas prijateljima iz drugih dijelova Domovine i oni se kunu da nije bilo partizana kad je pušku trebalo uzeti u ruke i braniti svoje od fašista koji su zvijezdu i kokardu nosili zajedno na titovkama i šajkačama.
Bilo je partizana na hrvatskoj strani tijekom Domovinskog rata, istina je, no uglavnom su to bili visokopozicionirani časnici bliski vlasti, a danas vidimo i iz kojih razloga, da kompromitiraju nastanak hrvatske države. Opet, čast iznimkama. Ne znam koliko je partizana branilo Vukovar, ne znam koliko Dubrovnik ili Škabrnju, no ono što znadem jest ovo:
U Hrvatskoj mirovinu prima ovoliko antifašista i partizana: Najviše je partizana, 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn (Broj živih stanovnika Hrvatske koji su 1945. mogli imati 18 godina, koji danas imaju bar 84 godine, daleko je manji od togBrojke ne lažuU Hrvatskoj mirovinu prima ovoliko antifašista i partizana: Najviše je partizana, 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn (Broj živih stanovnika Hrvatske koji su 1945. mogli imati 18 godina, koji danas imaju bar 84 godine, daleko je manji od tog broja!). Kakvo je stanje s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima? Korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podatcima 71.604, više nego što ukupno ima braniteljskih mirovina HV/HVO zajedno. Udbaša (djelatnika KOS-a, SDB-a, itd.) je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382, s prosječnom mirovinom od 2.913,53 kn broja!). Kakvo je stanje s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima? Korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podatcima 71.604, više nego što ukupno ima braniteljskih mirovina HV/HVO zajedno. Udbaša (djelatnika KOS-a, SDB-a, itd.) je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382, s prosječnom mirovinom od 2.913,53 kn.

Poveznice između hrvatskih branitelja i partizana ne postoje

Postoje ipak slučajevi sličnosti slijeda događaja i što moram priznati što ću pojasniti na slijedeći način:
Nisu svi partizani antifašisti, mnogi su bili na suprotnoj četničkoj strani, ili u nekoj od vojski pa preobukli kapute, tepartizani cetnici partizanima postali na samom kraju rata, nakon što ih je Tito abolirao. Nisu svi koji se zovu braniteljima hrvatski branitelji jer su se poput 1945. neki 1995. naglo sjetili da su se vucarali par dana sa kalašnjikovom po nekakvoj gradskoj četvrti ili birtiji, ili su pak za šaku maraka kupili čin, dužnost i funkciju a na kraju kako posljednje vijesti pokazaju i mirovine koje nisu zaslužili.
I jedni i drugi likovi su u svoje vrijeme postali parazitska većina na štetu iskrene, časne manjine koja je odoru i grb u koji vjeruje obukla iz svih drugih osim osobnih i materijalnih pobuda.
Ovo navedeno je jedina sličnost između 41.-45. i 91.-95., barem po mome skromnom mišljenju.

Razlike

Razlika je u tome što smo mi branitelji nakon rata dobili nogu u g….. iz sustava, a oni su u njemu ostali, ma šta ostali oni su ga takvim i stvarali. Razlika je u tome što su kod nas ti isti promovirali generale lopove u više činove da obezvrijede hrvatsku vojsku, razlika je u tome što su kod nas pojedini generali „došli“ do vlasništva tvornica, zemljišta, benzinskih crpki, dok su u vrijeme partizana i antifašista generali i partizani bili vlasnici svega pod kapom nebeskom, uključujući i život bilo kojeg stanovnika.
Razlika je u tome što su nama dali jednokratnu uvoznicu za invalide, a za vrijeme partizana prvoborci su dobivali kola od kosti2jpgdržave svakih pet godina. Što nisu dobili to su si mogli oteti, tko im se zamjerio, tog su smjeli likvidirati bez porote, dokaza i presude. Razlika je u tome što ni za što nisu odgovarali ped zemaljskim zakonima, nego samo sudu partije, a partija sebi i svojima ne sudi.
Razlika je i u tome što nas ima svakim danom sve manje, a njih svakim danom sve više. Razlika je u tome što je nas bolila briga čiji je djed bio ustaša a čiji partizan, mi smo stali jedan drugom rame uz rame i borili se za našu Hrvatsku u kojoj će svatko moći štovati svoju vjeru, svoje običaje ali pod uvjetom da poštuje Hrvatsku i Hrvatske.
I ustaše i partizani sinovi su hrvatskog naroda i oni su ginuli za svoje ideje i ideale. Hrvatski su sinovi ginuli u tuđim odorama, pod tuđim zastavama i za tuđe interese. Ti čiji su interesi bili iznad hrvatskih nisu vrijedni spomena, jer oni su krivci za ovu podjelu, jedni iz ruskog a drugi iz germanskog svijeta, niti jedni niti drugi nisu nama ovdje željeli dobra već sebi, poput danas Anglosaksonaca koji žele ovladati svijetom.

Ni ustaše, ni partizani, već jednostavno hrvatski domoljubi

Bobu treba reći bob a popu pop, Ustaše su dio moje povijesti i ja ju štujem, partizani su dio povijesti i ja ju štujem, promijeniti ju ne mogu. Ne želim miriti jedne i druge već želim kazati da niti za vrijeme jednih niti drugih Hrvatska nije bila samostalna niti pet godina, niti su je stvorili partizani niti su je sačuvale ustaše. Stvorili su je i obranili tek 1991.-1995. hrvatski branitelji irh jedino je zbog naše krvi i kostiju priznata od cjelog svijeta, to nisu uspjele niti ustaše niti partizani. I stoga neka o tome sude povjesničari, nek se toga okane političari. Povijest pamti a narod sudi.
Oni o kojima se danas zbori nisu antifašisti niti partizani, to su jugonostalgičari koji cvile i plaću za jednom umjetnom tvorevinom koja je stvorena, građena ali se na kraju i raspala na zločinu koji su pokrenuli kvazi komunisti, a ne antifašisti. Neka mi neko kaže da je Milošević antifašist? Neka mi kaže da je Kadijević antifašist? Svi će se složiti da su to zlotvori kojima je ideologija, grb i zastava samo pokriće za nedjela. Mi unuci, kako oni kažu fašista i ustaša, stali smo goloruki pred tu zvijer uvijenu u antifašizam i socijalizam.
Mi smo obični mali ljudi, ni ustaše ni partizani, ni crveni ni crni, nego je naša boja bila crven-bijeli-plavi i šahovnica, a naša je pjesma „Oj hrvatska mati“ Mi smo rođeni Bogu hvala puno poslije 45., a nama su temelj djela od 91.-`95., i zato molim cijenjeno starije pučanstvo da ne šilji uvijek istu priču nego pljune u ruke i nauči unuke voljeti Domovinu i raditi.
Mario Maks Slaviček