Živjela je u sjeni moćnika , čuvala svoj narod podanički i izdajnički
koji joj je Bog u naručje i krilo stavio. Stoljećima je na grudima
dojila i heroje i izdajnike. Svjesna hrabrih svojih sinova koji su
stoljećima branili njeno tijelo i dušu ali i nakota koji su joj u utrobu
utisnuli osvajaći koji su silom korsitili njeno tijelo. Na svojim je
grudima gotovo tisuću ljeta odgajala i svoju i kopilansku krv osvajača.
 Manji je broj njenih sinova uspjevao preživjeti objede, izdaje i
bitke. Mnogi su je nemoćnu i u lancima morali ostavljati kako bi drugdje
u svjetu promicali njeno ime. Ime sveto , tisućama ljeta šaputano,
koncem vezeno, opjevano u kamenu isklesano SVETO IME HRVATSKO.
HRVATSKA je ime moje majke, majke mojh predaka i predaka njihovih.
Moja mati HRVATSKA čije su grudi Velebit, čije su oči Jadran , čije su
Ruke Hrašće, čije su kose zlatno žito i vene Dunav, Sava i Drava. Moja
je mati HRVATSKA.
Čekala je moja mati duga stoljeća, da rodi sinove gazde a ne kmetove.
Skrivala je one svoje ponajbolje u Slavonskim šumama, Podravskim i
Međimurskim Klijetina, Zagorskim selima. Skrivala je čeda svoja za koja
je znala da ne rastu iz jala i da su krv čist njena Hrvatska a ne
tuđinska, okupatorska. Skrivala u Velebitskim planinama, Dalmatinskim
konobama, Hercegovačkom kršu i Istarskim valama, Ličko-Goranskim šumama.
Znala je da će njena djeca jednog proljeća stasati, da će im mišice i
zubi narasti i da će joj s tijela zlo odstraniti, da će opet biti
ponosna i lijepa. Čekala je moja mati HRVATSKA da rodi sinove čije će
srce zajedno kucati, koji će u glas njeno ime klicati jezikom svojim,
pismom svojim ga pisati i rubcem njenim ovjenčati u bojama trajnim
crvenim, bijelim i plavim. Čekala je i nadala se moja mati pišući svoja
sjećanja u kamenu, sjećanja koja niti krv niti kiše isprati ne mogu nit
nikad neće. Njen vapaj i jauk odjekivali su svijetom dok je sazivala
sinove i kćeri da joj se vrate i daruju slobodu. Molila se vjeri i
dragome Bogu. Klicala imena Ante, Jure, Roko, Šime, Krešimire,
Dmitre,Tomislave, Stjepane, Trpimire, Zdeslave, Josipe, Franjo, Borna,
Tuna....dozivala je ona dok je tuđin silom njeno tijelo, njen jezik,
njenu povijest i njene kćeri mrcvario.
Vrijeme je prolazilo, svak je sa nje komad otkinuo, pogrbljena,
opljačkana, razrovana, silovana dočekala moja mati Hrvatska, svoje 9.
stoljeće . Crvenilom pogrđena, djeca joj rastjerana, jezikom
nerazumljivim i pismom od svoje kopiladi poharana. Od nanešenih zala
sjećanja joj zamagljena, bez žara u očima, sa tugom u grudima gotovo da
se svoga vlastita imena više sjećala nije, sa vjerom u tvorca svoga
čekala je.....
Ljeta gospodnjega 1990 po tjelu su njenu uši crvene gmizale, no ovaj
puta u panici i strahu, horde osvajačke kopiladi koju je svojom krvlju i
mlijkom hranila počelo je po njenu tijelu kopati, njene šume rušiti,
balvane po cestama bacati zašto? U prvi tren nije shvatila, um joj je
utrnuo, nada splasnula...kad odjednom u oku joj se zjenica raširi, u
grudima srce zadrhti, krv njena zavrije, proključa i zakola...u uši joj
doprije pjesma već pomalo zaboravljena, pjesma njenih sinova stoljećima
stara. Ni škripa metala, nit topova jek, nit pjesma njene neželjene
djece koji su godinama krv njenu pili, sjećanja zatirali, nadajačati
nije mogla milozvučni ton , njenih sinova glas....Kroz tijelo joj sve
glasnije i glasnije odjekuje pjesme zov što su joj generacije njenih
odanih sinova i kćeri pjevali „OJ HRVATSKA MATI NEMOJ TUGOVATI...ZOVI,
SAMO ZOVI, SVI ĆE SOKOLOVI ZA TE ŽIVOT DATI....."
Čekala je i načekala se moja majka HRVATSKA da moja generacija i
generacije prije mene iznjedre dovoljan broj sinova i kćeri i da ju
osolobodimo tuđinskih okova, tuđinske povijesti i neželjenih sinova koji
je nisu nikada voljeli niti su je čuvali nego samo iz nje korist
gledali i uništavali.
Nije nas bilo puno, ali smo isto disali, istu povijest štovali,
zajedno smo krv prolijevali i majku svoju osolobađali. I kad smo bitke
dobivali, kad smo braću i sestre gubili s njenim smo imenom na usnama
umirali. Nit` krvi mi naše žao nije, nit` naših života što dali smo da
se u slobodi i pod svojim stijegom, sa svojim jezikom i pismom nauživam
moje majke ljepota.
No mati ko mati, po pravici Božjoj nakon ratnih dana prigrli i one sa
drugijeh strana. I reče nam mati „Po pravici Boga nemoj ikad više rukom
svoj ići na svoga" . Nakon sviju muka, laži ili zala mati je ko mati
njima opraštala. I kopilad njena skupi se kraj skuta kad vidješe
tad`jadni da je mati ljuta. Prolazili dani i godina dosta kopilad joj
njena opet uteg posta, preuzeše uzde uz pomoć tuđina, povijest se
ponavlja to nam je sudbina. A mi opet njeni od krvi i mesa uperismo
pogled u pravcu nebesa, mnogi od nas mati slušašmo bez riječi jer
kopilad njena uvjek nas nadglasa.
Dolaze sad njeni i posljednji dani, razapaeše majku njeni kopilani.
Vode je u društvo gdje je jezik strani, gdje nam povijest neće značit
više ništa, gdje pod tuđom čizmom novac više znači od povjesti stare,
uljudbe i časti. Ništa više neće našoj djeci značit od stoljeća 7. tu
žive Hrvati.
Jer od 01.07. novu povijest piše maćeha nam nova, dočim draga braćo u
lijes će nam leći naša mati ova.. Da li će se ikad probuditi moći iz
smrtnijih snova ako ćuje pjesmu hrvatskih sinova.....
„Oj Hrvatska mati, nemoj tugovati, zovi samo zovi svi će Sokolovi....za te život dati"
I poslušaj majko dobro pjesme riječi jer oprost je tvoj krajem našoj
sreći, slušala si svoju kopilad i sluge pjevaše ti pjesmu al` stihove
druge.Tragediji tvojoj kraja biti neće dok kopilad tvoja pjevat će
slijedeće „ Oj Hrvatska mati nemoj tugovati, zovi samo zovi, svi će
Sokolovi tebe rasprodati..."
Zapamtite da je dana 01.07.2013 godine od duge i teške bolesti IZDAJE umrla je moja majka HRVATSKA.
Mario Maks Slaviček
|
Nema komentara:
Objavi komentar