nedjelja, 11. kolovoza 2013.

Oj Hrvatska mati....

Oj Hrvatska mati....


Živjela je u sjeni moćnika , čuvala svoj narod podanički i izdajnički koji joj je Bog u naručje i krilo stavio. Stoljećima je na grudima dojila i heroje i izdajnike. Svjesna hrabrih svojih sinova koji su stoljećima branili njeno tijelo i dušu ali i nakota koji su joj u utrobu utisnuli osvajaći koji su silom korsitili njeno tijelo. Na svojim je grudima gotovo tisuću ljeta odgajala i svoju i kopilansku krv osvajača.
Manji je broj njenih sinova uspjevao preživjeti objede, izdaje i bitke. Mnogi su je nemoćnu i u lancima morali ostavljati kako bi drugdje u svjetu promicali njeno ime. Ime sveto , tisućama ljeta šaputano, koncem vezeno, opjevano u kamenu isklesano SVETO IME HRVATSKO.

HRVATSKA je ime moje majke, majke mojh predaka i predaka njihovih. Moja mati HRVATSKA čije su grudi Velebit, čije su oči Jadran , čije su Ruke Hrašće, čije su kose zlatno žito i vene Dunav, Sava i Drava. Moja je mati HRVATSKA.

Čekala je moja mati duga stoljeća, da rodi sinove gazde a ne kmetove. Skrivala je one svoje ponajbolje u Slavonskim šumama, Podravskim i Međimurskim Klijetina, Zagorskim selima. Skrivala je čeda svoja za koja je znala da ne rastu iz jala i da su krv čist njena Hrvatska a ne tuđinska, okupatorska. Skrivala u Velebitskim planinama, Dalmatinskim konobama, Hercegovačkom kršu i Istarskim valama, Ličko-Goranskim šumama. Znala je da će njena djeca jednog proljeća stasati, da će im mišice i zubi narasti i da će joj s tijela zlo odstraniti, da će opet biti ponosna i lijepa. Čekala je moja mati HRVATSKA da rodi sinove čije će srce zajedno kucati, koji će u glas njeno ime klicati jezikom svojim, pismom svojim ga pisati i rubcem njenim ovjenčati u bojama trajnim crvenim, bijelim i plavim. Čekala je i nadala se moja mati pišući svoja sjećanja u kamenu, sjećanja koja niti krv niti kiše isprati ne mogu nit nikad neće. Njen vapaj i jauk odjekivali su svijetom dok je sazivala sinove i kćeri da joj se vrate i daruju slobodu. Molila se vjeri i dragome Bogu. Klicala imena Ante, Jure, Roko, Šime, Krešimire, Dmitre,Tomislave, Stjepane, Trpimire, Zdeslave, Josipe, Franjo, Borna, Tuna....dozivala je ona dok je tuđin silom njeno tijelo, njen jezik, njenu povijest i njene kćeri mrcvario.

Vrijeme je prolazilo, svak je sa nje komad otkinuo, pogrbljena, opljačkana, razrovana, silovana dočekala moja mati Hrvatska, svoje 9. stoljeće . Crvenilom pogrđena, djeca joj rastjerana, jezikom nerazumljivim i pismom od svoje kopiladi poharana. Od nanešenih zala sjećanja joj zamagljena, bez žara u očima, sa tugom u grudima gotovo da se svoga vlastita imena više sjećala nije, sa vjerom u tvorca svoga čekala je.....

Ljeta gospodnjega 1990 po tjelu su njenu uši crvene gmizale, no ovaj puta u panici i strahu, horde osvajačke kopiladi koju je svojom krvlju i mlijkom hranila počelo je po njenu tijelu kopati, njene šume rušiti, balvane po cestama bacati zašto? U prvi tren nije shvatila, um joj je utrnuo, nada splasnula...kad odjednom u oku joj se zjenica raširi, u grudima srce zadrhti, krv njena zavrije, proključa i zakola...u uši joj doprije pjesma već pomalo zaboravljena, pjesma njenih sinova stoljećima stara. Ni škripa metala, nit topova jek, nit pjesma njene neželjene djece koji su godinama krv njenu pili, sjećanja zatirali, nadajačati nije mogla milozvučni ton , njenih sinova glas....Kroz tijelo joj sve glasnije i glasnije odjekuje pjesme zov što su joj generacije njenih odanih sinova i kćeri pjevali „OJ HRVATSKA MATI NEMOJ TUGOVATI...ZOVI, SAMO ZOVI, SVI ĆE SOKOLOVI ZA TE ŽIVOT DATI....."

Čekala je i načekala se moja majka HRVATSKA da moja generacija i generacije prije mene iznjedre dovoljan broj sinova i kćeri i da ju osolobodimo tuđinskih okova, tuđinske povijesti i neželjenih sinova koji je nisu nikada voljeli niti su je čuvali nego samo iz nje korist gledali i uništavali.
Nije nas bilo puno, ali smo isto disali, istu povijest štovali, zajedno smo krv prolijevali i majku svoju osolobađali. I kad smo bitke dobivali, kad smo braću i sestre gubili s njenim smo imenom na usnama umirali. Nit` krvi mi naše žao nije, nit` naših života što dali smo da se u slobodi i pod svojim stijegom, sa svojim jezikom i pismom nauživam moje majke ljepota.

No mati ko mati, po pravici Božjoj nakon ratnih dana prigrli i one sa drugijeh strana. I reče nam mati „Po pravici Boga nemoj ikad više rukom svoj ići na svoga" . Nakon sviju muka, laži ili zala mati je ko mati njima opraštala. I kopilad njena skupi se kraj skuta kad vidješe tad`jadni da je mati ljuta. Prolazili dani i godina dosta kopilad joj njena opet uteg posta, preuzeše uzde uz pomoć tuđina, povijest se ponavlja to nam je sudbina. A mi opet njeni od krvi i mesa uperismo pogled u pravcu nebesa, mnogi od nas mati slušašmo bez riječi jer kopilad njena uvjek nas nadglasa.
Dolaze sad njeni i posljednji dani, razapaeše majku njeni kopilani. Vode je u društvo gdje je jezik strani, gdje nam povijest neće značit više ništa, gdje pod tuđom čizmom novac više znači od povjesti stare, uljudbe i časti. Ništa više neće našoj djeci značit od stoljeća 7. tu žive Hrvati.

Jer od 01.07. novu povijest piše maćeha nam nova, dočim draga braćo u lijes će nam leći naša mati ova.. Da li će se ikad probuditi moći iz smrtnijih snova ako ćuje pjesmu hrvatskih sinova.....
„Oj Hrvatska mati, nemoj tugovati, zovi samo zovi svi će Sokolovi....za te život dati"

I poslušaj majko dobro pjesme riječi jer oprost je tvoj krajem našoj sreći, slušala si svoju kopilad i sluge pjevaše ti pjesmu al` stihove druge.Tragediji tvojoj kraja biti neće dok kopilad tvoja pjevat će slijedeće „ Oj Hrvatska mati nemoj tugovati, zovi samo zovi, svi će Sokolovi tebe rasprodati..."

Zapamtite da je dana 01.07.2013 godine od duge i teške bolesti IZDAJE umrla je moja majka HRVATSKA.

Mario Maks Slaviček